Imam prijedlog za HDZovce (čiju sam kestenijadu na bundeku danas propustio). Ako oni prestanu lagati o oporbi, mi ćemo prestati govoriti istinu o njima :).
Categories
Month: October 2006
Categories
Vedrije note
U zadnjih nekoliko dana sam se počastio s cijelim nizom “poslastica” koje sam totalno zanemario u proteklom razdoblju. Prvo mi je u Algoritam stigla knjiga koju sam naručio prije gotovo dva mjeseca a koju je napisao Wiredov novinar Chris Anderson i zove se “Long tail”.
Teorija kaže kako se sve događa u nekom 80/20 odnosu. Primjerice, ideja je da 20% najprodavanijih CDova čine 80% ukupne prodaje (i 100% profita), tako da lanci distribucije (CDa, knjiga, DVDova ili bilo čega drugoga uključivo i papra i brašna) odabiru artikle koji se prodaju na njihovim policama kako bi maksimalizirali obrtaj zalihe i uvećali profit. To također znači da većina ikada napisanih knjiga nikada nije došla na policu niti je možete kupiti (baš kao što niti ja nisam naišao na Long Tail na Algoritomovoj polici). Dolaskom interneta gdje prostor na polici ne postoji, niti postoji trošak držanja tog artikla (recimo iTunes koji ima nekoliko milijuna pjesama spremljenih na nekoliko hard diskova čija je cijena zanemariva) tada je sve moguće prodavati i svaka roba nađe svog kupca. Long tail je nazv statističke distribucije u kojoj samo vrh ponude daje oštri skok, a potom prodaje opada što dalje i dalje idemo na ljestvici prodaje, no ono što je zanimljivo taj “rep” nikada ne stigne do nule; ili kako su to rekli ljudi u Appleu, 98% sve muzike koju oni imaju u ponudi se proda barem jednom u kvartalu što je nevjerojatni podatak, pa stoga nije ni čudo da je podnaslov knjige “Selling less of more”. Long tail je kreirao paradigm_shift u poimanju globalne ekonomije a osobito interneta.
Druga knjiga (koju još nisam preuzeo) zove se “Crashing the gate” i napisali su je Jerome Armstrong i Markos Moulitsas Zuniga, američki politički blogeri koji pišu o američkom političkom sustavu, demokratskoj stranci i revoluciji koja se događa na njihovom internetu. O ovoj knjizi razmišljam kao o udžbeniku za ono što će se događati kod nas u slijedećih godinu dana.
Nabavio sam si nakon dugo vremena i nešto malo muzike. Naime, slučajno sam skužio kako je Fat Boy Slim napravio best_of. Fat Boy Slim je čini mi se DJ i nije nužno osoba koju bih išao negdje ciljano gledati, no imao je nekoliko žestokih stvari, uključivo i Praise you koja je dobila MTV Best Dance nagradu prije nekoliko godina, a neposredno nakon toga je napravio i Weapon of choice u kojem pleše Christopher Walken kojeg su odmah proglasili Fred Astairom dvadeset i prvog stoljeća. Walken je zanimljiv i po tome što ga je internet community proglasio kandidatom za predsjedničkog kandidata u američkim predsjedničkim izborima za 2008.
Drugi CD kojeg sam također nabavio je CD new_hit_wondera Gnarls Barkley-a. Njega sasvim sigurno znate po ovogodišnjem hitu Crazy kojeg je otpjevao i na MTV music awards (u jednoj iznimno bizarnoj postavi).
I zadnje, nabavio sam si ulaznice za Sealov koncert slijedeću nedjelju. Seal nije nužno muzičar po mom izboru, no tip je totalno cool, poprilično romantičan a da ne kažemo kako je smotao i Heidi Klum što ga definitivno stavlja u tu grupu. Koncert će sigurno biti sjajan.
Misao dana:
I remember when, I remember, I remember when I lost my mind
There was something so **PLEASANT** about that face
Even your emotions had an echo in so much space
Categories
Prosječni hrvatski političari
Nazvao me jučer navečer jedan prijatelj i pitao da li sam gledao Piramidu ili utakmicu? Gledao sam Punishera u reprizi na HBOu i surfao uokolo – no poanta njegovog pitanja je bilo to što je u jučerašnjem krugu Piramide “pobjedio” Ante madrac Kovačević u odnosu na druge daleko simpatičnije sudionike.
Moje prvo pitanje je bilo iz kojeg su naftalina izvukli Antu Kovačevića i zašto? Naime, ne vjerujem u koincidencije pa se lagano može dogoditi da se dotični ponovno pojavi na našem političkom nebu i kakva je situacija može biti da će ponovno završiti u saboru odakle smo ga jedva maknuli. Sve skupa me navelo i na misao o tome kako izgleda prosječni hrvatski političar, odnosno da li je Ante Kovačević bliže tom idealu od njegovih suparnika u jučerašnjoj Piramidi?
Ne bih sada krenuo o imenima, no zamislite trenutnu političku kliku (i onu na vlasti, i onu u oporbi, a osobito one koji bi rado htjeli biti ili na vlasti ili oporbi) i probajte se sjetiti svih tih lica, njihovog ponašanja i izjava? Naletio sam na tekst o tome koliko hrvatski političari koriste internet. Situacija baš i nije bajna ali imamo nekoliko leekova (tm by Siniša) koji barem donekle ispravljaju rezultat, no internet nije nužno najbitnija odrednica za hrvatskog političara – čini se kako je dovitljivi i prizemno duhoviti Ante Kovačević više po uhu hrvatskih glasača koji valjda preslikavaju svoju sliku na političare koje izabiru u vladajuće i oporbene strukture.
Naravno, nama urbanoj djeci mnogo toga nije razumljivo i često se pitamo kako smo dotle došli i tko je taj koji na glasačkom listiću zaokruži baš Antu Kovačevića (kao prototipa političara kojeg barem ja osobno ne bih volio previše gledati na TVu). Primjerice legendardni istup gore spomenutog ex. političara u saboru je jedan od sjajnih primjera što se od naših političara može očekivati (dakle ne govorim sada samo o njegovom seksističkom ispadu, nego o ukupnosti njegove pojave, tj. lika i djela). Vrlo često, u nedostatku suvislih argumenata vladajuća struktura etiketira sve oko sebe pokušavajući barem na taj način izbiti prvobitne argumente iz ustiju onih koji pitaju; ideja je valjda u tome da ako se već sami ne možemo iskopati iz blata u kojem smo upali, ajmo pobacati malo blata i na sve oko nas kako bi nas bilo teže raspoznati (a o tome smo u zadnjih nekoliko tjedana puno čitali po novinama u izmišljenim i ne tako izmišljenim aferama i događajima). Nije da su te metode totalno strane i oporbi, no nekako mi se čini… Primjerice gledajući aktivnosti saborskih zastupnika (a kao negativni primjer sam nedavno spomenuo Mirka Filipovića sa svega pet javljanja u svim dosadašnjim sjednicama), pitam se recimo što se događa s Perom Kovačevićem, on mi se nekako čini kao sofisticirana verzija gore spomenutog prezimenjaka, no njegov lov na tisućito javljanje na sjednici u ovom sazivu sabora mi se čini u najmanju ruku pretjeranim i opravdano sumnjičim da ako postoji nečija slika u nekom riječniku uz frazu “svakom loncu poklopac” najvjerojatnije je tamo upravo njegova slika.
Arogancija političara je sjajna, eto recimo ministar nam financija, glasoviti Ivan Šuker odbio je doći na sudsku raspravu unatoč tome što mu je poziv bio upućen u ministarstvo financija, a kao namjerni razlog nedolaska naveo je to što ga se u pozivu oslovilo kao djelatnika ministarstva financija, a ne kao ministra.
Pitanje je dakle imamo li mi uopće prosječnih političara, ili su naši političari, usprkos svim statističkim metodama anomalija sustava, te su u stvari ispodprosječni… Ne znam, ne znam, nisam pametan…
Misao dana:
You have all the characteristics of a popular politician: a horrible voice, bad breeding, and a vulgar manner.