Year: 2005

Categories
Ostalo

repeal of the licensing laws… (2:10, The Pogues, The Rest Of The Best, 1992)

Naletio sam ponovno na jedan članak o ptičjoj gripi (ovaj puta na stranicama WHOa) koji je malo starijeg datuma. Prošli tjedan na ribnjaku u neposrednoj blizini farme od mog brata (koji se bavi pogodite čime; organskim uzgojem avijacije za potrebe industrije dječje hrane) pronašli su neke sumnjive labude. Ovi labudovi navodno nisu imali H5N1 iako su (navodno) imali neku drugu varijantu virusa manje zanimljivu za javnost. Također (navodno) ovaj puta nije izbila uobičajena panika jer je ekipa skužila da nam H5N1 ne gine ovako i onako, a da su novčana sredstva vrlo ograničena, a u neposrednoj blizini ovoga ribnjaka nalazi se nekoliko malo većih farmi pa bi samim time šteta bila daleko veća.

Kao i obično, pojavljuju se i teorije zavjere Velikog_biznisa koje su nakon kravljeg ludila, svinjske kuge i koječega drugoga morale sada dotaknuti i kokošarsku industriju koja je dosada bila netaknuta, a spremno se priključila i ekipa iz farmaceutskog kompleksa koja pristojno potpiruje potrebe za cjepivima i lijekovima iako oni dokazano ne sprečavaju nastanak te iste gripe. Čak je i George Bush prekjučer obznanio američku strategiju protiv ptičje gripe, što su neki protumačili kao premještanje fokusa s iraka na druga žarišta kako bi se predsjednik odmorio od all_time_low approval ratinga (George Bush je inače i predsjednik koji je u CNN/Gallusovom istraživanju imao manji approval od Martin Sheena iz West Wing-a, što ne govori samo o Georgeo Bushu kao predsjedniku nego i o amerikancima tj. koliko su oni u stvari u doticaju sa stvarnošću).

Nikada nisam bio pobornik teorija zavjere pa tako niti ovaj puta, te vjerujem kako je (ptičja gripa) u ovome času postala pitanje matematike i statistike, a manje politike ili businessa.

In other news; jučer je vlada (ministarstvo pravosuđa) predložilo paket konkretnih mjera za smanjenje korupcije (gdje je opet pokazana neka nova tablica gdje konkuriramo bangladešu) i po prvi puta sam čuo nešto mudro od ministrice koja je rekla da nas više ne interesiraju savršeni zakoni nego provedba postojećih, te da je naglasak na provedbi. Živi bili pa vidjeli.

Misao dana:
Umjesto misli dana danas imam copy&paste naslova kojima su razni ljudi počastili Kim Jong – II (tek toliko da našeg pokojnog Franju stavite u perspektivu):

* Supreme Commander at the Forefront of the Struggle Against Imperialism and the United States
* Greatest Saint Who Rules with Extensive Magnanimity
* Lode Star of the Twenty-First Century
* Best Leader Who Realized Human Wisdom
* Leader with Extraordinary Personality
* Perfect Picture of Wisdom and Boldness
* Eternal Bosom of Hot Love
* Master of Literature, Arts, and Architecture
* World’s Best Ideal Leader with Versatile Talents
* Humankind’s Greatest Musical Genius
* Master of the Computer Who Surprised the World
* Man with Encyclopedic Knowledge
* Guardian Deity of the Planet
* Heaven-Sent Hero
* Power Incarnate with Endless Creativity
* Greatest Man Who Ever Lived
* Present-day God
* World’s Greatest Writer

Share the post "repeal of the licensing laws… (2:10, The Pogues, The Rest Of The Best, 1992)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Ostalo Priroda i društvo

drugs… (5:09, Talking Heads, Fear Of Music, 1979)

Ulovio sam prošli tjedan neku od lakših “vrtićkih” viroza što se tijekom mog posjeta Bešu u ponedjeljak pretvorilo u ozbiljni problem jer nisam gledao vremensku prognozu (pa sam tako vrlo naivno otišao oboružan samo sakoom umjesto kaputom), pa sam onda u šetnji (potrazi za british bokshopom) nahvatao više nego dovoljnu količinu vjetra da bi do navečer počeo iz nosa izlučivati tekućine različitih boja. Pretprošla noć je bila napeta, jučerašnji dan bolan (jer su mi sinusi i nos naotekli od silne iritacije) da bi danas koliko toliko bilo bolje.

Nabavio sam i u međuvremenu pročitao “Anansi boys” od Neil Gaimana. Neil Gaiman koji ima svoj blog autor je nekolicine sjajnih knjiga, od kojih svakako treba izdvojiti Good Omens (u kolaboraciji s terry pratechettom) i monumentalni American Gods o kojem sam već pisao. Knjiga je dobra i po žanru se nalazi negdje između gornje dvije knige; dakle niti totalno ozbiljna, niti komedija.

Kupio sam i “Going Postal” od gorespomenutog Pratchetta pa je to sada slijedeće na redu, a preostalo je i stotinjak stranica od Joe Buff-a i Straits of power.

