Month: August 2006

Steakhouse Fort Apache

Posjetio sam ~~restoran~~ steakhouse Fort Apache u subotu i odmah se devastirao u T-Bone odresku od 750gr nakon kojeg 24 sata nisam imao potrebu za jelom.

Kao prvo, na TVu su izreklamirali da se Fort Apache nalazi u Sv. Nedjelji što je totalno krivo, steakhouse se nalazi u Strmcu (istina je da su ova dva naselja jedno do drugoga, no ako ste poznavaoc lokalne geografije tada će vas instrukcija da se restoran nalazi u sv. nedjelji Masakr u Fort Apacheu definitivno navesti na krivi trag).

Steakhouse je dakle napravljen u stilu divljeg zapada, ili barem u stilu u kojem mi mislimo da je divlji zapad izgledao. Prvo što je čudno je naziv Fort Apache, naime iskreno sumnjam da su se utvrde na zapadu nazivale po indijanskim plemenima (vidim da na wikipediji piše o nekom rezervatu koji se tako zove, isto tako vidim da postoji i film na tu temu a sve u vezi nekog masakra koji se tamo dogodio), a sasvim sigurno u unutrašnjosti saloona nisu vješali indijanske dreamcatchere. OK, unatoč ovom meni zbunjujućem nazivu, unutrašnjost je vrlo lijepo uređena, sve prepuno drveta, a barske stolice su zamijenjene donekle nezgrapnim sedlima. Restoran je prostran, stolovi nisu nagurani i na katu se nalazi i prekrasna terasa koja gleda prema strmcu (i lokalnom jezercu).

T-bone steak Moja sklonost prema krvavima komadima mesa je dobro poznata i još bolje dokumentirana na ovome blogu i moram priznati da je Fort Apache mjesto na koje ću se češće vraćati. Za one koji ne znaju, dobar steak mora biti mekan iznutra i sočan. To se postiže zrenjem mesa koje neko vrijeme (nakon tragičnog događaja za kravu) mora odstajati što na zraku, a što u različitim mirodijama. Ako izbjegnete fazu dozrijevanja mesa, a osobito ako izbjegnete potapanje mesa u začinima tada ste napravili zločin nad biftekom kojeg nema smisla opraštati (recimo talijani imaju tu nezgodnu taktiku da sirovi komad mesa bace na grill i onda to serviraju, a ja tada ne vidim bitne razlike između tog pečenja i đona moje cipele).

Optimalno pripremljeno meso je dakle odstajalo određeno vrijeme u različitim mirodijama i potom bačeno na grill. Prvo dobro zapečete obje strane komada mesa kako bi zatvorili mikropore na mesu i spriječili da sokovi iscure ili ispare, a potom krenete peći meso (ovo je osjetljiva stvar jer s jedne strane morate na velikoj temperaturi ispeči strane, a potom na manjoj vatri peči ostatak odreska). Odrezak idealno mora biti sirov u sredini, pomalo ružičast ali nikako pečen jer inače nije dobro i postane žilav i nejestiv. T-bone steak je iznimni problem zato što je debeo (1 inch thick), a osim toga ima i komad kosti zbog kojeg je teško dobro ispeći meso uz samu kost.

Nešto više o umjetnosti pripreme odrezaka možete pročitati u Butkovićevoj kolumni u Jutarnjem, iako se s autorom dosada nisam nikada složio, ovaj puta moram potpisati njegovu priču o ~~restoranu~~ steakhouseu Mu (Mu sam posjetio skupa s Arsenyevim prije nekoliko tjedana i točno dan prije nego što je izišla Butkovićeva kolumna, tako da na blogu do ovoga časa nisam spominjao Mu).
T-Bone kojeg sam dobio u Fort Apache je zadovoljio sve kriterije dobro pečenog komada mesa (kada kažem dobro onda mislim na ukusno pečenog, a ne prepečenog komada mesa), jedina zamjerka koju bih mogao udijeliti je što je došao relativno mlak što ukazuje da je u kuhinji odstajao malo prije isporuke na stol. Odrezak je došao skupa s malo pečenom ljutom paprikom (koju sam načeo ali ne i dovršio), ukusno pečenim i unaprijed raščetvorenim pečenim komadima krumpira u foliji s vrhnjem. Salatu smo preskočili, a greškom u logistici predjelo je stiglo istovremeno s glavnim jelom.

Inače, jelovnik je bogat različitim odrescima i hamburgerima, veliki je izbor priloga, a cijene su malo iznad prosječnih. Deserti su vrlo dobri i probali smo pitu od limete i kaubojsku pitu koju vam toplo preporučam. Sve u svemu, Fort Apache ima sve šanse postati primarno mjesto za dobar odrezak u ovoj i susjednim županijama i sasvim je izgledno da ću ga češće posjećivati (barem dok ne “potrošimo” jelovnik).

Misao dana:
“Then there is the beefsteak. They have it in Europe, but they don’t know how to cook it. Neither will they cut it right. It comes on the table in a small, round, pewter platter. It lies in the centre of this platter, in a bordering bed of grease-soaked potatoes; it is the size, shape, and thickness of a man’s hand with the thumb and fingers cut off. It is a little overdone, is rather dry, it tastes pretty insipidly, it rouses no enthusiasm. Imagine a poor exile contemplating that inert thing,” he sniffed scornfully; “and imagine an angel suddenly sweeping down out of a better land and setting before him a mighty porter-house steak an inch and a half thick, hot and sputtering from the griddle; dusted with fragrant pepper; enriched with little melting bits of butter of the most unimpeachable freshness and genuineness; the precious juices of the meat trickling out and joining the gravy, archipelagoed with mushrooms; a township or two of tender, yellowish fat gracing an outlying district of this ample county of beefsteak; the long white bone which divides the sirloin from the tenderloin still in its place; and imagine that the angel also adds a great cup of American home-made coffee, with the cream a-froth on top, some real butter, firm and yellow and fresh, some smoking hot biscuits, a plate of hot buckwheat cakes, with transparent syrup, could words describe the gratitude of this exile?”
Mark Twain (1835-1910) expressing his disdain for European notions about preparing and serving a piece of meat. A Tramp Abroad

Tags Arsenyev, Fort Apache, restoran, steak, t-bone

Edukacija i školstvo

Oda školskom sustavu

Tvrtke i organizacije bore se u svijetu ekonomskih i tehnoloških promjena koje se događaju brže nego ikad. Kako se težište prebacuje prema intelektualnom radu i uslugama, sve više su potrebni ljudi koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Vrlo često takve ljude nije moguće pronaći. Istovremeno, zemlje širom svijeta sve više ulažu u proces koji je predviđen da razvije talente i sposobnosti – edukaciju. Političari naglašavaju potrebu za kreativnošću i inovacijama, nameću se sve viši i viši standardi i očigledno je kako standardi i očekivanja rastu. Zašto se onda čini kako je procjep između ponude i potražnje sve veći i veći? Što radimo krivo?

Pritisak na visoko školovanje rapidno raste. Pedesetih godina prošlog stoljeća svega 5% mladih se upisivalo na fakultete, danas je ta brojka bliže jednoj trećini, a vrlo uskoro će dostići polovicu. Istovremeno, da ste fakultetsko obrazovanje završili u sedamdesetima posao bi vam bio zajamčen, neovisno o tome koji ste fakultet završili. U ono doba, samo ako ste imali diplomu je bio dovoljni dokaz vašeg naprednog intelekta. Danas situacija nije takva, jer je očekivanje industrije drugačije. Više od 30% akademski obrazovanih ljudi rade na poslovima koji ne traže njihovu kvalifikaciju – jednostavno su prekvalificirani za svoj posao – u slijedećih trideset godina više ljudi će završiti formalno školovanje nego u cjelokupnoj povijesti školskog sustava. U ovome času u europskoj uniji postoji više od 15 milijuna nezaposlenih, a istovremeno otvoreni su milijuni radnih mjesta koje je nemoguće popuniti zbog nedostatka kvalificiranih zaposlenika. Andersenovo istraživanje pokazuje kako 90% predsjednika uprava 6000 anketiranih tvrtki širom svijeta smatra kako je privlačenje i zadržavanje talentiranih ljudi njihov najveći prioritet.

Postoji velika razlika između vještina i sposobnosti koje su potrebne poslovnom svijetu i onih kojima raspolaže radna snaga.

Mnogobrojni su razlozi zašto želite završiti fakultetsku naobrazbu. Osim što bi studij po definicij trebao biti zanimljiv (i najbolji fakulteti doista jesu takvi), pretpostavljamo da će nam fakultetska diploma pomoći da pronađemo posao. Akademska naobrazba je vrsta valute i poput novca ona ima svoju tečajnu listu na tržištu rada. No baš kao i novac, njezina vrijednost ovisi o tržišnim uvjetima i njezina vrijednost može rasti i padati. Danas živimo u vremenu kada sve više i više studenata završava akademsku naobrazbu i dok je vrijednost diplome na tržištu rada prije 20-30 godina bila velika jer je malo ljudi imalo takvu potvrdu, danas je situacija bitno drugačija i pritisak na dodatno obrazovanje je sve veće i veće. Neke pozicije već danas traže magisterije i doktorate.

I dok je pritisak na visokoobrazovane ljude velik, za niže kvalificirane je gotovo smrtonosan. U američkoj ekonomiji manje od 12% ljudi je zaposleno u industrijskom sektoru, sektoru koji zapošljava uglavnom srednje i niže obrazovane ljude. Sve više i više ljudi ostaje bez posla i šansa da ga pronađu je sve manja. U društvu u kojem vaša pozicija ovisi o tome da li imate posao ili ne, situacija u kojoj pojedine grupe ljudi nemaju posla mogu kreirati doslovce eksplozivne rezultate.

Ako to do sada niste shvatili, kontinuirano školovanje je nasušna potreba kako bi osigurali svoju konkurentnost na tržištu rada. Istraživanja u Britaniji kažu da 31% britanskih radnika nije imalo nikakvo dodatno školovanje od strane svog poslodavca, 5.7 milijuna britanaca uopće nema radne kvalifikacije, 26% odraslih nije se uopće educiralo u posljednje tri godine (na poslu ili mimo njega), 22% njih nije se uopće školovalo u zadnjih deset godina ili otkako su napustili školu. 20% svih britanaca ima problema s osnovnom pismenošću. Zamislite koja je situacija kod nas? Koji su Vaši odgovori na ova pitanja?

U informatici dobro je poznat Mooreov zakon koji kaže da se kapacitet čipova udvostručuje svakih 18 mjeseci – no ne postoji Mooreov zakon za tržište rada.

Sva je šansa da je su vaši djedovi i bake na istome radnome mjestu proveli cijeli životni vijek, vaši roditelji su promijenili dva-tri radna mjesta, no možete li vi zadržati svoje radno mjesto duže od desetak godina? Hoće li uopće Vaša tvrtka preživjeti slijedećih deset godina? Sposobnost prilagodbe, donošenje brzih odluka u situacijama visoke nesigurnosti i mogućnost adaptiranja promjenama je kritično – ne samo za zaposlenika nego i za tvrtku. Trgovanje internetom satrlo je tradicionalne strukture financijskih usluga; banaka, osiguravajućih društava, brokera…Ogromni rast financijskih usluga tijekom osamdesetih i devedesetih generirao je maleni broj vrlo dobro plaćene radne snage. A sve skupa je bilo moguće zahvaljujući rapidnoj informatizaciji i sinhronizaciji globalne ekonomije. IBM predviđa da će u slijedećih nekoliko godina tvrtke širom svijeta potrošiti milijarde dolara na internet poslovanje, no većina tog novca neće biti potrošena na računala ili softver nego na konzultantske usluge. Pitanje je dakle kako preživjeti u modernoj ekonomiji i odgovori se plaćaju velikim količinama novca.
Najvažniji resursi uspješnih kompanija su ideje i kreativnost njihove radne snage i to je razlog zašto postoji tako velika potreba za širenjem edukacije. No isto tako, traži se fleksibilnost i prilagodba. Međunarodne tvrtke (osobito ove koje se bave informatikom) pozicionirati će se tamo gdje se nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najpovoljnija radna snaga. Natjecanje za radna mjesta više nije lokalno ili regionalno nego globalno. Iz svih tih razloga, pritisak na školstvo u edukaciju je sve veće i veće, a pritisak za akademski obrazovanim kadrom je došao do granice eksplozije.

I dok s jedne strane poslovni svijet vapi za novom generacijom zaposlenika, školski sustav ubrzano “štanca” novodiplomirane zaposlenike kao da se ništa nije dogodilo. Iako je pritisak na akademsku naobrazbu velik, čak i u našem riječniku kada nešto želimo označiti kao nerealno ili razdvojeno od stvarnog svijeta govorimo o “akademskoj raspravi”. Školski sustav kakvoga poznajemo danas kreiran je za potrebe industrijske revolucije kasnog osamnaestog stoljeća i skoro pa u cijelosti je nesposoban odgovoriti na izazove današnjeg vremena ili vremena koje tek dolazi. Prije pet šest godina internet je mnogima bila nepoznanica, a to je bilo vrijeme kada su se danapnji diplomanti upisivali u škole. Okolina u koju oni danas odlaze tražiti posao dramatično je drugačija od situacija koju su imali u vrijeme donošenja odluke o odlasku na fakultet. Predvidjeti što će se desiti i kako će tržište radne snage izgledati za pet godina dovoljno je teško, a što će se desiti u trenutku kada naša generacija počne razmišljati o školovanju svojih potomaka ili o našoj vlastitoj mirovini je gotovo nemoguće.

Jedina stvar koja je sigurna je to da se tempo promjena ubrzava i da je potreba tržišta rada za obrazovanim, fleksibilnim, kreativnim i inovativnim ljudima sve veća i veća.

Misao dana:
By mid-century, computers will be linked directly into our nervous system via nanotechnology, which is so small it could connect to every neuron in our brains. By about 2040, there will be a backup of our brains in a computer somewhere, so that when you die it won’t be a major career problem.