Na mojoj uobičajenoj subotnjoj jutarnjoj kavi prelistao sam novine i došao do Butkovićeve kolumne u Jutarnjem u kojoj kaže (između ostalog) i slijedeće:
Ovdje, međutim, valja reći da navodno SDP-ovo skretanje udesno nipošto nije nova pojava. Još prije nego što se Račan bio razbolio, SDP je angažirao generala Kotromanovića i aktivirao Savjet za branitelje, što je u ono vrijeme izazvalo opravdan zazor većeg dijela hrvatske javnosti.
Sadašnja Milanovićeva izjava o Gotovini samo je na tragu takvog djelovanja SDP-a, kojem očito jest cilj da razbije imidž jugokomunističke stranke.
Problem je, međutim, u tome što kod središnjih birača i birača ljevice SDP već dugo nije operećen takvim imidžem, a sam Milanović tvrdi da ga birači desnice ne zanimaju.
Dapače, sasvim je moguće da koketiranjem s radikalnim nacionalizom i sentimentima ljudi vezanih bilo uz Gotovinu, bilo uz ustaštvo, Zoran Milanović odbije dio svojih prirodnih birača, koje je mobilizirao vrlo dobrim vođenjem stranke u prva dva mjeseca svoga mandata.
No, Milanovićeve izjave o ustašama i generalu Gotovini zapravo su problem manjeg ranga od njegove izjave o NATO-u.
Predsjednik SDP-a rekao je, podsjetimo, da bi se u Hrvatskoj trebao provesti referendum o ulasku u NATO, iako hrvatski Ustav takvo što ne zahtijeva.
Bilo bi posve legitimno da se SDP suprotstavlja ulasku u NATO; riječ je, ionako, o još neosvojenom političkom prostoru, koji treba artikulirati, i u kojem se mogu prepoznati mnogi hrvatski birači.
Međutim, posve je nelegitimno da se SDP načelno zalaže za ulazak u NATO, a da istodobno traži referendum koji bi, ustvari, bitno prolongirao proces učlanjenja Hrvatske u tu organizaciju. Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO. (jutarnji)
Ono što je Butković htio reći (a u samoj kolumni ima i eksplicitnijih primjera) je da slobodno govoreći o nacionalnim temama (ustaštvu, domovinskom ratu, a očigledno i NATOu) Milanović navodno “koketira” s radikalnim desnim stavovima. No nije Butković jedini u takvoj dijagnozi, dobar dio ovog stava i reakcija proizašao je iz prošlotjednog intervjua kojeg je Milanović dao H-Alteru (inače, relativno solidnom alternativnom web portalu):
Jedna od SDP-ovih konstanti u zadnja dva desetljeća je da neoprostivo petlja oko fašizma i antifašizma. Ljubo Jurčić je izazvao lavinu kritika pričom o ujacima ustašama.
Zar je trebao u svakom trenutku imati đokera u rukavu i isticati da mu je otac bio u partizanima? Odgovorio je na izravno pitanje, a svoje ujake ne možete birati. Za sebe mogu reći da sam sretan što su moji ujaci bili u partizanima, i to na osnovu osobnog izbora, ali ne osuđujem nekoga tko je očito bio u zabludi vjerujući da je NDH bila hrvatska država i da se bori za nju. (h-alter)
A o istoj temi je pisao i drugifilm, tj. njihov kolumnista Tomislav Klauški, (drugifilm je web portal koji je javno deklarirao potporu HNSu):
Da parafraziramo Slavka Goldsteina koji se nakon Jurčićeva desničarenja pitao zašto ne bi glasovao za Sanadera, možemo reći zašto bi – nakon svega izrečenog – netko glasao za SDP, a ne HDZ, HSP ili nekog još goreg. Jer situacija sigurno neće biti obrnuta. Nitko se neće upitati zašto bi glasao za HDZ, kad može za SDP. Ako već dijele iste vrijednosti, HDZ je barem autentičniji.
Notorna je zabluda da hrvatska ljevica, bez obzira radi li se o SDP-u, HNS-u ili nekom drugom, može osvojiti dio desnog biračkog tijela. A još manje da to može učiniti na klasičnim desničarskim temama, poput ustaša, branitelja ili Domovinskog rata. Milanović je nedavno rekao kako je njegov SDP stranka birača ljevice i svih normalnih ljudi. Pa zašto onda ne nastoji pridobiti normalne ljude normalnim temama? (drugifilm)
No kao jedan od malo bizarnijih primjera desničarenja SDPa (i poglavito njegovog predsjednika Zorana Milanovića) je slijedeća rečenica:
SDP će u Sinju na ovogodišnjoj Alki biti najzastupljeniji od svih političkih stranaka: glavni odbor stranke stiže na Alku, a dolazak je najavilo više od 200 stranačkih dužnosnika i članova za koje lokalni SDP-ovci spremaju arambaše, uštipke i pršut. (jutarnji)
Ako ste primjetili, SDP je jedna od rijetkih stranka koja u svojem imenu ne sadrži nacionalni predznak, a zbog svojeg nasljeđa partije iz koje se transformirala i tradicionalnih podjela da ljevica govori o radništvu i socijali, dok desnica govori o obitelji i nacionalnome, SDP nikada u stvari i nije progovarao o nacionalnim temama. Promjenama u vrhu SDPa i dolaskom Milanovića kao osobe koja je stasala u razdoblju nakon raspada jugoslavije, te nadolazećom generacijom političara koja nije više opterećena hipotekom prošlog državnog uređenja odjednom se otvorio prostor za hrvatske teme, pa stoga nije niti čudo da su i Ljubo Jurčić i Zoran Milanović ispreskakani pitanjima, a odgovori koje su dali nisu privukli pažnju samo zato jer su zanimljivi i provokativni, nego i zato što je odjednom lijeva strana političkog spektra progovorila o temama o kojima 17 godina nije rekla niti riječi.
Ljubo Jurčić je hercegovac, a Zoran Milanović Sinjanin, obojca dakle dolaze iz krajeva koji su tradicionalno nacionalno osvješćeni i očekuju se da imaju čvrste stavove o nacionalnome. Ono što bih ja vas sada pitao je kako bi vi odgovorili na ista pitanja? Što je ispravan odgovor? Svi mi znamo što su politički konkretni odgovori; uvijek birajmo partizane ali se malo ogradimo od sustava koji je iz partizanskog pokreta proizašao. No što s onima koji su tijekom drugog svjetskog rata živjeli u urbanim sredinama, primjerice u Zagrebu, ili pak u nekim okupiranim područjima hrvatske, recimo Slavoniji? Što vaši djedovi i bake imaju za reći o ustašama i partizanima i koji je ispravni odgovor?
Čisto da bude jasno, s tim razdobljem nemam apsolutno nikakvih doticaja, a po najboljim saznanjima koje imam, moja obitelj nije bila povezana niti s jednom niti s drugom stranom, oni su te godine proveli radeći isto ono što i velika većina drugih – a to je čisto preživljavanje. No i to preživljavanje nikako ne znači da o onome što se zbivalo oko njih nisu imali svoje mišljenje; neovisno o tome koje se od tih mišljenja nakon rata pokazalo kao ispravno (ili možda bolje rečeno “oportuno”). Zašto je onda problem što je jedan od Jurčićevih ujaka bio ustaša, dok mu je otac bio partizan? Što to saziva sablazan u toj činjenici znajući da Ljubo Jurčić (niti Zoran Milanović, ako smo već na tome) nije mogao birati ni svoje roditelje ili rodbinu, a još manje utjecati na njihove odluke donešene prije 70ak godina?
Da li bi bilo bolje da se i Jurčić i Milanović uredno drže školske fraze o tome kako je država sazdana na antifašizmu, ili da daju iskreni odgovor na ono što su ih novinari pitali? Da li Jurčićev ujak (ili pak otac) utječe na njegovo socijaldemokratsko opredjeljenje danas?
Ili, ako ćemo malo o Milanoviću, zašto je posjet rodnome gradu u doba sinjske alke desničarenje? Sinj se nalazi u devetoj izbornoj jedinici u kojoj je tradicionalno SDP loše prolazio i u čemu je problem ako je napokon i SDP počeo tamo tražiti svoje istomišljenike, i to u gradu u kojem je rođen SDPov predsjednik i koji ima SDPovog gradonačelnika.
Nije mi nadalje jasno zašto je progovaranje o braniteljima i njihovim problemima desničarenje? Oko pola milijuna branitelja (što pravih, što lažnih) polaže pravo na tu titulu i samim time čine jednu od najvećih grupacija u našoj državi, zašto SDP ne bi smio govoriti o tome, ili ako je već progovorio zašto bi sama ta činjenica bila (radikalno) desničarenje.
I posljednje, da se vratimo na gore spomenutog Butkovića, u čemu je problem da kada se radi o nacionalnim pitanjima poput pristupanja NATOu, u čemu je problem da se podrška političkoj odluci testira na referendumu? Referendum je jedno od iznimno dobrih sredstava iskazivanja mišljenja nacije, i unatoč tome što je on ugrađen u same temelje naše države do današnjeg dana ga nismo imali prilike upotrijebiti. Nekako mislim da u zemlji koja se još uvijek oporavlja od nasljeđa rata, koja je nacionalnim sukobima opterećena mnogo stoljeća unazad, da je referendum o pristupanju NATOu kao vojno-političkom sustavu sasvim primjeren. Čemu strah od referenduma, tko se referenduma boji?
I Milanović i SDP dobro znaju da govoreći o ustašama i partizanima, Gotovini i braniteljima neće pridobiti vjerojatno niti jedan “desni” glas, no to nikako ne znači da o tim temama ne smiju govoriti, a još manje to znači da samim time što su o tome progovorili da su “desničarili”.
No, najtužnije je u stvari to što mi i dalje govorimo o stvarima koje su se davno dogodile, i na čiji rasplet nemamo više mogućnosti utjecati, umjesto da se koncentriramo na teme koje će nam pomoći da ova zemlja postane jedno uređenije i sretnije mjesto u skoroj budućnosti.
Što vi mislite? Da li SDP desničari (i ako da, u čemu se to desničarenje sastoji), ili se desnica samo čini ugroženom jer je netko progovorio o temama na koje su dosada imali monopol? Ili još bolje, ako su pitanja “desna”, da li su takvi i odgovori?
Misao dana:
My life has no purpose, no direction, no aim, no meaning, and yet I’m happy. I can’t figure it out. What am I doing right?
11 replies on “Smije li uopće SDP govoriti o nacionalnim pitanjima?”
Iz svega spomenutog, već duže vrijeme se može iščitati iz takvih odvratnih jadnih i primitivnih tekstova kolika je panika u redovima agitatora vladajuće stranke.
Jurčić i Milanović iznose stavove koji su uistinu osvježenje u političkoj sferi estrade jer nisu ispolitizirani, normalni su i zdravorazumski. Iz tog razloga ih se pokušava iskriviti i prikazati kao desničarenja i sl.
Postalo je evidentno da narod rezonira na istoj frekvenciji, pa sad “određeni krugovi” pokušavaju iskriviti tu percepciju zdravog razuma kod birača.
Djelomično su i uspjeli, koliko sam primjetio, no ono što će im se (to je bar moje mišljenje) debelo vratiti je to da će upravo prozivanjem SDP-a za desničarenje objasniti glasačima desnog predznaka da je SDP sad prihvatljiv i za njih, iako to ovi ne bi sami primjetili niti prihvatili.
A Butković se iz dana u dan potvrđuje kao jedan od najlošijih “novinara” u državi… Jedva sam se suzdržao od teških uvreda na njegov račun zbog ovih redaka o referendumu… Strašna i opasna demagogija kojom se lik bavi…
Zamislimo slijedeću situaciju: godina 1940., stari ste 15-25 godina, živite u Sinju, Hercegovini ili nekom drugom hrvatskom kraju, nemate pristup internetu, nemate telefon, televizor još nije izmišljen, novine čitate možda jednom tjedno, za kino ste čuli od prijateljevog strica, a radio prijemnik je možda jedan u vašem selu.
Vi trebate donijeti odluku na temelju koje će vaša obitelj biti “cijenjena” ili “progonjena” u idućih 50 godina, a onda će se uloge “cijenjenih” i “progonjenih” promijeniti za slijedećih 50 godina.
Retoričko pitanje: Kojoj vojsci će te se priključiti?
@Mladen: Bez obzira na sve to – partizanima…
@Mladen: upravo tako. No i to je u boljem slučaju, koji pretpostavlja pravo na odluku. Mnogi su prisilno odvedeni u vojsku, tj. vojske…
@tomo: ma vidi, nema šanse da bih zaviršio u domobranima/ustašama… Prije bih završio mrtav. Država je za mene tek servis koji služi građanima… Kada bih vidio Nijemca sa šmajserom u rukama na svojoj zemlji znao bih gdje mi je mjesto…
I Milanović i SDP dobro znaju da govoreći o ustašama i partizanima, Gotovini i braniteljima neće pridobiti vjerojatno niti jedan “desni” glas,
A zašto ne bi? Nemaju svi ljudi zacementirane stavove, prije bih rekao da većina odlučuje emotivno i na temelju sitnica. Sasvim je očekivano od SDP-a da pokušava pridobiti “desnije” birače.
Inače, ovo što si gore citirao:
Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO.
Nije nimalo nevjerodostojno. Dapače, vrlo je pozitivno jer govori “mi mislimo da je NATO kewl, ali priznajemo da odlučiti treba većina”.
šimun,
ne slažem se s tobom ali se pak slažem s milanovićem kada kaže:
@Ivo: Butković bi želio da On a ne Milanović odredi budućeg premijera. Već sam ti prije nekoliko mjeseci ukazao na to kako će se EPH postaviti u kampanji. To se potvrdjuje, a ovaj Butkovićev tekst je samo vrhunac. Valja uočiti da cijeli mjesec i više u HTV minorizira SDP, a Milanović daje intervjue internet portalima i niskonakladnim novinama. Zadatak je pred SDP-ovim PR-om da shvate stanje stvari i pripreme strategiju
@Mladen: hajde da se i glas razuma jednom javi.
mislim da je velika šteta što se o tematici drugog svjetsko rata ni u školama ni u društvu, i što je prava katastrofa, ni na fakultetima ne raspravlja ozbiljno, dubinski, analitički. svi u javnosti govore toliko nediferencirano i shematski da mi dođe zlo.
moj djed, jednostavni seljak zemljoradnik (MALI PAOR), je znao na stvari gledao dublje nego svi mediji danas skupa. pričao je kako je otišao u brda da nebi u staljingrad, pa je vidio kako partizani guraju klipove kukuruza u domobranske šupkove, pa je jadniku sa 15 godina to ipak bilo malo previše, pa ipak otišao u regularnu vojsku, pa ga nijemci jer je bio “lep i plav” (a to je trebao, pofarbat kosu i stavit leće u boji?) poslali u obrazovnu jedinicu u austriju, pa poslije tamo bio u sanitetu, pa mu nadređeni doktor u ljeto 1945. reko da ne ide doma i da se strpi se još koji mjesec jer partizani rade sranja, pa je lutao po austriji radeći na poljima za hranu jos par mjeseci, pa je došao doma pa su ga komunisti zatvorili pa pustili za dvije šunke i makovnjaču. tako je izbjegnuo bleiburg.
postavit ću par teza, ako ništa, možda si netko nađe pljuvačku metu:
1.) velike su (bile?) regionalne razlike unutar Hrvatske u percepciji sila osovina. na sjeveru Nijemci prije 2. svj. rata nisu bili percipirani izrazito negativno; međuratno iskustvo je jasno govorilo da sa srbima nije nista bolje nego s austrijancima. tu je NDH bila percipirana kao hrvatska država, nijemci nisu bili izravna prijetnja. u dalmaciji su talijani 1941. pripojili teritorij i bili percipirani drugačije od nijemaca.
2.) velike su (bile?) regionalne razlike u percepciji pravne države. na sjeveru postoji stoljetni kontinuitet pravne države, na jugu samo u minimalnom dijelu. u (hrvatkom povijesnom teritoriju) krajini postoji jaka ratnicka tradicija i među hrvatima i među srbima, iz doba kad je austrougarska tamo imala obaveznu granicarsku sluzbu za granicu s turskom i kad je vojna karijera bila jedina moguca karijera. u velikom su okupiranom dijelu evrope nijemci u 2. svj. ratu mobilizirali, bilo je i dezertera i pokreta otpora, ali i nigdje u tolikoj količini kao na balkanu. e, sad mnogi će reći, to je taj SLOBODARSKI DUH seljaka sa balkana. samo, na balkanu je bilo i revnosti i na ustaškoj strani i na četničkoj da su se nijemci čudili.
citat iz dnevnika jednog njemackog oficira u zagrebu 1943. (mislim da nije preveden na hrvatski) – u slobodnom prijevodu iz mog sjećanja: “Danas sam ih pitao (Pavelića i Co.) zašto se toliko drže Srba i ne počnu rješavati židovsko pitanje, jer je to jedini način da polako sami počnu financirati tu svoju jadnu državicu.”
