Osim što je Blanka skočila 208 centimetara (za što mi poznavatelji kažu da je jako puno), imamo mi još vrhunskih rezultata po kojima se možemo pohvaliti a koji nas pozicioniraju u sami svjetski vrh.
Prije nekoliko dana nas je tako zapljusnuo podatak KPMG-a koji kaže da smo mi najskuplja zemlja na planeti za rad. Naravno, ovo je malo pogrešno za reći tek tako jer su zahtjevi i metodologija relativno specifični i ionako zahvaćaju relativno mali broj ljudi, no rezultat je takav kakav je. Čisto da budemo jasni, KPMGova anketa računa ukupna bruto davanja na plaće u najvećem mogućem poreznom razredu i to na dvije visine ukupnih godišnjih bruto primanja; 100.000 i 300.000 USD. Ovako gledajući tu cifru to se čini jako velikim, no ako gledamo da je 100.000 USD ekvivalent mjesečne bruto plaće od 44.166kn, a na što Hrvati rekorderi moraju isplatiti impresivnih 53,5% poreza i davanja što nam dje netto plaću od 20.537,19 kuna, a što je pak neka middle management plaća (solidna ali ne i spektakularna). Još kada pribrojimo tome i Jadrankin harač, ispada da je plaća 19.715,70kn što ukupnu poreznu presiju na plaću podiže na impresivnih 55,36% što nas čini svjetskim rekorderom.
Eh sada, neki dežurni moralisti bi mogli reći kako su to astronomske plaće i kako ekipa koja ima takve plaće može i platiti takve poreze. Tu se ne bih složio jer je upravo middle i senior management taj koji mora osigurati radne uvjete, know-how, proizvodnju i prodaju koja će osigurati plaće ovima na nižim razinama piramide. Koja je motivacija nekom middle manageru a koji je završio dobru školu da ide u Hrvatsku ako bi za istu plaću u npr. Norveškoj dobio cca. 40% veći netto? Klima je definitivno naklonjena nekim drugim ljudima i nekim drugim principima i jedan dio problema u kojem se nalazimo možemo direktno zahvaliti upravo ovakvom sustavu plaća i oporezivanja plaća.
Kako stojimo u poreznoj presiji može se lijepo vidjeti iz grafikona (klikni za veću sliku), jest da je na ovoj slici Slovenija ispred nas no to je bilo prije Harača.
Prošloga je tjedna i Svjetska banka dala izvješće o pristupanju Hrvatske EU te preprekama koje nas prema tamo čekaju. To je izvješće dočekano prilično katastrofičnim člankom na stranicama Jutarnjeg a koji u principu potvrđuje ne samo ovo gornje o poreznom opterećenju na plaće nego i o ostalim elementima koji dramatično utječu na konkurentnost hrvatskog gospodarstva u cjelini.
Međutim, to je primjer kojim Svjetska banka u najnovijoj studiji o Hrvatskoj želi pokazati da sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj ne potiče ljude da sudjeluju na tržištu rada. Stvara se kultura ovisnosti o naknadama i ljudi su manje motivirani tražiti posao. Stopa zaposlenosti radne snage u dobi od 15 do 64 godine u Hrvatskoj iznosi tek 57,1 posto, dok u mnogim zemljama EU prelazi 70 posto.
Ništa od ovoga nije osobito novo, kao što smo vidjeli gore davanja na plaće su iznimno visoka (i, iako su ona manja na “uobičajenim” plaćama i dalje su vrlo visoka) i to nas čini nekonkurentnim jer za isto vrijeme provedeno na radnom mjestu, trošak rada po jedinici vremena ili jedinici mjere je u hrvatskoj proporcionalno veći. Istovremeno, imamo iznimno nizak postotak radno sposobnog stanovništva u čemu smo također među vodećima u europi, a pritom nam je mobilnost radne snage ali i sposobnost zaposlenika da otpusti neefikasne ili radnike viška u stvari jako ograničen. Ako na to još samo dodate primjerice broj praznika koje imamo sve skupa nas dovodi do toga da smo mi jedna iznimno nisko produktivna zemlja te je temeljni zaključak koji kaže kako smo rast proteklih godina temeljili na stranim investicijama (bile one direktne ili putem kredita) u stvari u cijelosti točne.
Taj model rasta je stao i sada ćemo napokon morati početi raditi, no pozicija u kojoj se nalazimo nas dugoročno diskvalificira jer smo u međuvremenu kreirali državni aparat koji neće otići samo tako, a od naših političara koji su ionako arhitekti stanja u kojem se nalazimo ne možemo očekivati rješenje problema.
Ukratko, mislim da se slika oko toga gdje se točno nalazimo polako ali sigurno kristalizira. Samo to saznanje bi moralo pomoći da se odredi smjer u kojem se moramo kretati da bi izišli iz problema u kojem se nalazimo (a koji, iako potenciran, nije uzrokovan svjetskom krizom) – pitanje je samo imamo li mi ekipu koja je to u stanju iznjedriti?
Misao dana:
Life’s most urgent question is: What are you doing for others?
6 replies on “Na vrhu svijeta (barem po nekim stvarima)”
Naš je osnovni problem što kod nas nijedan političar (tj. potencijalni državnik) nema nikakvu strategiju razvoja Hrvatske. Apsolutno svi u svim svojim istupima isključivo reagiraju na trenutačne aktualnosti, i to na način za koji vjeruju da će im donijeti najviše političkih bodova toga trenutka.
Kad bi netko definirao smjer razvoja zemlje i propagirao ga uvijek i u svakom istupu, ja bih vjerojatno za njega glasao čak i ako se ne bih u svemu slagao 100%.
Narod koji bira gotovo isključivo populističke političare ne može očekivati da će mu se na izborima kandidirati vizionari.
@Charon Narod uvijek bira populističke političare. Točka. Bilo koji narod.
Problem je što (skoro svi) naši političari u slobodno vrijeme uopće međusobno ne razgovaraju o tim stvarima, to njima nije važno. Razgovaraju o osobnim interesima, i o održavanju ili dolasku na vlast. Razvoj države i gradova rijetko je tema njihovih razgovora.
Nakon života u Pragu shvatila sam da mi jednostavno nemamo aktivno građansko društvo koje bi se udruživalo u interesne skupine i borilo se normalnim legalnim načinima za svoje interese i prava. Kod nas je ili totalna šutnja ili deračina (koja nema nikakvog izgleda za rezultat jer nema smjera ni plana). Ljudi jednostavno nisu mentalno spremni preuzeti odgovornost za svoj život u svoje ruke. Očekujemo, čekamo i okrivljujemo.
Dok god ljudi radije gledaju Ples sa zvijezdama nego obraćanje Hrvoja Appelta saborskom odboru za korupciju, nema nam spasa.