Seljanka vs. seljačina

Jel vi znate koja je razlika između seljanke i seljačine? Jedna je ona koja živi na selu i od zemlje, a ovo drugo je karakterna osobina i možete to slobodno koristiti kao psovku misleći pritom na nekog konzervativnih i ograničenih horizonata.

U ostalim vijestima:

“Ne pada mi na pamet komentirati navode djevojke sa sela”, prenio je Zlatko Mehun Kosoričine riječi za Arenu. Vrlo politički korektno od premijerke. Možda je zaboravila da su i ljudi sa sela njezino biračko tijelo. (javno.com)

Nakon frke koja je uslijedila, slijedio je i demantij:

“U cilju točnog i istinitog informiranja javnosti Vladin Ured za odnose s javnošću reagira na naslov u tjedniku Arena – Rat: Novi šamar Jadranke Kosor Seve je seljanka”, stoji u priopćenju iz Vlade te se dodaje kako je “potpuna izmišljotina da je predsjednica Vlade Jadranka Kosor kazala da je Severina seljanka”.

Ne demantira Jadranka Arenu nego u stvari demantira sebe, a u stvari demantira Zlatka Mehuna koji je u cijeloj priči samo glasnik. Sve si mislim kako je samozadovoljno bila izrečena gornja rečenica i kako su se svi potiho smijuckali sjajnoj rečeničnoj formi. Naravno, ne razmišljajući pritom na konsekvence rečenog. Također, nikome od genijalaca u vladi nije palo na pamet da je Severiin posao (profesija, ona je plaćena za to) da zaokuplja pažnju javnosti, dok se od Jadranke i Zlatka očekuje da doskočice rade badava. Ima jedna stara izreka, koja doduše u ovom kontekstu nije u cijelosti upotrebljiva, no smisao je tu negdje: “Nemoj se svađati s onim tko tintu kupuje na bačve.”

Usput rečeno, ako je Jadranka Kosor na Hvaru na odmoru, gdje se to vrijeme nalazi Zlatko Mehun, po logici stvari i on a i dobar dio ureda bi morali biti negdje blizu Jadranke. Cupka li on za Jadrankom po plaži u speedo gaćicama noseći joj one ogromne cekere koja ova nosa sa sobom?

Nego, i Andrija je imao jedan verbalni proljev prekjučer. On je naime rekao slijedeće:

‘Ustavna tužba je proziran pokušaj rušenja proračuna, a time i Vlade’, ocijenio je Hebrang, naglašavajući da se kao predsjednik države nikada ne bi ponio poput Mesića.

‘Nikad ne bih podnio tužbu, ali ne bih ni došao u situaciju da to moram. Predsjednik države nije čovjek koji sjedi i vrti palčeve čekajući da netko drugi rješava probleme, nego kao vrhovni autoritet okuplja stručnjake i traži rješenje.’ (nacional)

Osim što se iz gornjeg može iščitati kako Andrija funkciju predsjednika vidi u autoritativnom modelu kojeg je svojevremeno zastupao Franjo Tuđman, Andrija ovdje pokazuje i zavidno nerazumijevanje kako bi država morala funkcionirati.

Naime, osim totalno očiglednoga da je vlada ta koja mora pružati rješenja, okupljati stručnjake i tražiti konsenzus – Andrija nekako misli da je sama predaja zahtjeva za ocjenu ustavnosti harača napad na vladu, rušenje proračuna i vjerojatno jedan od žešćih napada na ustavnopravni poredak ove zemlje. A to ni pod kojim uvjetima ne smijemo tolerirati, bez obzira na cijenu, zar ne? Pa čak ako to znači da moramo malo zažmiriti na ustav. Ili smo možda nešto krivo shvatili?

Vladavina prava je temelj demokracije i morao bi biti temelj ove države. Znam ja da je to jedan totalno nedefinirani pojam koji može značiti sve i ništa, no bottom line cijele priče je da je ustavni sud krajnja instanca koja određuje (ili bi morao određivati) o tome da li je nešto u skladu s ustavom ili nije. Nije to problem ili tema predsjednika države – on je samo taj koji je to uočio – koji je iskoristio mehanizme koji mu stoje na raspolaganju da taj problem riješi, to je problem Vlade koja je takav propis donijela. Gaziti ustav i pravni poredak samo zato da se pokrpa rupetina u proračunu jednostavno nije privatljivo rješenje.

Vladavinu prava treba podržavati i ono se mora provoditi neovisno o konsekvencama, jer su ulozi u toj igri neusporedivo veći od sudbine jedne vlade ili jednog proračuna. Nažalost, nije osobito realno očekivati od Ustavnog suda da se petlja u poreznu tematiku (jer je to tema koju inače izbjegavaju), a jedan od razloga je i prevladavajuće mišljenje kako je prikupljanje poreza nešto što se radi na i za opće dobro, a ono (po uvrnutoj definiciji koje vlada u glavama praznoglavih sudaca još od doba komunizma) nikada ne može biti na štetu građana (zato se uostalom i zove “opće dobro”). To nije točno, vlada i vlast su apsolutno u mogućnosti donijeti zakone koji rade na štetu zemlje i domovine – i što je najbolje – naša vlast to radi češće nego što bi statistika to inače dozvolila. U nekome času trebalo bi nešto učiniti po tom pitanju i prekinuti taj beskonačni lanac.

Trenutak u kojem će se Hrvatska trajno opredijeliti za vladavinu prava, neovisno o konsekvencama koje to opredjeljenje donosi – je trenutak u kojem će nam krenuti na bolje. U međuvremenu, uživajte u strmoglavoj vožnji nizbrdo.

Misao dana:
The pope and a peasant know more between them than the pope alone.