a neki će reći: ti ljudi za red i pravnu državu i neznaju, al znaju uzet pušku iz podruma, pa hajdemo u planine. malo provokativno, ali koje je to bolje objašnjenje fenomena pokreta otpora na balkanu? slobodarski duh uklesan u gene? slobodarski duh kao rezultat stoljetne obrazovanosti i zrelosti političke misli u naroda balkana? yeah! reći ću samo 1991-1995. i ako mi sad netko kaže da je milošević jedini krivac i da se rat nije mogao izbjeći, reći ću samo da je to isto nešto što bi prvo trebalo jako jako dobro proučiti. mislim da je u jugoslaviji 1991. bilo nekoliko ljudi koji su vrlo doslijedno i sa žarom pripremali karijere ratnih profitera.
na balkanu se čakija i puška voli ko otac i majka. inače osobno ne mislim da je za to kriv primitivizam i genetika nego predlažem slijedeće: A) Turci kao takvi, B) Austrijanci koji su izmislili koncept Krajine (sloboda religije + osobna sloboda + stalni prihod iz Beča za doživotnu službu na granici), C) komunjare sa boračkim penzijama i povlasticama, D) HDZ s braniteljskim mirovinama i statusima. mislim da je JEBENO kad te stalno netko nagrađuje za ratovanje. mislim, ono, pa mi smo država plaćenika.
u drugim državama je sve to bilo vrlo jednostavno riješeno. postoji regularna vojska i ona je OBAVEZA. ako se netko hoće posebno istaknut u obrani domovine nek krene u vojnu karijeru.
3.) gdje su brda, partizanski je rat neusporedivo jednostavniji. primjeri: afganistan (klanac usred puta svile, tradicija pljačkaša i razbojnika “oduvijek”), švicarska (nautralnost izborena životom u alpama, daj svakom švicarcu jednu pušku, posjedni ga navrh brda, pa da vidimo ko može duže), komunistička gerila u južnoj americi. i sad je valjda nekome čudno što ima regija u hr gdje su svi bili domobrani, a u partizane je išao samo zadnji ološ bez zemlje, žena i djece, ako uopće.
4.) ogromna većina hrvata nije željela niti pavelića niti komuniste. nego su bili radićevci. HSS je bio najjača stranka u međuratnoj jugoslaviji.
5.) postoje i postojale su ogromne razlike u odnosu prema srbima u raznim dijelovima hr. ponegdje su srbi daleki apstraktni pojam, a katoličanstvo jedini poznati svijet, a ponegdje su srbi ono susjedno selo koje je u tom i tom ratu pljačkalo i silovalo, a koji govore istim jezikom kao i mi pa nam je crkva jedini čimbenik razlikovanja.
ma mislim… kasno je i meni se neda više, al htio sam samo reć da su stvari malo kompliciranije, a nitko u medijima nimalo ne pokušava produbiti diskurs. Fascinantno je koliko se novinari-komentatori zapravo boje razmišljati.
Zapravo, čini mi se da je sva ova strka oko Milanovića nastala zadnjih dana jer se čovjek usred Balkana, pardon, Hrvatske, usudio reć da stvari nisu baš jednostavne. Jer da ima ljudi koje nemaju samo oca. Nego imaju i ujake. Zamisli ti komplikacije. Sad se bojim da ne dođe netko (mogla bi Pusićka) pa reć da ima ljudi koji imaju stričeve. Butkoviću će pregorjet glavni osigurač u mozgu.
ak baš nekog zanima: glasam za sdp od 1995 jer hoću vladavinu prava i normalnu državu. stari su mi bili domobrani. prije 95e mi nisu dali glasat (srećom).
@Kukuriku: da, da – sjetio sam te se dok sam čitao Jutarnji…
Moja obitelj je jako raznolika nacionalno i vjerski. Ponosna sam na svoje djedove i bake koji su bili u partizanima(djed je narodni heroj) ali sam isto tako ponosna na svoju obiteljsku povijest,naciju,tradiciju, volim svoju zemlju ma kako ona bijedna i lošeg uređenja bila.Često svojim stavovima izazovem zbunjujući efekat kod ljudi koji od nekoga tko ima background kao ja očekuju isključivo prokomunističko razmišljanje.Ali zašto bih se ja slagala sa svime.Moja obitelj, prošlost njihova ne određuje i moje stavove.Moje stavove može odrediti samo moja objektivna narav i uvid u stanje države i naroda koji u njoj žive.Možda zato još uvijek nisam pronašla stranku koja bi barem u 80% imala stajališta kao moja.