Kako rasturiti domaću industriju (dio šesti – “PDV”)

Ovo je šesti dio iz serije, prvih pet dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti.

Da ne bi mislili kako je sve samo jedna velika zavjera nesposobnih poduzetnika, stranaca koji grabe kriške kolača ili nesposobne birokracije, evo i dva primjera kako zakonodavci rasturaju vlastitu industriju na dva vrlo jednostavna i plastična primjera od kojih se oba odnose na PDV iliti Porez na dodanu vrijednost.

Ne znam koliko vam je poznato, no zakonom o PDVu knjige su oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost tj. na njih se primjenjuje stopa poreza od 0% (makar se čini da je to isto u praksi i nije). Knjiga je, što bi rekao Berislav Škegro “ono između korica”, no postoji i definicija što knjigu čini knjigom no to je u biti papirnati proizvod s minimumom stranica (čini mi se četrdesetak) a koji se izdaje jednom godišnje ili rjeđe (ima UN definicija tog pojma negdje, googlajte malo). Dakle, recimo da bi jedan zbornik radova godišnje konferencije zadovoljio definiciju da je knjiga. No, ono što jako malo ljudi zna je da je temeljem pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (to je podzakonski akt kojeg propisuje ministar) knjiga također oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost no usluga tiska nije. Ovo vam se možda čini zbunjujućim, no fora je u tome da ako kupite knjigu u knjižari tada u prodajnoj cijeni nije sadržan PDV, no ako ste izdavač knjige i onda naručite u tiskari knjigu tada vam je tiskara dužna obračunati 23% PDVa kao i na bilo koji drugi proizvod. Sam bog zna zašto je to tako ali krajnja je konsekvenca da postoji nekoliko totalno bizarnih efekata takve odluke.

Prvi i najjednostavniji je razlika između toga tko je u stvari naručitelj knjige. Ako je primjerice naručitelj knjige neko trgovačko društvo ili obrt, ono može napraviti odbitak pretporeza za tu knjigu. Recimo da hipotetska knjiga košta 10 kn u proizvodnji, naručili ste tisuću komada i tiskara će vam ispostaviti račun na 12.300 kuna koliko je iznos troška knjige uvećan za PDV. Trgovac napravi odbitak pretporeza (dakle ovih 2.300kn) i potom knjigu prodaje po nabavnoj cijeni od 10kn. Sve pet, jednostavno i čisto. No, ako tu istu knjigu naruči i izdavač je neka neprofitna ustanova (recimo neka nevladina organizacija) tada na taj iznos oni moraju platiti PDV i nemaju pravo odbitka i prodajna cijena te knjige ne može biti manja od 12,30kn. Nadam se da ste uočili razliku.

Zamislite sada da se na primjer zovete Sveučilište u Zagrebu, te ste po pravnom ustroju neprofitna organizacija koja se eto bavi djelatnošću kojoj je izdavanje knjiga core_business. Svaku takvu knjigu morate kupiti od tiskare uvećanu za trošak PDVa i istovrsna knjiga će vas kao organizaciju koštati više nego bilo koju drugu knjižaru u državi; i to za točno 23%. Postoje dva načina da izbjegnete tu situaciju, jedno je da izdavač knjige (npr. monografija vašeg sveučilišta, zbirka radova ili udžbenik) uopće ne bude vaša organizacija nego neko drugo trgovačko društvo koje ima pravo na odbitak poreza i potom na prodaju knjige vašoj organizaciji bez poreza ili pak da knjigu odlučite tiskati u inozemstvu. Naime, knjigu koju ste odlučili tiskati u inozemstvu kada ona dođe na carinarnicu neće nitko oporezovati iz jednostavnog razloga što su knjige oslobođene plaćanja PDVa (i to na dva temelja, jedan je temeljem zakona o PDVu a drugi po famoznom protokolu H koji jamči preferencijalni tretman knjige i neoporezivanje).