Smiješi mi se i neko putovanje u nizozemsku ovaj vikend, putovanje koje samo po sebi neće donijeti neku financijsku nagradu ali ima potencijala da to napravi u nekom trenutku u budućnosti. Nisam baš nešto zagrijan ali što se mora…

Piše danas u dnevnom newsletteru časopisa banka kako se pokazalo da su nakon privatizacije mirovinskih fondova naknade fondova toliko visoke da fondovi imaju niske ili čak i negativne prinose, a pogodite tko prednjači u visinama naknada? Sa skoro 26% troška mi smo dvostruko veći od prvog slijedećeg u nizu.

U nekome času sam bio otkrio kako je u mirovinskom zaposleno nekih 7000 ljudi te kako postoji osoba čiji je posao razdvajanje čekova za mirovinu (zamislite stres na tom radnome mjestu). Ako podijelite 7000 ljudi s brojem zaposlenih u ovoj državi ispada kako na jednog mirovinca otpada nekih 1500 zaposlenih što je manji prosjek nego što liječnik opće prakse mora imati pacijenata. Ja poznam svog liječnka opće prakse (onako ko kroz maglu), no definitivno ne poznam svojeg čovjeka u zavodu za mirovinsko osiguranje kojem po gore spomenutoj statistici osiguravam nekih 26% njegovog dohotka.

Svi gore navedeni brojevi su toliko nevjerojatni da ih treba uzeti sa zadrškom, no osvrnuvši se uokolo i provjerivši još jednom gdje živimo mislim da nije potrebno.

Uvijek mi je drago kada čujem da su moji novci mudro utrošeni na veliki broj ljudi kojima je upravo moja kuna pomogla da prežive još jedan naporan dan u uredu.

Misao dana:
Hard work often pays off after time, but laziness always pays off now.

Share the post "drugs… (5:09, Talking Heads, Fear Of Music, 1979)"

  • Facebook
  • X
Categories
Hrana i piće Priroda i društvo

time… (6:46, Pink Floyd, Pulse, 1995)

Za one koji nisu znali (a dovoljno su lijeni da ne googlaju malo), zimsko vrijeme je ono pravo, dok je ljetno vrijeme ono “štedljivo”. Sve se skupa događa zato da bi imali više dana i trošili manje energije i sve je skupa povezano s uštedom u fitiljima i ulju za uljanice, a dobrim je dijelom povezano i sa razvojem željezničke mreže. Ako vas je interesiralo kako se određuje početak i kraj ljetnog vremena to je vrlo jednostavno jer se koristi prva nedjelja u travnju (correction: ameri koriste prvu nedjelju u travnju, mi koristimo zadnju u ožujku) i zadnja u listopadu (ovo je puno lakše za izračunati od npr. uskrsa koji pada na prvu nedjelju poslije punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija – osim – ako ne pada na isti dan kao i židovska pasha što dodatno komplicira situaciju).

Danas sam u King Crossu u prolazu vidio i Vesnu Zmijanec (koju znam onako iz viđenja još s fakulteta) i Renatu Sopek, no u King Crossu sam bio zato jer sam tražio termometar za meso. Dva dana ranije (u petak) kupio sam jednu poveću komadinu mesa koju sam odlučio ispeći u pećnici (nekih 1kg teletine), a svi google recepti i savjeti koje možete pronaći na temu pečenja teletine u pećnici obavezno zahtjevaju dotični termometar. Termometar nisam pronašao niti u King Crossu, niti u Pevecu tako da sam morao meso peći na slijepo, pa sam se tako odlučio za 10 minuta na 220C i skoro sat i pol na 160C. Meso je na kraju ispalo medium pečeno i dosta juicy što je u dijelu obitelji izazvalo nelagodu jer postoji strah prema mesu iz koje se cijedi bilo kakva crvena tekućina. (moja osobna preferenca je “lagano podgrijano”, a toleriram da se meso lagano i mrda ako ga baš ne moram ganjati previše od tanjura – najčešće naručujem medium rare kao sigurno rješenje jer nikada ne znate na kakvog kuhara ste naletili :)

Sutra sam u neslužbenom posjetu Beču. Nisam u Beču bio već godinama (a jedno 3-4 sigurno), a imao sam jedno razdoblje prije desetak godina kada sam išao tamo skoro svaka dva tjedna (sjećam se, obično utorkom). Kako je posjet neobavezan, većinu vremena ću provesti šetajući centrom grada, vjerojatno ću potražiti Starbucks kojih u beču ima nekoliko (a za koje sam ovisnost razvio u rujnu kada sam bio u Chicago-u), american bookshop, ručak ću obaviti u NordSee te ću vjerojatno posjetiti neku od starijih kavana/slastičarni. Očekujem totalni gubitak vremena i to je nešto ćemu se u ovome složenom trenutku veselim.

Misao dana:
Patricia wrote out the phrase ‘It was a dark and stormy night’ exactly seventy-two times, which was the same number of times she stabbed her now quickly-rotting husband, and the same number of pages she ripped out of ‘He’s Just Not That Into You’ by Greg Behrendt to scatter around the room — not because she was obsessive compulsive, or had any sentimental attachment to the number seventy-two, but because she’d always wanted to give those quacks at CSI a hard time.

Share the post "time… (6:46, Pink Floyd, Pulse, 1995)"

  • Facebook
  • X