Categories
Politika

Koliko (hrvatskog poreznog obveznika) košta noćenje u Veroni?

Pliva puzzle - kako ironičnoKako je moguće da imamo premijera države koji zagubi hotelski račun? Kako možemo saznati da je on zagubio samo to?

Jedan od najvećih političkih alata kojeg svaki političar ima na raspolaganju je nijekanje, i što je najbolje ta metoda prečesto vrlo dobro funkcionira. Evo primjerice polu-tajnoviti put našeg premijera u Veronu pretvorio se u prvorazredni skandal iz puno razloga. Najočiglednije (i donekle najbolnije) saznanje je kako je premijer Sanader (dakle isti onaj koji se zalagao za prava branitelja, optužene generale i koji je štošta vikao po Splitskoj rivi) na dan državnosti umjesto da polaže vijence širom domovine i zahvaljuje braniteljskoj populaciji koja ga je dobrim dijelom izabrala na vlast, on sluša opere po Veroni. bilo bi zanimljivo saznati koja je opera bila na repertoaru?

Druga čudnovatost njegovog putovanja je ta cijela konfuzija oko toga da li je put bio dio službenog državnog protokola ili njegov privatni posjet? Ako je bio ovo prvo, zašto je premijer platio hotelski račun sam, a ako nije kako je moguće da ga je zagubio, odnosno nije valjda da nam premijer države sam plaća državne račune? Ako je posjet bio privatan, tko je platio trošak protokola i državnog zrakoplova (čiji sat rada košta vjerojatno kao Sanaderova mjesečna plaća).

Trećom čudnovatošću posjeta u Veroni bilježimo koincidenciju da je istovremeno i Miomir Žužul (dragi prijatelj vlasti i nositelj cijelog niza čudnovatih i nikada dokazanih afera) odlučio boraviti u Veroni, i što je zanimljivo odlučio je pogledati istu operu i odsjesti u istom hotelu; a da se u istome hotelu slučajno nije pojavio i Željko Čović nitko ništa ne bi rekao.

Željko Čović je čovjek za sve režime, preživio je puno toga i u njegova karijera obilježena je stotinama uspjeha, a posljednji tek slijedi. Naime naš je Željko uspio Plivu pretvoriti u regionalnog igrača, potom je vodio cijeli niz akvizicija na inozemnim tržištima (osobito zapadnoeuropskom i američkom), gdje je uspješno napravio downsizing, a jedan od bisera njegove managerske krune je zasigurno i transformacija Plive iz proizvođača originalnih lijekova u jednog od najvećih proizvođača generika na svijetu, gdje je Pliva postala toliko poželjan partner da bi danas dva wannabe farmaceutska diva htjela pošto/poto uključiti Plivu u svoj vlasnički portfelj – što će ujedno biti i posljednji veliki potez Željka Čovića koji je doslovce uspio zadužiti hrvatsku svojim djelovanjem (ako ne baš hrvatsku, onda Plivinog dioničara definitivno).
Pitanje od milijun dolara (a opako sumnjičim i daleko više) je o čemu su u stvari Ivo, Miomir i Željko razgovarali? S današnje perspektive gotovo je sigurno da nisu razgovarali uopće, ili još bolje, koji god da su dogovor postigli on se iz cijelog niza razloga raspao. Ono o čemu su možda mogli razgovarati je slijedeće;

Hrvatska vlada posjeduje nekih 18% dionica Plive i taj komad dionica se može koristiti kao jezičac na vagi kome će Pliva na kraju i pripasti. Barr (iako mi je totalno neuvjerljiv, ali eto im), tvrdi kako ne posjeduje niti jedne dionice Plive (za razliku od Actavisa koji otvoreno priznaje da posjeduje ili kontrolira nekih 20%). Nekim neformalnim dogovorom, moglo se reći kako će te dionice pripasti onome koji vodi najviše interesa o Plivi (a taj igrač bi u ovome trenutku morao biti Barr) i čija će se akvizicija u najvećoj mjeri poklopiti s državnim interesima (primjerice očuvanjem radnih mjesta). Otkrićem putovanja, dogovora i razgovora koji su se mogli dogoditi u Veroni (a koje svi akteri donekle neuvjerljivo niječu) iskristalizirao se sasvim novi stav hrvatske vlade, a taj je da će Plivu dobiti najpovoljniji ponuđač (dakle onaj koji na stol istovari najviše novaca).

Koji bi interes hrvatske vlade mogao biti u cijeloj priči malo je nejasno, no vjerojatno ako imate 2.7 milijardi kuna dionica a koje prodate za recimo 10% manje od cijene koju objektivno možete postići, dio te razlike bi mogao završiti primjerice na nekom šifrom zaštićenom off-shore računu, a čiji bi vlasnik mogao taj novac iskoristiti za osiguranje budućnosti svoje obitelji, ili pak preusmjeriti sve ili dio toga u neke perspektivne stranačke aktivnosti. Ne mora biti da bi se tako dogodilo, ali recimo da sam malo paranoičan oko toga.

Javnim pritiskom, a nemojmo zaboraviti kako je dr. Ivo prije svega pragmatičar, sve pada u vodu. Vlada dobija maksimum novaca, koji eto ide umirovljenicima (a svaki napad na umirovljenike je po definiciji protudržavna aktivnost), Miomirovog honorara se odreknuo ne samo Miomir nego i Barr, a Željko će možda doista ostati bez posla, no barem će za svoje dionice dobiti više nego što je Barr nudio pa će barem dio duševnih boli utopiti u tom malom znaku Actavisove dobre volje.

Ako se mene pita, pitanje za milijun dolara (a kao što sam spomenuo, duboko sumnjičim da je riječ o daleko većoj svoti), je koliko u stvari Željko Čović posjeduje (ili kontrolira) Plivinih dionica. Nekako sam siguran da je ta brojka neusporedivo veća od brojke koju je on svojom regularnom poslovnom aktivnošću mogao steći.

Misao dana:
Power does not corrupt men. Fools, however, if they get into a position of power, corrupt power.

11 replies on “Koliko (hrvatskog poreznog obveznika) košta noćenje u Veroni?”

znaš što je tu problem?
što će se nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, samo da to malo padne u zaborav.
a narod (čitaj ovce) će i dalje glasati za……

Hm, sjetio sam se jednog tvog prijašnjeg posta o neisplativosti kupovine Iskona od T-HT-a… Kako komentiraš novonastalu situaciju i pretvaranje potencijalnog tržišnog natjecanja u monopolističku državno kontroliranu/potpomognutu namještenu utakmicu, slično sovjetskom državnom gospodarstvu

Zanimljiv je sažetak izjava i Mačeka i Sanadera: http://www.index.hr/clanak.aspx?id=326807

“Moj račun je moja privatna stvar”.

“Ne mogu vam poslati premijerov račun u redakciju, ali možete doći kod mene doma u Varaždin, da vam ga pokažem… Možda ga u ponedjeljak donesem i na posao u Zagreb”.

A švedska ministrica je odletjela jer je zabunom platila neku siću službenom karticom, uz refundaciju… Teško mi je zamisliti EU u kojoj se spajaju vrijednosti o i Švedske i Balkana :)

zigzag, moja procjena oko iskona je jedna od monumentalnijih fulancija koje sam napravio (a iskreno, totalno me impresioniralo da je tako nešto uopće moguće – jedina dobra stvar je što sam skoro pa u kunu pogodio iznos transakcije na temelju javno dostupnih podataka :)

glede ove priče s Plivom, mislim da je ekipa mislila da će se provući no pritisak javnosti je ipak bio presudan i da su sada svi aranžmani ispali iz igre; ta motivacija mi nije totalno jasna niti mehanizmi kojima se to moglo postići – jedino mislim da postoji još netko tko je vlasnik većeg broja dionica a da ga mi svi poznamo ali da istovremeno ne znamo da je toliki vlasnik
(no naravno, sve je to teška spekulacija – ako se treba kladiti, ja bih se kladio na actavis jer oko sebe ima pametnije igrače; i globalne i lokalne)

upozorio bi i na zakon o preuzimanju koji ako sam dobro razumio daje fiksni rok za preuzimanje, a protuponude se mogu izmjenjivati u tjednom ritmu tako da ispada da onaj tko je u posljednjem tjednu fiknoga roka dao protuponudu bude u prednosti pred ovim drugim (nisam proučavao u detalje, no to mi je bila prva asocijacija kada sam čuo objašnjenje mehanizma)

Ona procjena oko Iskona je bila izuzetno zanimljiva kao primjer procjene isplativosti preuzimanja, takoreći za udžbenik :)

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se pokušati izvesti dirigirana prestava u smislu nekakve mutne ponude u zadnji trenutak, koja će se iznenada prihvatiti, da bi se legalno uveo preferirani igrač. Hoće li se i tu umješati USKOK kao u slučaju KBC-a rijeka, ili će nas pokušati uvjeriti da je to “pravi kapitalizam”, ne ono što pričaju poslovni ljudi i novine sa Zapada…

Previše miješanja države i namještanja da bi bilo pošteno tržišno nadmetanje, kao da smo u nekakvom poludržavnom socijalizmu s naglašenim “liberalnim” elementima.

meni je u cijeloj priči najveće otkriće Ante Samodol, direktor HANFA-e (gostovao sinoć u Epicentru na NOVA tv), a koji otvoreno govori kako je Čović na njega tijekom šestog i sedmog mjeseca vršio pritisak, konstantno ga nazivajući telefonom i inzistirajući na, kako Samodol ističe, usmenom razgovoru i dogovoru oko tko zna čega. Samodol je kako mi se čini lik koji odudara od uobičajenog hrvatskog birokrate, pa je svojim racionalnim i nepopustljivim stavom doprinijeo Čovićevoj nemaloj nervozi, a koja je po meni vjerojatno rezultat nečistih poslovnih knjiga kompanije. Inače u Epicentru je uz spomenutog gostovao i Miodrag Šajatović (Lider), Viktor Vresnik, novinarka Business.hr-a, a svi su se prisutni složili da će bez obzira na ishod bitke za Plivu, novi vlasnik obaviti reviziju, a tada je vjerojatni skandal neminovan…

Problem je što se usuđuje još u sve to uvuči umirovljenike!
Kao, ako ne prodamo Plivine dionice nećemo moći isplatiti dug umirovljenicima!
Mene ne bi čudilo niti da je upravo HDZ taj koji je i pokrenuo potragu za kupcem za Plivu!
Treba prodati ono na čemu se može zaraditi… a s druge strane, s obzirom koliko dio umirovljenika glasa za HDZ (jer smatraju da su Bogom dani ako su omogućili da se Hrvatska osamostali… to je mišljenje i moje bake) umirovljenike treba isplatiti!
Pa računajte… koliko ono imamo umirovljenika? I koliko je to glasove?

[…] No ja bih se vratio na domaće konotacije cijele priče o Plivi, naime Actavis se svojevremeno pojavio kao potencijalni preuzimatelj Plive, a taj pokušaj je uprava označila kao neprijateljski (gdje bi neprijateljski pokušaj bio svaki onaj s kojim se ne slaže uprava društva i/ili nadzorni odbor). U prekonoćnoj akciji, pronađen je novi strateški partner Barr te se krenulo u nesmiljeno i dosada nezapamćeno lobiranje kako bi dionice doista završile u Barrovim rukama/trezorima. […]

Leave a Reply to zigzig Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *