Categories
Politika

Demokracija, internet i prevrat bilo čega…

Diskutirajući jučer s jednim komentatorom kojem sam zapeo za oko prilikom moje posljednje kritike o gradnji pelješkoga mosta, postavilo se vrlo zanimljivo pitanje koje se provuklo usput i kroz nekoliko komentara na moj prethodni tekst o političkoj platformi tj. programu. Pitanje ukratko glasi; Kako znati da ću ja (ili bilo tko drugi) biti bolji obnašatelj vlasti od trenutnih političara?

Sjajno pitanje koje me odmah podsjetilo na Douglas Adamsovu teoriju koja kaže da svaka osoba koja ima želju postati predsjednikom ne bi ni po koju cijenu to smjela i postati. Dakle tkogod bio na toj poziciji mora ponuditi nešto što nitko prije nije učinio i ponašati se na Despair.com: That which does not kill me postpones the inevitable.način kao nitko prije njega. Kao jedna od mogućih pozicija s koje treba nastupiti pala mi je na pamet Arthur Clarkeova saga o Rami gdje u nekome času izbija rat i vojnici jedne od strana čim rat završi su svi pogubljeni, jer, kaže on – djeca rata ne mogu suvislo vladati (to je ugrubo ideja, veći SF fanovi od mene će znati o čemu govorim). Ideja iako vrlo primjenjiva na našu današnju situaciju mogla bi se protumačiti i na način da se u startu organizira stranka/pokret koji bi preuzeo vlast u jednome mandatu i cijelu koncepciju bazira na jednome mandatu – dakle, da se unaprijed odrekne ideje o ponovnom reizboru nakon četiri godine. Ovo je donekle loša ideja zato jer postoji objektivna mogućnost da svi planovi neće biti dovršeni na vrijeme i da bi još jedan mandat bio nužan, a postoji također i mogućnost da su rezultati toliko dobri da bi populacija tražila još jedan mandat pobjedničke ekipe (čime bi ušli u prostor dekadencije i uništavanja izvorne ideje). Što mislite o tome? Po čemu se prepoznaje da je kandidat drugačiji od ostalih?

Jedna od metoda koja meni pada na pamet je totalna transparentnost u radu (primjerice javna real_time objava svih financijskih transakcija), isto kao i to da se uporno ponavljaju konkretni koraci koji se namjeravaju poduzeti umjesto niže spomenute političke platforme koja je doista vrlo općeniti dokument koji se sam po sebi ne razlikuje u bitnim elementima od programa HDZa ili SDPa.

Kada smo već kod konkretnih koraka, da se osvrnem malo na priču o brodogradnji. Skrenuo bih pozornost na nerealnu politiku očuvanja radnih mjesta kroz sve državne programe. Nema boljeg primjera za to od grada Siska. Sisak je naime početkom devedesetih bio grad s nekih (ako me sjećanje ne vara) šezdesetak tisuća radnih mjesta, da bi se kroz vrijeme tranzicije to sustavno rasturalo kako bi danas imali nekih desetak tisuća zaposlenih, grad je praktički u ruševinama i bez rata koji ga je ionako devastirao. Sve to skupa zato jer smo imali (i što je najluđe i danas imamo) suludi koncept očuvanja svih radnih mjesta umjesto da se stane, dobro razmisli i pokuša od te nesretne željezare sačuvati što je rentabilno, a sve ostalo pretopi u staro željezo, preproda i na tome mjestu sagradi nešto novo i bolje. Zamislite situaciju da ste tamo devedeset i pete zatvorili željezaru s idejom da nikne tamo nešto drugo. U jednom kratkom trenutku imali bi totalni kaos i grad bez zaposlenih, no u tom času krize moglo bi se sagraditi svašta novoga i do danas bi imali 11 godina za oporavak. Umjesto toga, danas imamo situaciju u principu još lošiju od one prije jedanaest godina, ljudi su icrpljeni do kraja, očekivanja su velika i tolerancija na žrtvu koja je nužna je nikakva.

