Kampanja Ive Josipovića lansirala je danas video kojeg su snimili hrvatski glazbenici za njega. Video je definitivno sjajan i ne bih vas time opterećivao da nije toliko dobar.
Ako ste dobre volje i u prilici, bio bih zahvalan da ovaj video zakvačite na svoje blogove ili Facebook stranice.
Dakle, jutros u 0:00 sati službeno je počela izborna kampanja. Naravno predizborna kampanja traje već neko vrijeme i dok je primjerice Bandić već obavio lagano oranje u proteklih nekoliko mjeseci (na račun zagrebačkih poreznih obveznika), isto to su napravili i Vidošević (na račun HGK tj. na vaš račun), Josipović, Pusić, Ožbolt dok se ostatak tek zagrijava i kreće valjda danas.
Objektivno, postoje samo četiri doista ozbiljna kandidata plus pokoji sa strane koji može na ovaj ili onaj način utjecati na individualni rejting jednog od ta četiri. S današnje perspektive, u stvari odlučujemo o tome tko će se tući u drugom krugu i to su po svoj prilici Ivo Josipović te Bandić, Hebrang ili Vidošević.
Po anketama najlošije od njih troje stoji upravo Hebrang, no HDZ ima tradiciju kasnog ulaska i bilo bi jako pogrešno Hebranga tek tako ignorirati. Istovremeno Vidošević i Bandić (barem po nekim anketama) vode mrtvu utrku koja je sve samo ne mrtva. Jedna od mojih teorija o izbornom procesu u hrvata je između ostalog i ta da su se svi dosadašnji izbori bazirali na nekompetentnosti i nesposobnosti druge strane i ovo su vjerojatno prvi izbori gdje će to biti drugačije jer su ulozi pojedinih kandidata vrlo visoki. Vidošević i Bandić su primjeri toga. Kako god okrenulo, Bandića u Zagrebu čeka ili vrlo napeta atmosfera jer je raskrstio sa SDPom (što su i vrapci na grani znali već godinama; osim valjda onih vrabaca na iblerovom) ili predsjednička pozicija; dok Vidošević kako god okrenuli svoju političku sinekuru u obliku volontera za predsjednika HGKa. Najmanje u stvari mogu izgubiti Hebrang ili Josipović jer se jednome smiješi politička mirovina (čisto radi starosti), a drugome vjerojatan ponovljeni mandat u Saboru i odlazak na pokoju savjetničku funkciju.
Sama situacija u drugom krugu je totalno neizvjesna (barem prema mom mišljenju) jer dok je situacija na lijevoj polovici igrališta poprilično definirana i manje-više jamči ulazak Ive Josipovića u drugi krug, istovremeno se na desnoj strani nagomilala količina vrlo snažnih (ako ne već i dobrih) kandidata koji će čisto snagom svoje karizme natjerati veliki broj birača u drugom krugu da iziđu i biraju. Hoće li tradicionalno anarhična ljevica uspjeti u tome to ćemo tek vidjeti.
Birači su ovoga puta odabrali korupciju i kriminal kao temu koja je presudna za daljnji život zemlje – i to je nešto s čime se slažem u cijelosti. No, biti će veliki problem pretvoriti tu borbu protiv korupcije u nešto s čime se birači mogu poistovjetiti; a još teže će biti kandidate pretvoriti u simbole borbe protiv tog istog kriminala i korupcije ako znamo da su na tablici korumpiranosti, upravo političari na samom vrhu. I to nas na kraju dovodi do pitanja vjerodostojnosti kandidata što je sama bit kampanje. Tko će biti taj koji će dokazati da je upravo on taj?
Moje je mišljenje da je narod (kao i obično) pomalo naivno nasjeo na cijelu priču pa se tako (ne)kvalitete pojedinaca sakrivaju iza pažljivo sagrađenog javnog imagea koji je prečesto sam plod korupcije na različitim razinama. Sama činjenica da je to tako ukazuje kako politika i političari nisu dovoljno učinili da sami objasne svoju poziciju i kroz nju educiraju svoje birače. Radeći to samo nekoliko mjeseci pred izbore samo osnažuju gore navedeno mišljenje kako je politika prljav posao.
