Month: February 2007

U ovo pred_vikend jutro htio bih se osvrnuti na jučerašnje izglasavanje (ne)povjerenja navodnom ministru Branku Vukeliću za kojeg se M. dobro pita koja on to postignuća ima iza sebe da ga Sanader zove najboljim ministrom (osim što je možda za stranačku blagajnu mrknuo 6mil usd što je sasvim solidna cifra). No ono čime bih počeo je u stvari jedan tekst koji se pojavio u Jutarnjem prije nekoliko dana a koji kaže kako neki SDPovci ne žele Jurčića za premijera – a i jučerašnje glasanje i tekst se u osnovi bave istom stvari.

Naime, kaže tamo neki neimenovani izvor kako se pojedini SDPovci bune radi nepotrebne “radikalizacije” (štogod to značilo ako ste oporbena stranka) a koja se manifestirala tako što su SDPovci napali premijera (onom izjavom kako štiti “mafiju”) te pokrenuli proces izglasavanja povjerenja Vukeliću. Eh, i sve to skupa se onda preslikava na unutarnji ustroj SDPa i tko gdje želi sjediti nakon dobivenih izbora (koji su prema anonimnom izvoru čini se gotova stvar).

Daklem, funkcija oporbe u svim mogućim situacijama je da bude korektiv vlasti, da (kako je to jedan poznati lijepo rekao prije neki dan) vodi “knjigovodstvo” dobrih i loših poteza te da viče kada se nešto dogodi krivo. Vlast, prevrtljiva kakva je, ima tendenciju deformirati ljude, njihova načela i ljestvicu vrijednosti pa se neka bogatstva čine bližima nego što doista jesu i ponekad uhvatimo nekoga s prstima u pekmezu kao što se desilo u slučaju Brodosplita.

Upravo zato ovakve akcije imaju smisla, jer skreću pozornost na nepravilnosti koje se događaju i daju do znanja vladajućima da ima netko tko ih promatra. Mnogi (čitajući komentare po jutarnjem i večernjem) se smiju akciji SDPa koja je unaprijed bila osuđena na neuspjeh i pitaju se čemu dragocjeno gubljenje vremena za cilj koji je od početka bio nedostižan (a taj je izglasavanje nepovjerenja ministru)? Sada je vrijeme da vas podsjetim na pjesmicu koju sam već nekoliko puta citirao:

When the Nazis came for the communists,
I remained silent;
I was not a communist.

When they locked up the social democrats,
I remained silent;
I was not a social democrat.

When they came for the trade unionists,
I did not speak out;
I was not a trade unionist.

When they came for me,
there was no one left to speak out.

Oporba u saboru su ljudi koji prenose naše stavove vladajućima i koji bi se morali brinuti da vladajući izvrše svoj program temeljem kojeg su dobili na izborima. Diskusije po saboru, saborskim hodnicima ili medijima su poput rovovske borbe i koji je smisao da imate s jedne strane vladajuću vojsku koja puca na sve strane, a da s druge strane imate oporbenu vojsku koja sjedi, šuti i ne puca nego samo sebi mrmlja u bradu kako je ona bolja i kvalitetnija samo kada bi dobili priliku da počnu pucati?

Oporba je uostalom oporba zato jer ima drugačiji program i drugačiju viziju kako voditi zemlju i normalno je da kada god može iskazuje svoje nezadovoljstvo potezima vladajućih, a još više zbog propusta vladajućih.

Uostalom, što bi vam više odgovaralo; da li da oporba sjedi i šuti i kada ih god nešto pitate kažu “čekajte da pobjedimo na izborima” (kao što to neke oporbene stranke i rade) ili pak da imate oporbu sa stavom koja svjesno ide u borbu za ono u što vjeruje (ili želi vjerovati, ili je motivirana da vjeruje ili…) kako bi postigli svoj cilj? Da li je šutnja oporbe uopće prihvatljiva neovisno o tome što znamo da ministar neće biti smijenjen ili da nijedan amandman na državni proračun neće biti prihvaćen i da nijedan oporbeni zakon neće proći? Smije li oporba šutjeti? Ja mislim da ne.

I da vas ne davim dalje, samo da jasno napišem da se sramim svih onih koji su jučer izglasali povjerenje Vukeliću ne zato što je možda on mrknuo 6mil usd (i time poboljšao saldo svoje pokretne imovine) nego zato što je certificirano glup i zato što po zapovjednoj odgovornosti mora odgovarati za ono što se događalo u Brodosplitu, a krajnje je vrijeme da se predstavnici države počnu odgovorno ponašati prema imovini kojom upravljaju. Jedan otkaz insignifikantnom ministru ne bi riješio problem ali bi barem malenim dijelom pokazao da vladajući brinu o nečemu.

(da li ovaj gornji jubito daje bolje značenje riječi “radikalizacija” ili riječi “politikanstvo” koju je taj isti govornik jučer upotrijebio opisujući SDPov zahtjev za smjenom)

Misao dana:
No Pasaran.
(“no pasaran” u grubo je prijevod sa španjolskog i znači “oni neće proći”, izgovorio ju je prvi puta francuski general Robert Nivelle u bitci kod Verduna u prvome svjetskom ratu a kasnije se pojavljivala kao slogan u više navrata i dobro je poznati ljevičarski slogan)