Slična situacija je i sa brodogradnjom, mi moramo u nekome času priznati sami sebi da to jednostavno ne ide i sada možemo sufinancirati, subvencionirati i općenito sanirati brodogradilišta čiji novac ide u stvari u izvoz ili u tečajne razlike (dakle inozemnim dobavljačima ili bankama) dok ljudi imaju strašan dojam da se puno radi. Treba biti realan, i jednostavno to prekinuti u času dok je tvrtka koliko toliko zdrava jer se onda iz te stečajne mase može nešto i naplatiti – ako tvrtku bacimo skroz na koljena onda će gubitak biti još veći. U takvim diskusijama se uvijek sjetim filma “Other peoples money” u kojem u jednome času Danny de Vito kaže:

You know, at one time there must’ve been dozens of companies making buggy whips. And I’ll bet the last company around was the one that made the best goddamn buggy whip you ever saw. Now how would you have liked to have been a stockholder in that company? You invested in a business and this business is dead. Lets have the intelligence, lets have the DECENCY to sign the death certificate, collect the insurance, and invest in something with a future.

Funkcija države je da kreira regulatorni okvir za slobodno tržište i to je ono što država mora raditi i ovakve intervencije u pojedine sektore jednostavno nemaju smisla jer koštaju sve nas ostale. Nije tu brodogradnja usamljena, recimo u mome businessu postoji jedna tvrtka koja je u 100% državnom vlasništvu i za određeni proizvod je monopolista i taj položaj obilato koristi. Problem je u tome što za proizvodnju tog njihovog proizvoda oni troše objektivno 10% kapaciteta i sada da bi dali dojam da nešto proizvode, oni s preostalih 90% kapaciteta nastupaju na tržištu i to po toliko smiješnim cijenama koje doslovce nitko ne može pratiti. Plaće dolaze na vrijeme, ljudi tamo rade ko magarci, cijene niske – svi (osim konkurencije) presretni! Da li netko uočava problem? Oni kroz svoje proizvode na kojima imaju margine veće od 1000% subvencioniraju ostatak svoje proizvodnje čime prodaju proizvode ispod njihove realne cijene i na taj način direktno potkopavaju konkurenciju koja se za svaki poslić žestoko bori. To su situacije koje jednostavno nisu dozvoljene u uređenim društvima.

I opet, kako konspirator ukazuje, nije niti slobodno tržište sveti gral – i ovdje država kroz svoje mehanizme mora zaštititi domaću proizvodnju. Primjer jednog takvog mehanizma je priča o smanjenju PDVa za koju smatram da je totalna glupost. PDV je sam po sebi neutralan i primjenjuje se jednako na inozemne i domaće proizvode. Ako bi smanjili stopu PDVa i Kraševa i Milkina čokolada bi jednako pojeftinile (iako je to upitno, jer u dućanima se koriste drugačiji mehanizmi određivanja cijena, uključivo i psihologiju i sumnjam da bi čokolada koja je koštala 6,99 koštala odjednom 6,92). Kada bi umjesto toga smanjili trošak rada (a recimo da jednostavna matematika kaže kako 2% smanjenja stope PDVa može smanjiti trošak rada nekih 4-5%); tada bi odjednom Kraševa čokolada pojeftinila koji postotak, dok bi s cjenovne pozicije Milka ostala ista (ili bi bili prisiljeni spustiti cijenu te uvozne čokolade što je opet win-win situacija za domaćeg potrošača). Ono što sam htio ilustrirati je da država ima mehanizme kojima se može usmjeravati ekonomija u jednome ili drugom pravcu, no pitanje je da li ljudi na vlasti to razumiju i da li koriste te mogućnosti.

