Categories
Edukacija i školstvo Hrana i piće

this cowboy song… (5:00, Sting, Fields Of Gold: The Best Of Sting 1984-1994, 1994)

Jučer sam navečer bio jako zadovoljan našim ministrom poljoprivrede. Onako neuvjerljiv kakav inače je, uspio je krizu s kravljim ludilom vrlo komforno odraditi bez početničkih pogrešaka (poput onih koje su napravljene u posljednjoj takvoj epizodi s ptičjom gripom prošle godine).

Spadam u rizičnu grupu korisnika budući da obožavam bifteke i kvalitetu kulinarstva pojedine države mjerim između ostalog i po kvaliteti bifteka koje sam pojeo. Kod bifteka je važna veličina (mislim, došli smo se najesti zar ne), potom kvaliteta pečenja koja pak ovisi o vremenu i temperaturi (hoću malo pečeni biftek pečen na niskoj temperaturi), te priprema mesa koja se svodi na to u kakvim je sve mirodijama i koliko dugo biftek odstajao prije pečenja. Moj omiljeni biftek je malo manje pečen od medium rare (dakle u sredini sirov sa donekle zapečenom površinom), ideja je da bude mekan i da se onako gadljivo cijedi kada ga stisneš vilicom, a najbolje mi paše sa pomfrijem i kuhanim povrćem. Povremeno volim i biftek u zelenom papru ili neke druge kombinacije na temu bifteka (eto nedavno sam jeo jedan prilično dobar biftek s tartufima), no kako bilo, poželjno je da se biftek pomalo miče kada dođe u tanjuru.
Vrlo sam kritičan na temu bifteka i nema puno mjesta gdje bifteke ocjenjujem dobrima (ili dapače, odličnima).
Neke vrlo dobre bifteke sam jeo prošle godine u Chichago-u te mi sline cure samo na pomisao (pitajte Arsenyeva on je dobar dio vremena bio sa mnom iako je on preferirao piletinu). Chicago je inače domovina bifteka, tamo s izmislili i weber grill (btw. i tamo smo bili), a vjerojatno najbolji biftek koji sam tao jeo se prodaje pod nazivom New York Strip.

Kada sam bio prošle godine u gore spomenutom gradu, jedna od stvari koje sam tamo napravio je i to što sam osigurao jednu donaciju za jednu školu u Zagrebu. Ako znate prave ljude i znate da je to njima porezna olakšica, a osim toga se radi o intelektualnom vlasništvu (čitaj: software) nije bilo teško iskamčiti brdo softvera (nekoliko desetaka tisuća dolara vrijednosti). I ja sam to lijepo skupio, doveo do Zagreba uz malo poštovanja prema carinskoj proceduri (objektivno, nemam grižnju savjesti jer sve to skupa ionako ide u državni proračun) i nešto što je u startu trebala biti malena donacija ispao je već solidni projekt koji bi u školi o kojoj govorimo zamijenio praktički 1/3 školskog programa.
Problem je nastao naravno u realizaciji jer da bi sve skupa instalirali trebalo je osigurati minimalne tehničke uvjete u vidu umreženja pojedinih učionica, nabavci dva računala i tome slično za što škola teško da ima novaca, ajde i to smo nekako riješili i sada sam u fazi rovovske borbe kako bih dokazao da je ono što su ljudi dobili daleko naprednije od bilo čega što oni trenutno posjeduju unutar tih istih zidova (da ne kažem da za neke od softvera koje su dobili i meni sline cure, a da bi kušnja bila veća instalacijski CDovi i keylock-i su kod mene). I na kraju, svi ljubomorno čuvaju svoj teško osvojeni komadić školske nekretnine i teško da su spremni uopće razmatrati alternative (a da i ne spominjem alternative koje se ne uklapaju u njihvu viziju svemira).

No, umjesto da se hvalim, htio sam reći kako je kod nas školstvo u velikim problemima. Primjerice, ako to niste znali, razvikani katalog znanja uključuje i informatiku, no informatika nije obavezni predmet u osnovnim školama. Iako moj klinac neće patiti zbog toga, činjenica je da postoje tisuće drugih kojima će to nedostajati ili zbog toga što kod kuće ne mogu imati računalo ili jednostavno zato što ih tome nema tko naučiti. Ne vjerujem da postoji više radno mjesto na kojem je poznavanje rada na računalo nepotrebno.
Posebna problematika su nastavnici i općenito školski kadar koji je (nažalost) dobrim dijelom i dalje u dubokom vjerovanju kako je s njihovim izlaskom s fakulteta svo znanje stalo i uporno se zadržava na toj točci. To naravno nije tako i borba za znanjem tj. školovanje mora biti kontinuirani proces, od prvih dana u vrtiću pa sve do smrti – tehnologija se toliko brzo mijenja da je kontinurana edukacija neminovnost i nužnost a ne opcija.

Mišljenja sam nadalje da bi se najbrži efekti za napredak ove naše male države napravili kada bi se unaprijedilo osnovno i srednje školstvo. Naime, mislim da kao prvo vrlo malo ljudi završava fakultet i oni bi (po nekoj definiciji) morali biti ili oni pametniji ili oni uporniji (a ponekad i oboje) – pa kako god bilo pretpostavka je da će se znati izboriti za sebe. Osim toga, ljudi koji završavaju fakultete (opet po nekoj definiciji) ionako nisu spremni za posao koji trebaju obavljati nego moraju odraditi neki period kroz koji se formiraju za svoje novo radno mjesto. No ekipa koja završava samo osnovnu ili samo srednju školu ide praktički iz klupa direktno na posao i najčešće kako ga lansiraš iz te klupe tako će on sletiti i ostati na tome mjestu, osim ako ga ne usmjeriš i natjeraš da se brine o sebi. To znači da ne samo da ga se do maksimuma mora pripremiti za život u času kada napušta školu, nego u njega treba usaditi kulturu da se educira, školuje i općenito kontinuirano traži nova znanja i vještine.

U jednome času sam bio spomenuo kako poslodavca interesiraju samo tri elementa kod zaposlenog; znanje, vještina i odgovornost. Različita zanimanja traže različite odnose tih triju parametara, i dok odgovornost dolazi s autoritetom kojeg sami morate izgraditi na licu mjesta, pitanje znanja odnosno vještina je nešto na čemu možete raditi cijeli život. Može biti da ste električar, no vještina spajanja vodovodnih cijevi ili ličenja prostora može biti dodatni plus da vas netko zaposli. Može biti da ste zaposleni kao neki adminstrator no znanje kreiranja ili održavanja web stranica može biti okidač koji vas zapošljava. Što više znanja i vještina (kompetencija) posjedujete to sve vredniji – a svemu gore navedenome je zajedničko školovanje.

Misao dana:
A human being should be able to change a diaper, plan an invasion, butcher a hog, conn a ship, design a building, write a sonnet, balance accounts, build a wall, set a bone, comfort the dying, take orders, give orders, cooperate, act alone, solve equations, analyze a new problem, pitch manure, program a computer, cook a tasty meal, fight efficiently, die gallantly. Specialization is for insects.
Categories
Blog

all this useless beauty… (4:57, Elvis Costello, Live From 6A: Great Musical Performances, 1997)

Spomenuo sam svojevremeno kako su se u jednom trenutku na mom blogu (a i na mnogim drugima) počeli pojavljivati komentari pohvalama. Obzirom da mi je trebalo podosta vremena da skužim o čemu se radi, prvih nekoliko komentara mi je godilo, nakon toga sam krenuo (čisto da vidim o kome se radi) kliknuti na link te bih se opako iznenadio. Naime, najčešće bih završio na nekome blogu na koji svojom voljom ne bih otišao, a osim toga da nekome mojih godina u history-u naletim na popis takvih “blogića” ozbiljno bih se zabrinuo ili bih razmislio da li je to trenutak kada je potrebno obavijestiti organe reda o takvom ponašanju.

Te komentare, dakle, ostavljaju najnoviji spammeri koji očigledno nisu niti pročitali post koji komentiraju, te kako to tzombix lijepo kaže; ubacivanjem komentara koji nemaju nikakve veze niti s postom niti s blogom samo zatrpavaju prostor komentara i čine ga nečitkim i nepreglednim.

Sada kada sam odradio uvod, htio bih spomenuti ekipu koja je u osnovi druga strana iste medalje, a koji kroz komentare koji se na ovaj ili onaj način “izruguju” ili kritiziraju dizajn mog bloga, odnosno hvale svoj dizajn kao napredniji. Let me tell you something about design.

Pregledavajući blogove (što po svijetu, što po blog.hr-u) nije teško uočiti kako njih otprilike 99,95% nema nikakve veze s “dizajnom”. U stvari, jedini način da te blogove i riječ dizajn ugurate u istu rečenicu je negacija ili jasna kontradikcija. Svaka rečenica koja na takvome blogu uključuje “pogledajte moj novi dizajn” nema nikakve stvarne veze sa stvarnošću osim na onoj najnižoj tehničkoj razini, budući da i slike koje crta četverogodišnjak zadovoljavaju sve tehničke karakteristike da ih nazovemo slikama, no teško da ih možemo uspoređivati s djelima jednog Moneta ili Eschera.

Sigurno ste čuli izreku kako odijelo čini čovjeka. Na isti način ja gledam i na neke druge stvari (vratiti ću se na blogove malo kasnije) poput primjerice posjetnice, memoranduma ili koverte budući da su to obično prvi dokumenti koje primate u ruke od novog partnera (kupca, dobavljača ili koga već). Kada bi vam netko dodao šarenu, sadržajno nepovezanu vizitku na kojoj nemate sve podatke koje bi htjeli vidjeti, a i oni koji su prisutni nisu organizirani onako kako je to logično, bili bi prisiljeni neko mišljenje o njemu (ili njoj) stvoriti na temelju tog komadića papira. To mišljenje ne bi bilo baš sjajno budući da bi ta vizitka izgledala kao da ju je “dizajnirala” (ovo je bio sarkazam za one koji ga nisu uočili) Janis Joplin na LSDu (a to nije dobro).

Sada se prebacimo na blog problematiku – pogledajte neki od takvih “blogića” i pokušajte donijeti mišljenje o autoru bloga, samo na temelju izgleda (uvjetno nazvanog dizajnom)? Što vidite? Brdo konfuznih ljudi koji misle da je slika doista važnija od tisuću riječi, ekipe koja ne razumije princip kontrasta ili u prijevodu ekipa kojoj nije jasno zašto između slova i podloge mora biti razlika u tonovima dovoljno velika kako bi tekst (ako je uopće vrijedan čitanja) bio čitljiv.
Pogledajte malo navigaciju na tim blogovima; porazbacani linkovi, nikako strukturirani i općenito nejasne razlike između sadržaja i forme. Bacite pogled na slikovne elemente; prevelike na ekranu, još veće u kb (zar nitko više ne pazi na to koliko je stranica u stvari teška i da li joj treba deset ili stotinu i deset sekundi za učitavanje)?
Da ne kažemo kako su sami tekstovi totalno nejasni i nepovezani; gramatiku uopće da i ne spominjem, upotrebu interpunkcija još manje, a pravila lijepog ponašanja (poput razmaka nakon interpunkcije) nikada to tih blogova nisu niti stigle. Priču o početku, radnji i krajuu nema smisla niti načimati, a riječnik koji je upotrijebljen vrlo je često sveden na rečenice koje jedva zadovoljavaju minimalnu jezičnu formu, a sam odabir riječi se svodi na riječi koje je u stanju reproducirati neki od riječnika na mobilnom telefonu prilagođenom slanju SMS poruka.
I zadnje, da li itko od tih ljudi uopće razumije da nemaju svi jednake monitore odnosno o browserima da i ne govorimo; nešto što možda donekle dobro izgleda na 800×600 u exploreru totalno se raspadne do mog 1400×1050 firefoxa.

Moj blog nije dizajniran i ono što se na njemu nalazi nema nikakve veze s dizajnom (najbolje što mogu reći o “dizajnu” je da je čist i jasan); ono što sam ja učinio je da sam uzeo postojeću shemu, prilagodio boje onima koje sam želio, te sam potom izbacio apsolutno sve viškove koji mi ne trebaju. Moj blog je blog koji se bavi sadržajem, sve ostalo je nebitno.

U slučaju da niste u stanju razumjeti što dizajn u stvari jest, predlažem da napravite to isto.

Misao dana:
Holden: Describe in single words only the good things that come into your mind about… your mother.
Leon: My mother?
Holden: Yeah.
Leon: Let me tell you about my mother. [Shoots him]
Categories
eDržava Politika

mary had a little lamb… (4:15, Stevie Ray Vaughan & Double Trouble, From Dusk Till Dawn, 1983)

Prije nekog vremena pokrenut je ePDV servis kojeg sam ja downloadao (u petom pokušaju) prvoga dana. Problem je bio u tome što software očekuje .net services i još neke module koji iako su bili kod mene instalirani na računalu, nisu bili prepoznati pa sam morao umjeto 6mb arhive downloadati neku od 60+ MBa s web stranica porezne uprave s koje je download moguć brzinom od 2kb/sec (tek toliko o brzini državne uprave).

