Preko vikenda je SDP u ekvivalentu HDZove klauzure prešao, kako to sami kažu iz redovnog ustroja u predizborni. Puno se govorilo ali se nije mnogo reklo. Naravno, kreiran je ambiciozni plan koji bi upravo SDPu morao osigurati 33% biračkog tijela, konkretni ljudi su zaduženi za konkretne izborne jedinice, kreiran je izborni stožer i izborni medijski centar.
Nažalost, ne vidim neke pretjerane novosti u cijeloj priči. Manje, više sve su to poznati likovi, a vrhunac cijele priče je Slavko Linić koji bi trebao voditi izborni stožer. Odaslana je važna poruka koja glasi kako je “SDP jedinstven”, što bi trebala biti “loša vijest za osale političke suparnike”. Istina je kako je važno da stranka nastupa zajednički, no prezentirano na ovaj način čini se kako je to valjda izborni adut ili pak zbog vlastite nesigurnosti netko sebi tamo ponavlja kako nije razjedinjen. To jedinstvo (ako već nemamo bratstvo) se valjda odnosi na relaciju SDP – SDP Zagreb koji, čini se, tjera svoju priču poprilično nepovezanu sa središnjicom. Da ovi iz središnjice nešto konkretno i rade još bi ih razumio kako su nesretni da jedan dio ekipe ide u drugome smjeru, no nemam dokaza za tako nešto pa ću se eto, blago nasmijati.
U međuvremenu, ameri vode svoje bitke i za nekih dva mjeseca imaju tzv. midterm elections za kongres i senat. Demokrati (valjda ekvivalent naše lijeve polovice političke priče) u ovome času imaju šansu preuzeti jedan ako ne i oba doma, a rejting republikanaca je poprilično nizak, a sve su šanse da će u slijedećih nekoliko mjeseci krenuti dodatno nizbrdo.
Umjesto misli dana, eto jednog citata (kojim su doduše republikanci pokušali opisati demokrate), ali koji se može iskoristiti za našu političku situaciju:
The bizarre Democratic need, found most often within DLC-type conferences, to preface any proposal with a public claim that the coming proposal will help Democrats win elections is a major factor in the national belief that Democrats do not stand for anything. If you tell the country that your ideas are designed to win elections, then they won’t think you stand for anything except winning elections. And then, well, you probably won’t win many elections, because Americans don’t like politicians who only stand for winning elections. If you want to do something, then just do it. Throwing the “this will get us elected” qualifier in front of your statements just makes us all look like spineless jackasses who are trying to pull one over on the electorate. If you want to talk faith, or be a centrist, or be a hawk, or stand on principles, then just go for it. Stop wasting our time and making us all look bad by telling us you are doing it in order to win elections.
Ne treba zaboraviti kako smo mi i dalje društvo u nastajanju, te kako pravila igre tek izlaze na površinu. U svemu tome se birači objektivno loše snalaze i prečesto miješaju pojam države i političkih stranaka, odnosno vrijednosti koje su nužne kako bi opstali kao država. Situacija uopće nije lijepa, a niti perspektive nam nisu sjajne – potencijal je s druge strane impresivan.
10 replies on “Borba za vlast (je počela)”
“drustvo u nastajanju” mogli bi zamijeniti drustvom u raslojavanju. pa se, mozda, i dogodimo jednom. anyway (nikako se rijest te postapalice), lijep pozdrav tebi mrace.
Možda imam predrasude, al lako je Bandiću radit čuda s tolikim proračunom, i ekstremno centraliziranom državom. Račan s druge strane, i nema neki izdašan izvor prihoda i mogućnosti za dejstvovanje dok je u opoziciji.
tomo, može biti da je to točno, no isto tako Bandić funkcionira na isti način već duže vremena uključivo i u vrijeme kada tvoja premisa nije funkcionirala (dakle ili u razdoblju kada nije bio na “vlasti” ili u razdoblju kada je itekako bio na udaru HNSa koji se dobar dio zajendičkog mandata ponašao kao oporba)
Posipam se pepelom.
Živcira me Bandić jer upravlja velikim novcima, koji ne bi smjeli biti toliko veliki (ta centralizacija).
tomo, ono što je velika prednost “koncentracije moći” kako si to napisao je to što (barem u zagrebu) po prvi puta znamo tko je odgovoran i po meni daleko je bolje situacija u kojoj imaš takvu koncentraciju pa znaš tko je kriv, nego da se odgovornost pogubi negdje u lancu procedura, odbora, skupština i koječega drugoga
moja teta će uvijek glasati za bandića jer je doveo tramvaj u prečko (kvart u zg), a ljudi iz novog zagreba jer je napravljen bazen i sređen je Bundek – to je stvarno prije bila močvara gdje sam kao klinac lovio žabe i punoglavce, vozio se biciklom, sad je prekrasno sređeno, iako mu ljubitelji prirode zamjeraju što je upropastio stanište mnogih ptica. na toj razini običnih ljudi, imaš dojam da se stvari rješavaju, inicijative pokreću i realiziraju, pa i ljudi glasaju za njega jer direktno popravlja njihov život. i klupe je stavio u moj kvart ;)
Račan je bio došao na vlast s velikim kreditom građana, ali nije baš ostavio dojam velike inicijativnosti i ideje. Kada ga je prevelika koalicija možda sputavala, činio se zadovoljan što ima alibi.
Mračni, nisam mislio na centralizaciju unutar struktura grada Zagreba, nego centralizaciju Hrvatske unutar Zagreba, koja Zagrebu radi ogroman proračun u odnosu na ostatak države, te da time ima puno novca na raspolaganju da radi s njim. Da je 30% tolikog priljeva novca po glavi stanovnika u ostatku države, imali bi npr. vrlo perspektivnu Slavoniju, i tamo bi možda niknuo također neki sposoban političar. Eto, to sam mislio (reći).
tomo, ta situacija je rezultat ustroja države i bez krupnijih rezova tu teško da možeš nešto učiniti
koncentracija je po meni dugoročno štetna, i unatoč tome što sam zagrepčan nikako mi se ne dopada
Tomo, temeljni problem je što se smatra da “država treba nešto napraviti”, “vlast se treba za to pobrinuti”, sve se želi rješavati administrativnim propisima, dodatnim komisijama i promjenom vlasti.
Zašto bi se neka tvrtka (mala, srednja,velika – recimo agrokor ili banka) trebala preseliti iz Zagreba u Slavoniju? Što joj se tamo nudi, a da u Zagrebu nije ili je lošije? Koje su prednosti? Što to dodatno nude Slavonci, tj. radna snaga? Zbog čega je bolje za tvrtku da posluje u Slavoniji? To su pitanja koja čiji će odgovori promjeniti nešto, ne “trebalo bi da netko nešto du donese” (odnosno “lezi lebe da te jedem”).
Čuje se često da bi Ministarstvo poljoprivrede trebalo biti u Slavoniji, a pomorstva u Splitu. Uzevši u obzir da činovnici ne obrađuju zemlju niti izlaze s barkama na more, pitanje je što bi se time dobilo. Kakva bi bila komunikacija s ostatkom državne uprave? Prisilno administrativno izmještanje samo će donijeti više problema, uvesti dodatnu birokraciju.
Dakle, umjesto čekanja da netko nešto napravi, prigovaranja zbog centralizacije i očekivanja da se netko smiluje, što napraviti? Čime bi se moglo privući nekoga u neku regiju i što mu ponuditi da mu poslovanje bude na boljem nivou? Na koga se cilja, što se napravilo po pitanju toga?