Kada pak govorimo o racionalizaciji državne uprave, uzmimo primjer SPL obrasca. SPL obrazac je statistički obrazac kojeg tvrtke moraju svakoga mjeseca ispuniti i predati FINAi koja potom te podatke obrađuje i dostavlja državnom zavodu za statistiku, a koji potom objavljuje one famozne podatke o mjesečni netto plaćama. Ako postoji 100.000 poslodavaca koji moraju ispuniti takav obrazac svaki mjesec, a za ispunjavanje i dostavu tog obrasca utrošite svega 30 minuta mjesečno (a to je konzervativna brojka, pokušajte ispisati neki obrazac i otrčati do prve FINAe i nazad unutar 30 minuta), tada se na ispunjavanje tog obrasca troši nekih 50.000 radnih sati u gospodarstvu ili nekih impresivnih 277 čovjek/mjeseci, i ako odemo korak dalje i kažemo kako je prosječna bruto plaća jednog djelatnika u administraciji 6.000kn, tada taj obrazac košta naše gospodarstvo nekih 1.7 milijuna kuna mjesečno ili 20 milijuna kuna godišnje. Trošak tog obrasca ne prestaje na tome, jer morate imate i ljude koji će te podatke unijeti u računalo, obraditi i dostaviti statističkom zavodu kako bi on iz svega toga izvukao jednu jedinu brojku.

Statistika je naravno važna i moramo imati neke pokazatelje kretanja, no SPL obrazac spominjem zato jer se apsolutno svi podaci koji se nalaze u tom obrascu ionako nalaze u RSm obrascu koji se već godinama predaje u elektronskom obliku. Razlika je u tome što SPL obrasce prikuplja FINA a RSm obrasce Regos; i iako ih predajete na istome šalteru to su dvije naizgled nepomirljive institucije. Jednostavnom racionalizacijom i integracijom državnih službi (u ovome slučaju SPL obrasca i RSm obrasca) ukinuli bi potrebu za jednim obrascem, uštedili 20 milijuna kuna godišnje gospodarstvu i rasteretili neke ljude u FINAi da rade neki drugi posao (ili im jednostavno damo otkaz jer ih ne trebamo). Nije li sjajno saznaje da bi jedan SQL query i malo XMLa moglo uštediti 20 milijuna kuna?

E, da vam ispričam sada priču o ID obrascu? (totalno identična priča, smo što su ovdje akteri Regos i Porezna uprava)

Maleni i naizgled nebitni koraci poput ovih mogu napraviti ogromne razlike, jer “male ljude” takve stvari smetaju, baš kao i primjer ove putovnice iz Dubrovnika. Nije rješenje samo djelovati globalno (recimo smanjenjem poreza na rad u odnosu na smanjenje PDVa), nego je rješenje djelovati i na najnižoj mogućoj razini – jer potencijalni glasač neće baš previše razmišljati o rošadama milijardi kuna u proračunu (što bi nastalo promjenom porezne stope), ali bi itekako osjetio razliku ukidanjem gore navedenih SPL i ID obrazaca.

Promjena klime kroz takve akcije bi bila brza i motivacija ljudi na promjene bi bila sasvim sigurno ogromna a reakcije pozitivne – osim naravno onih koji bi zbog takve racionalizacije ostali bez posla – no ti ljudi su već sada ostali bez posla (baš kao i oni u brodogradilištima) samo što im to nitko nije imao hrabrosti reći.

Misao dana:
Bill Coles: Can I speak frankly?
Lawrence Garfield: No. Lie to me! Tell me how thrilled you are to know me. I always speak frankly. I hate people who say, “Can we speak frankly?” It means they’re bullshittin’ me the rest of the time.

15 replies on “Demokracija, internet i prevrat bilo čega…”

Operacionalizacija ti je izvrsna. Drago mi je što razmišljaš o potezima koji mogu razumjeti i podržati prosječni glasači. Primjer putovnice iz Dubrovnika je totalno sulud. U Švicarskoj sam djetetu izvadio putovnicu u općini gdje je stanovalo. I dodatno, njena švicarska putovnica stajala me manje nego da smo u konzulatu u Zuerichu uzimali Hrvatsku.

“Kako znati da ću ja (ili bilo tko drugi) biti bolji obnašatelj vlasti od trenutnih političara?”

Pa nije teško biti bolji od njih, pogledajte samo profile ljudi na vlasti. Pogledajte ministre. Struka tu nije bitna, važna je samo stranačka poslušnost. Oni koji ti postavljaju takva pitanja pokazuju da im je promaknuo glavni motiv: želja za promjenom na bolje. Među postojećim političkim strankama ja ne vidim svježu krv koja bi mogla pokrenuti promjene na bolje. A i ne vidim baš previše stručnih ljudi. Pogledajte samo kako je stručan čovjek koji vodi 3. stranku u državi. Po čemu bi on bio dobar obnašatelj vlasti?