Nisam još prošetao gradom da vidim kako izgleda grad okićen u izborno ruho, no pretpostavljam da će ovoga puta bitka biti malo žešća. Ivi Josipoviću vizuale rješavaju Bruketa&Žinić i sve što mogu o tome reći je da je pristup drugačiji. Vidošević je navodno angažirao neku stranu agenciju koja je besramno iskopirala Obamin vizualni identitet (s još glupljim objašnjenjem zašto su to učinili). HDZ ide starim provjerenim putem (reklame za Hebranga već krase Index.hr), dok Bandiću vizuale i kampanju vodi Design System koji je do sada vodio sve izborne kampanje SDPa (koje su sve redom osim jedne bile izgubljene, a i te bi doista trebalo biti genije da su izgubili). Biti će zanimljivo gledati kako isti ljudi rade drugu kampanju i koliko će u njoj biti uspješni. Zabave sigurno neće nedostajati.
Osim licemjerja kojime se kandidati sakrivaju iza PR agencija i spin doktora, gotovo je nevjerojatno kako birači ne kažnjavaju primjerice očiti nesrazmjer između imovine kandidata i njegovih primanja, a također ne kažnjavaju niti zloupotrebu položaja u vlastitu promociju. Zašto je bolje imati 200 afera u odnosu na samo jednu (ili nijednu) totalno mi je nerazumljivo.
Situacije je dakle, kako bi to sami političari rekli – složena. Pitam se hoćemo li kolektivno, kao nacija, nešto naučiti iz cijele priče i hoće li mudrost nacije biti dovoljno velika da prozre kroz sve te blatne fasade i doista prepozna što je u ovome času najbolje za Hrvatsku?
Disclaimer: Kao što sam to ranije napisao, sudjelujem u izbornoj kampanji Ive Josipovića tako da sve ovdje napisano pročitate kroz tu prizmu.
Misao dana:
You might have noticed I don’t complain about: politicians. Everybody complains about politicians. Everybody says they suck. Well, where do people think these politicians come from? They don’t fall out of the sky. They don’t pass through a membrane from another reality. They come from American parents and American families, American homes, American schools, American churches, American businesses and American universities, and they are elected by American citizens. This is the best we can do folks. This is what we have to offer. It’s what our system produces: Garbage in, garbage out. If you have selfish, ignorant citizens, you’re going to get selfish, ignorant leaders. Term limits ain’t going to do any good; you’re just going to end up with a brand new bunch of selfish, ignorant Americans. So, maybe, maybe, maybe, it’s not the politicians who suck. Maybe something else sucks around here… like, the public. Yeah, the public sucks. There’s a nice campaign slogan for somebody: ‘The Public Sucks. F*ck Hope.
Eto mene u Panami već nekoliko dana. Ovo je jedno od zanimljivijih putovanja jer sam doputovao na do sada najegzotičniju destinaciju na kojoj sam ikada bio.
Kao prvo, putovati 26 sati u komadu uopće nije lagano. Znam da sjedenje u avionu izgleda relativno jednostavno, no pokušajte vi sjediti nekih 15-16 sati u komadu na jednom, relativno uskom mjestu. Zabava cijele priče se izgubi začas.
Drugo, airline food je doista ružno iskustvo, da pojeo sam manje-više sve no to nije jelo koje bi pojeo da mogu birati.
Filmovi koji su se nudili u avionu prema Americi sam već odgledao tako da nije bilo ništa osobito vrijednog gledanja, a ima i limita koliko mogu čitati u komadu.
Zanimljivo je da Amerika nema transfere na aerodromima (što je donekle logično, jer su oni ionako cijeli kontinent pa ih međunarodni transfer ne zanima). To otprilike znači da morate proći imigrattion isto kao i bilo tko drugi, morate pokupiti kofer kao da izlazite s aviona i potom kada ste to obavili morate ponovno proći sve natrag (recheck kofera, security check kao da ste došli s ceste).
Let do Paname je trajao nekih 5 sati u avionu u kojem ste doduše mogli gledati TV ali ste za to morali platiti 6 USD. Slijetanje na Panama city international airport je kasnilo nekih 20ak minuta te smo sletili na aerodrom koji nije bitno veći od Zagrebačkog, te je u najboljem američkom stilu klimatiziran do granice smrzavanja tako da su se prozorili u cijelosti orosili od kondenzirane vlage. Iznenađenje na Panamskom imigrattionu je bilo to što mi je žena lijepo objasnila da mi Panamska viza nije potrebna (iako je Panama definitivno na popisu zemalja za koje hrvatti moraju imati vizu), i to zato jer imam američku vizu koja vrijedi i za ulazak u Panamu. Taj dio mi nisu rekli u Panamskom veleposlanstvu u Grčkoj tako da je nekih 1200-1300kn troška bilo potrošeno uzalud. Američku vizu ionako imam, a čak i da je nemam morao bih je imati jer ameri nemaju gore spomenuti međunarodni transfer putnika.
Iznenađenje koje me dočekalo je da bberry ne radi u Panami (mogu telefonirati ali nula bodova za mailove i surfanje). VIPnetu sam opsovao nešto s drugog kontinenta tim povodom.
Hotel u kojem sam smješten je doslovce smješten u džungli i izgleda poput razglednice. Gore je slika koja se vidi iz moje sobe, a oni koji me imaju kao prijatelja na FBu mogu pogledati daleko detaljniji foto album. Koktelčići se piju ko limunada, klima radi non stop i od ranog jutra je jako vruće. Prekjučer je padala i kiša kakve u životu nisam vidio (a vidio sam ozbiljnih proloma oblaka), ovo je više bilo u kategoriji vodopada odnosno rijeke koja teče okomito odozgora prema dolje. No, kiša je samo raščistila oblake i nakon sat-dva sve je ponovno bilo suho, vruće i jako, jako sparno.
Jučer smo posjetili Panamski kanal i gledali kako brodovi prolaze. Panamski kanal ostvaruje nekih 2 milijarde USD prihoda godišnje, kroz njega prođe nekih 40-50 brodova dnevno (u oba smjera) i stvar je jako, jako zanimljiva za promatrati; osobito kada vidite okliki brod mora proći kroz koliko uski prolaz (za one koji znaju Ždrilac na prijelazu Pašmana i Ugljana znaju koliko malo trajektu fali da opali u obalu; e pa u panamskom kanalu je situacija jednako uska ako ne i uža).
Provozali smo se i Panama Cityem i starim dijelom grada kojeg smo promatrali iz autobusa djelomično radi kiše a djelomično radi sigurnosti. Bio sam prilično šokiran onime što sam vidio i moram priznati da nakon što sam vidio Panama city dolazim do zaključka kako u hrvatskoj u stvari nema doista siromašnih ljudi, jer ako ste osoba koja nema ama baš ništa i dalje ste neusporedivo bogatiji od ljudi koji ovdje žive. Panama je siromašna zemlja i višom klasom se smatra svatko tko zarađuje više od 15.000USD godišnje.
Hrana je ok, voće je ovdje praktički korov i od lubenica, dinja, banana i ananasa ću dobiti alergiju do kraja ovog putovanja. Koktelčići su dobri i relativno jeftini (5 dolara za recimo pinacoladu – glava ne boli poslije na moje divno čudo).
Posjetili smo jučer i predsjedničke dvore gdje nas je ugostio ministar pravosuđa umjesto predsjednika (koji se razbolio), koktel je trajao nekih 2 sata, jelo se jako fino (između ostalog i nešto što je skoro pa identično našem pršutu i paškom siru), a cijelo vrijeme nam je svirao lokalni ekvivalent Buena Vista Social cluba. Na kraju smo otišli u restoran na jednom od otočića gdje se jeo “seafood” što je barem meni bilo ok ali ne i spektakularno (roasted beef kod ministra je bio daleko bolji).
Jučer ujutro sam obavio i svoju govoranciju koja je primljena poprilično dobro na ovome skupu i nadam se da će neka poslovna prilika izići iz ovoga. Sutra imamo sastanak članova organizacije (riječ je o IAPC-u) i uz malo sreće uspjeti ću privoliti IAPC da konferencija 2011 bude u Dubrovniku (tako da bi onda uspjeli 100-150 vrhunskih političkih konzultanata doveli do hrvatske, to je dobro i za njih ali i za nas jer imam nekoliko ideja kako to iskoristiti).
Danas popodne ću vjerojatno dio vremena provesti na lokalnoj tržnici gdje ću opaliti koju fotku, a kasnije popodne se imam namjeru okupati u Pacifiku. A u ponedjeljak ujutro opet na avion i istih tih 26 sati natrag do Zagreba.
Misao dana:
Do not confuse crisis with chaos.