Pravilnikom o PDVu originalna ideja zakona o PDVu je promijenjena i kao efekt dio poslovnih subjekata su u podređenom odnosu na druge (što je samo dio problema), no daleko veći je taj što je zbog sulude primjene propisa praktički svaki inozemni pravni subjekt u prednosti i konkurentniji na našem domaćem tržištu od bilo kojeg domaćeg subjekta. I onda se čudimo zašto se knjige tiskaju u Ljubljani, Španjolskoj ili npr. Kini ili Hong Kongu?

To ukratko znači da ako ste nevladina organizacija, neprofitna organizacija ili u krajnjoj liniji organ državne uprave ili samouprave  i odlučite tiskati knjigu, obzirom na odredbe zakona o PDVu, jednostavno vam je jeftinije tiskati knjigu u inozemstvu i to za najmanje 23% koliko iznosi stopa PDVa. Ne znam kako vama no meni je ovo totalno bizarno.

Drugi primjer je razlikovanje između famoznih R1 i R2 računa. R1 račune imaju trgovačka društva, a R2 imaju obrtnici. Razlika je u obračunu. R1 poduzetnik, čim izda fakturu ulazi u obvezu plaćanja PDV-a (i to 30 dana po isteku tekućeg poreznog razdoblja), dok R2 poduzetnik ima obvezu plaćanja PDV-a tek nakon što mu je faktura plaćena. Dakle, vi primjerice izdate fakturu na milijun kuna svome kupcu, i potom 30 dana nakon izdavanja fakture na temelju zakona o PDVu morate državi uplatiti dodatnih 230.000kn PDV-a unatoč činjenici da niste naplatili svoju uslugu ili proizvod. Istovremeno, obrtnik te novce mora dati državi tek u času kada on sam naplati to potraživanje.

Načelno, očito je da su R1 poduzetnici u nepovoljn ijem položaju jer uvijek moraju angažirati više novaca kako bi plaćali svoje obveze po osnovi PDVa na vrijeme. Ako su vam rokovi naplate dugački (dakle 30 dana ili veći, a kome nisu), vi objektivno morate dio gotovog novca držati slobodnog kako bi državi platiti obvezu PDVa. Angažiranje dodatnog kapitala košta i samim time su troškovi veći (naravno mate pravo i na odbitak poreza i slično, tako da to nije baš tako jednostavno, ali generalni princip je točan). Fora je i da se država oprala bilo kakve odgovornosti, jer ako kažemo da je trenutno iznos nenaplaćenih platnih naloga oko 30 milijardi kuna u našoj državi, onda znamo da je nekih 30mlrd/100*0,23 (dakle oko 6.9 mlrd kuna) tog iznosa nenaplaćeni PDV kojeg su poduzetnici morali platiti državi. Država je dakle naplatila skoro 7mlrd kuna PDVa makar su vama ljudi dužni (opet, nije baš sve tako jednostavno ali bit je da je suma nenaplaćenog PDVa u tome 6.9mlrd kuna). Malo nekorektno? Što mislite, bi li interes države bio da pravosuđe funkcionira bolje kada bi znali da je između državne blagajne i ubiranja 7mlrd kuna nesposobni pravosudni aparat?

No idemo korak dalje, uzmimo situaciju da ste naplatili svome kupcu neku uslugu milijun kuna, i na to ste naravno morali platiti 230.000kn PDVa. Ako ste R1 poduzetnik, a vaš kupac bankrotira i njegov dug postane nenaplativ, izgubili ste milijun kuna koliko je koštao vaš proizvod ili usluga plus dodatnih 230.000kn koliko ste državi morali platiti na ime fakturiranog PDV-a. Istovremeno, ako ste obrtnik i napišete istu takvu fakturu i vaš kupac propadne i dug postane nenaplativ tada ste izgubili “samo” milijun kuna, u odnosu na vašeg R1 prijatelja koji je izgubio 23% više od vas za totalno istovrsni proizvod. Čini li Vam se ovo fer? Jednakost je kategorija zagarantirana ustavom, no nažalost R1/R2 su do dana današnjeg ostali kao prihvatljiva kategorija unatoč činjenici da je jedan dio poduzetnika u očito podređenom položaju u odnosu na druge.

Misao dana:
This country has come to feel the same when Parliament is in session as when the baby gets hold of a hammer.