Koncept jednog mandata mi se ne dopada. Ali bilo bi zgodno (praktički je ta ideja neizvediva) kad bi nakon mandata svi oni koji su dobili mandat (i oni koji su bili na vlasti i oporba) bili ocijenjeni od strane glasača. Oni koji bi dobili velik broj negativnih ocjena ne bi mogli obnašati nikakvu političku dužnost u slijedećem razdoblju.

Real time objava financijski rezultata bila bi izvrsna stvar, ali kod većine institucija (državne i lokalne) ne postoji dobra volja niti tehnički preduvjeti za to. A najveći je problem što i oni sami nemaju te podatke zbog neodgovarajuće programske podrške. Informatizacija uprave se ne može raditi uz pomoć podobnih firmi koje obično nisu najkompetentnije za taj posao i isporučuju polovna rješenja.

U potpunosti se slažem što se tiče raznih obrazaca za Fina-u i ostale naše državne institucije, ponekad mi se čini da na kraju samo radim za njih, stalno ispunjavam razne obrasce i na to mi se svodi 50 % radnog vremena. Ali to je jednostavno boljka naše države (kako bi moj šef rekao ‘birozracia in Croazia’). Veliki plus svakom novom političaru bi bio kada bi mogao promijeniti taj sustav ali to je jednostavno nemoguće jer svagdje na svijetu birokracija postoji samo radi sebe i stvarat će nove obrasce da bi dokazivali svijetu svoju važnost.
Ponovno o brodogradnji, izgleda da je to stvar na koju smo mi s mora posebno osjetljivi. Spominješ Sisak ali činjenica je da se tamo nije dogodio ‘normalan’ kapitalizam već ovaj naš divljački, po mjeri naših tajkuna. Ljudima nisu nestala radna mjesta prirodnim razvojem biznisa i ekonomije već kriminalom. To jednostavno ne može biti opravdanje za ukidanje radnih mjesta i zatvaranje ‘neprofitabilnih’ industrija. Industrija je pokretač svake države, a lijepa naša je u ovakvom stanju zahvaljujući tome što nam je gotovo sva industrija uništena.
Danas svi spominju turizam kao našeg spasitelja i to je istina – danas je to gotovo jedini izvor deviza. Ali, da li itko zna što je najbolji izvozni proizvod naše države? Vjerujem da ne znate jer niste pratili te pokazatelje. To su ljudi – pomorci zaposleni u stranim kompanijama. Oni zarađuju kod ‘stranaca’ i donose taj novac ovdje. Kakve oni beneficije imaju kod naše birokracije? Nikakve. To je jedna velika borba sa zdravstvenim i mirovinskim i svim ostalim sustavima.
Već sam jednom prije spomenula osinje gnijezdo. Sad ću spomenuti drugu metaforu. Borba protiv birokracije je kao borba protiv vjetrenjača.

Nisam jos procitao post, ali moram komentirati sliku. (Joj, ne sjecam se sajta s kojeg je, ima tamo jos takvih mudrosti. Mozes staviti URL?)

Naime, nedavno sam cuo prekrasnu varijantu na navedenu frazu, koja glasi: “What doesn’t kill me is going to wish it had.” :)

OK, sad sam procitao — dobro, vise preletio — samo jedan kratak komentar, vezan uz sljedecu recenicu iz prvog komentara:

Drago mi je što razmišljaš o potezima koji mogu razumjeti i podržati prosječni glasači.

Dokle god se u nasoj javnosti najozbiljnije pretresaju teme kao sto je zabrana rada nedjeljom i tajnost JMBG-a zbog zastite privatnosti, “prosjecan glasac” nece razumjeti ni rijec od ovoga sto Mracni prica. Jedino sto ce razumjeti jest da on zeli promijeniti stvari, a tome ce se svi oduprijeti — jednako oni kojima status quo odgovara kao i oni kojima je tesko. Ljudi su ovce, i svako ocekivanje da ce razumjeti pametne savjete je njihovo precjenjivanje.