Anyway, cijela najava ePDVa je bila hoax budući da je servis nominalno proradio tek jučer ovo ostalo vrijeme je bio samo PR.

Ukratko, utipkao ja PDV podatke i pokušao to uploadati no dobio sam neki non-descript error koji sam poslao na support email adresu u poreznu upravu (he, he – support adresa u poreznoj upravi, ako sam ikada govorio o oksimoronu onda je to ovaj). Uključio sam štopericu i mjerim vrijeme odaziva, moj wild_guess je da neću dobiti odgovora uopće ili ću ga dobiti duboko nakon što problem riješim sam (ako je to uopće moguće). Kao što vidite, očekivanja mi nisu velika i doista ne bi bilo teško usrećiti me, pa makar da mi se javi nekompetentna osoba s pitanjem “da li sam ispravno instalirao windowse xp” ili nečime sličnime.

Nego, nisam komentirao politku već duže vremena jer me Toyota zaokupila.

Primjećujem kako se pojedini problemi rješavaju na pogrešnim razinama. Primjerice već zaboravljena priča o bianco ostavkama je riješena na način da se tražilo mišljenje (čitaj; alibi) na pravnom fakultetu umjesto da se lijepo (kako bi to po ps-u trebalo ići) napravi tužba na ustavni sud i tamo riješi problem. Nije da ja imam nešto protiv katedre pravnog fakulteta, no ono nije pravosudno tijelo i njihovo mišljenje (za koje sam duboko uvjeren da je ispravno) nije u stvari obavezno, nego je samo dalo dr. Ivi ispriku da pod krinkom legalnosti izvrši korak koji je izvršio. Da smo istu priču protjerali preko ustavnog suda uklonili bi jednom zauvijek sve dvojbe, a ovako ta vrata ostaju otvorena.
Općenito – zanimljiv je razvoj događaja koji je uslijedio budući da su imenovani povjerenici u nekim sredinama, dok u drugima nisu. Razlika je u tome što su na jednim mjestima korištene bianco-ostavke koju su iskoristili HSPovci u odnosu na druge slučajeve gdje se radilo o prebjezima iz jednog tabora u drugi. S pozicije biračkog tijela nema stvarne razlike jer je došlo do promjene vlasti bez volje glasača (iako je i to pomalo napeta tvrdnja) no u svakome slučaju došlo je do promjene ili zadržavanja vlasti na silu nakon što je konstituirana vlast. Ignorirajući moralne probleme te situacije bilo bi zanimljivo kako naprednije demokracije od nas rješavaju takve probleme (osim što takve vijećnike i zastupnike okupaju u metaforičkom katranu i perju)?

Slična priča se odnosi i na pitanje smjene VŠO koja je dobila nogu zbog dilanja materijalima (navodno i fonograma sjednice vlade – ovo mi nije jasno, kaj oni fakat svakome tko je bio u krugu od 100m od banskih dvora dostave traku ili CD s audio zapisom)? Što je jedan sasvim OK razlog ako se mene pita, no način na koji naša vlast funkcionira je takva da je vrlo često curenje informacija ipak opće dobro i da je to (po meni) napravilo do sada više koristi nego štete. DC je objektivno stranka koja ne postoji i njihov horoskop pod zdravlje je danas jako upitan ali snaći će se oni, ne sumnjam ja u njih.

Gledao sam (uz gađenje) emisiju Drugo lice na novoj TV gdje su se sučelili Vujić i Hebrang. Moja dijagnoza je da Hebrang ima nekih ozbiljnih zdrastvenih problema i da bi morao potražiti profesionalnu pomoć. Način na koji lik izvrće informacije je totalno nevjerojatna i u najboljoj maniri drugog rajha, a priča o televiziji je na granici nevjerojatnoga (da ne kažem kako je cijelo diskutiranje o poreznom rješenju za TV pretplatu totalno neargumentirano i nema nikakve veze sa stvarnim stanjem jer su ovi raspravljali o nečemu što se uopće nije dogodilo). Vujić mi je oduvijek nekako bio OK i odmjereni političar, mislim da je bio sjajni ministar kulture no od njega nikada odlučnih odluka, za razliku od Hebranga koji drugačije odluke u životu nikada nije donio.

Danas je Baroso na dolcu probao sir i vrhnje; što su time htjeli postići osim da Ivanković opet dobije ničim zaslužen prostor na televiziji totalno je nejasno.

Misao dana:
If toast always lands butter-side down, and cats always land on their feet, what happens if you strap toast on the back of a cat and drop it?