Prošloga petka u info centru EU u Zagrebu održana je prezentacija istraživanja koje je proveo Gallup, a za potrebe European fund for the Balkans. Tema istraživanja, ili bolje rečeno naslov prezentacije je bio “Hrvatska: umorna od EU reformi!”, a istraživanje je tražilo odgovore na to kakva je klima o pristupanju europskoj uniji ne samo u Hrvatskoj nego i u zemljama koje se smatraju dijelovima tog glasovitog zapadnog balkana (ie. ex. Yu minus Slovenija plus Albanija). Cjelovito istraživanje s popratnim dokumentima možete i sami pregledati na stranicama Balkan monitora, a ovdje ima nekoliko mojih opaski plus powerpoint kojeg sam ubacio na slideshare.
Istraživanje je zanimljivo jer je napravljeno na sasvim sigurno reprezentativnom uzorku, a budući da je obavljeno u regiji možemo prilično dobro promarati međuodnose koji vladaju u tim zemljama. Primjerice, ako pitate ljude koliko su zadovoljni životom definitivno je najsretnija ekipa koja živi upravo u Hrvatskoj, no zanimljivi odgovori dolaze i iz novostvorenih zemalja poput Crne Gore ili Kosova. Ali, ako priupitate u kojem smjeru idu stvari, Hrvati su na samom dnu ljestvice dok se istovremeno gore spomenuta Crna Gora i Kosovo nalaze na suprotnom kraju istraživanja.
Identifikacija s nacionalnom pripadnošću je jaka u svim zemljama, osobito na Kosovu, ali je pitanje identiteta pomalo nejasno u Bosni gdje im očito nije lagano identificirati se sa vlastitom državom. Istovremeno, asocijacija s balkanom otprilike slijedi zemljopis gdje se hrvati rijetko asociraju s time da žive na Balkanu dok je to primjerice Kosovarima normalno. Zanimljivo je promatrati poistovjeivanje s Europom gdje bi očekivali da će u Hrvatskoj ta brojka biti uvjerljivo najveća, no to uopće nije situacija jer se prosječni Albanac, Kosovar ili Makedonac smaraju većim europljanima od nas, dok lošije od nas stoji (opet) Bosna, Srbija i Crna Gora.
Unatoč svim negativnostima, Hrvati su najmanje skloni migraciji (neki bi zlobno primjetili da svi koji su htjeli otići su već otišli :) u druge zemlje, dok je to neusporedivo više izraženo u ostalim zemljama, osobito u Albaniji i Makedoniji, dok (iznenađujuće) Kosovo stoji uz Hrvatski bok iako s u postotku značajno većim potencijalnim brojem migranata.
U istraživanju dalje slijede rezultati oko toga što se očekuje i u kojem smjeru svi skupa plovimo. Čini se kako je prevladavajuće da Hrvati smatraju kako zemlja ide u lošem smjeru i kako se situacija komplicira, te kako postoji razvijeni strah ili skepticizam od europske unije.
Ono što se u ovom powerpointu ne vidi, a o čemu je bilo dosta riječi na prezentaciji, je to što se u Hrvatskoj ponavlja scenarij koji je već viđen u ostalim zemljama koji su bliski kandidati za EU, a to je da percipirana podrška ulasku u EU pada zbog toga što stanovništvo shvaća da ulazak u EU nosi sa sobom vrlo jasnu cijenu i kako nam možda i nije tako loše kako izgleda. Uspoređujući se s ostalim zemljama regije, koje su također kandidati ili barem aspiranti za EU, činjenica je da su Hrvatski pokazatelji lošiji, što ne mora nužno značiti da je situacija toliko loša koliko to da je javnost osjetljiva na određene teme poput mita, korupcije, organiziranog kriminala kao i općenitog načina na koji se vodi zemlja.
Na samom web siteu Balkan monitora imate prilično moćni flash dashboard u kojem možete sami pogledati odgovore na mnogobrojna pitanja i to onda možete usporediti sa zemljama u regiji ili promotriti demografiju i kako ona nastupa prema određenom problemu. Gornji grafikon je nastao na taj način i on ilustrira stavove o tome što Hrvati misle o Sloveniji, gdje je narančasta koluma postotak anketiranih koji Sloveniju smatraju prijateljskom a što dublje idete u zeleno to je više onih koji smatraju da je Slovenija “neprijateljski” nastrojena prema Hrvatskoj. Sigurno se može još puno zanimljivih zaključaka izvući iz ovog istraživanja pa bacite pogled (i dopišite u komentaru što je vama bilo najzanimljivije).
Eh, dvije fusnote koje mi upadaju u oči i oko kojih sam donekle zabrinut. Prvo je da pažljivo promatrate brojeve koji se događaju oko Makedonije. Makedonija je zemlja za koju po meni treba biti duboko zabrinut jer jednostavno nije normalno da NATO ima 95% povjerenja građana ili da u NATO ljudi tamo više vjeruju nego u institucije Crkve – neki od pokazatelja vezanih za Makedoniju su objektivno lošiji nego oni za BiH a za koju znamo da je zemlja u problemima i koja nije u cijelosti definirana.
Druga opaska koju imam je vezana za govornike na prezentaciji (a bili su tamo Božinović, Pusić, Puhovski, Degert) i moj dojam, koji mene duboko smeta, a taj je da se većina reformi (koje je meni jako teško nabrojati jer ne osjećam njihove učinke) provodi radi ulaska u EU a ne radi nas samih i to je u stvari porazno jer smo dozvolili da sami priznamo da nam je EU potrebna kako bi nas dovela u red, umjesto da nam samima bude cilj stvoriti i živjeti u jednoj uređenoj zemlji. Govornici to naravno nisu rekli, ili su to snažno demantirali, no ovaj osjećaj je nemoguće izbjeći.
Misao dana:
Don’t worry about polls, but if you do, don’t admit it.
2 replies on “Na putu prema EU (or not?)”
Baš komentiram s kolegicom iz Makedonije tvoje zaključke i mislim da si pri stvaranju zaključka iz krute statistike zaboravio jednu specifičnost, a to je da Grčka spriječava ulazak Makedoniji u NATO i vjerujem da je tolika podrška NATO-u zapravo određeno inaćenje javnosti prema “dobrom susjedu Grčkoj”, a ne odraz većih problema s povjerenjem u vlast od onih kakve imamo mi, Srbija, BiH ili druge zemlje u istraženoj regiji.
sve ti ja to znam, ono što sam htio reći je da je mj osjećaj kako se makedonci osjećaju duboko nesigurnima i kako misle da priča o ratu i rastakanju država nije još gotova te kako je upravo makedonija ta koja je ugrožena
to je razlog zašto je tamo skoro pa svatko za NATO (kada svi misle jednako nitko ne misli isto) jer oni vide NATO ga garanciju opstojnosti makedonije kao države, a u puno manjoj mjeri je to revolt prema grčkoj što je po mom shvaćanju više političko pitanje nego tema koja kreira neke nacionalne podjele ili jake sentimente