Bolje od jednog mandata bi bilo podijeliti mandat(e) na dva dijela. U prvom dijelu se ekipa uigra. To može biti pola prvog mandata (dvije godine) ili cijeli prvi ako je plan ići na dva. Drugi dio je “opcionalan”. Postaviti na web malu aplikaciju koja svakome tko ima login i pass (jedan po glasaču) omogućava da odabere između “želim da ostanete” i “želim da odete”, a izbor može promijeniti u svakom trenutku i koliko god puta želi. Kada “želim da odete” bude >60% mjesec dana, podnosi se neopoziva ostavka. Ne znam zašto nešto slično nije još implementirano na nivou općina ili gradova. Ako se bi se pokazalo da dobro radi, nije problem dići na regionalnu i državnu razinu.

Bilo bi lijepo da neke od stvari iz tvog posta zažive. oko ovih tehnikalija ne mogu ući u diskusiju jer ih ne poznam, ali ti vjerujem na riječ. Ali neki mi se dijelovi čine potpuno nerazumnima, doduše većinom u komentarima: u zemlji u kojoj je više od 40% ljudi sa osnovnom školom ili slabijim obrazovanjem govoriti o uvođenju aplikacija i glasovanju pute neta je čisti SF…kao i ocjenjivanje od strane birača…mislim to ocjenjivanje već postoji i zove se izbori (redoviti i izvanredni) i tamo oni koji trebaju dobiti negativnu ocjenu ne prođu prag ili padnu s vlasti… a i smisao države nije jedino postavljanje regulatornog okvira… država je puno više od toga…jasno liberalan koncept zastupljen u sustavima SAD-a, UK-a i sličnih liassez faire sustava to podrazumijeva, ali postoje i drugi tipovi država u kojima se vodi računa i o preraspodijeli dobiti između onih koji su uspješno iskoristili (ne)pristranu ruku slobodnog tržišta i onih koje je ta ruka opalila po nosu… mislim da mi moramo još mnogo raditi da našu državu dovedemo do kakvog takvog normalnog stanja i mislim da ova rasprava tome pomaže, no isto tako mislim da je loše ići u smjeru potpunog odvajanja ekonomije, društva i politike jer po mome mišljenju to nikako ne može biti na korist većini. a korist većine bit je demokracije!

U jednom od prijasnjih postova si spominjao neku vrstu decentralizacije, no zanima me kako tu u praksi provesti; sot je sa onim faktorima na koje bas ne mozes utjecati (npr. strane kompanije)?

[…] svibanj Prvoga maja pozvao sam sve sindikalce da odu na grah, zamolio sam čitateljstvo da u slučaju Branimira Glavaša ne zamijene greškom pravo i pravdu, a popričao sam malo i o psima rata. Tu je počeo i jedan od najzanmljivijih serijala ove godine i to onaj o Revoluciji koja neće biti spomenuta na televiziji, objasnio sam moju političku platformu, zapričao sam se o demokraciji, internetu i prevratu bilo čega, političkoj gerili i naravno o tome što nakon izbora. Zapitao sam se i što motivira političara? Sredinom mjeseca vlada je u proceduru poslala promjene zakona o porezu na dobit kojime se miču posljednje olakšice poduzetnicima. Proanalizirali smo strukturu stanovništva s aspekta školovanja, a među prvima sam dobio BlackBerry 8700. Ivica Rača je izletio s stupidnim prijedlogom zakona o porezu na ekstra dobit. A kraj mjeseca sam zaključio lamentirajući o porijeklu novca za povrat mirovinskog duga odnosno o cijelom mirovinskom sustavu. […]

Nisam sve pročitala na tvom blogu (sorry), ali ovo oko racionalizacije obaviještavanja naših “dragih” službica je veliki problem za nas male smrtnike koji ih ažurno ispunjavaju. Mislim da će političar koji će se uhvatiti u koštac sa problemom višestrukog obaviještavanja istih informacija na 100 različitih nam obrašćića, pokupiti mnoštvo poena kod mnogo mnogo ljudi…
pa sad vi političari vidite…

Leave a Reply to I onda neočekivano pobijediš na izborima… - Mračni blog » Blog Archive Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *