Year: 2005

this poem sucks (poetry reading)… (2:04, Meyers, Mike w/David Knowles, Carl Rusk and Paul Sanchez, So I Married An Axe Murderer)

Osvrnuo bih se na nekoliko osvrta o upravo završenom interliberu i kritikama koje su na njega slile. Jedan od najboljih komentara koje sam čuo se odnosi na sponzorstvo ministarstva kulture, jer kao, nije jasno što se na interliberu u stvari sponzorira.

Statistika koja se pojavila pokazuje kako je ove godine interliber za petstotinjak kvadrata veći od Infa (a valjda se ljudi sjećaju kakav je sajam Info nekada bio, tamo negdje prije desetak godina, pa potom ponovno u vrijeme dot.com boom-a), a broj posjetitelja je gotovo dvostruko veći; ne osobito impresivnih ali definitivno značajnih 100.000 posjetitelja (kako su oni izbrojali tih 100.000 posjetitelja kada se ulaznice ne naplaćuju, a mene sasvim sigurno nije nabrojao u moja dva posjeta ostaje misterij).

Ono što ja smatram važnim je kultura knjige, a to bi ukratko bila navika čitanja koja polako ali sigurno nestaje. Znam veliki broj ljudi koji knjige čitaju isključivo na plažama, dok ih između dva godišnja odmora niti ne pogledaju. Ili ljude koji knjige kupuju kako bi prekrili metre polica (ta moda je na izdisaju, ali je zato sjajno vidjeti po stanovima regale prepune općih enciklopedija ili sabranih djela pojedinih književnika – a savršeno stanje knjiga samo pokazuje kako nikada nisu bile prolistane, a kamoli pročitane). Važno je čitati, čitanje vježba um, širi riječnik, a valjda nešto od toga što pročitate ostane u glavi.

Drugi problem je što pročitati. Ima ekipe koja čita moderne književnike. Književnik (bojim se) nije isto što i pisac, jer pisac piše knjige koje se potom prodaju na tržištu dok književnici pišu knjige u kojima treba tražiti dublji smisao, a po mogućnosti treba u njima pronaći i sebe i smisao svojega postojanja; književnici bi trebali pisati metafore (u formi knjige) jer ono što piše nikada nije ono što oni u stvari misle (pa stoga krilatica “što je pjesnik/pisac time htio reći”), nego ih treba guliti u slojevima poput glavice luka (a plakanje je opcionalno). Za vrijeme moje fakultetske izobrazbe – kako slijedite vremenski tijek tako imate i desetke knjiga koje treba pročitati. Krenete s lakšim stvarima poput Platonove Države, pa Aristotelovog Nagovora na filozofiju što su totalno čitljive knjige iz kojih, poput udžbenika možete nešto stvarno i naučiti. Granica razumljivog gubi se tamo negdje poslije Tome Akvinskog i Decartesa, da bi se u cijelosti izgubila na djelima poput Hegela i Kanta koje slobodno možete koristiti za induciranje glavobolje. Ove knjige su naravno o filozofiji i vjerojatno nemaju “književnu” dimenziju od koje se očekuje neka dublja, umjetnička dimenzija – no o tome što su htjeli u stvari reći može se raspredati (a i raspreda se) godinama.

Mene osobno interesira SF i Fiction, a u nedostatku prethodno spomenutih knjiga poslužiti će i neki Thriller. Iskreno se pitam da li sam ja kao čitatelj zbog toga manje vrijedan od nekog drugog, tko je možda odlučio čitati Pauloa Coelha (koji nas je počastio svojim posjetom prošli tjedan), Adrijanu Čulinu (koja je na naslovu koji apsolutno ne_opisuje njezinu knjigu sagradila cijelo malo carstvo), ili nekog drugog avantgardnog pisca čije su knjige toliko duboke da i nakon čitanja one u stvari ostanu nepročitane (u zadnje vrijeme svi mi spominju bukowskog pa ću morati pogledati što je taj lik napisao toliko zabavnoga)?

Da li sam više propustio ili dobio čitajući American Gods (Neil Gaimana) u odnosu na u cijelosti propušteni opus Miljenka Jergovića?

Osim gore navedenih žanrova, pokušavam čitati i knjige koje su odredile određena razdoblja ili ona koja zbog ovoga ili onog razloga postaju važne knjige ali od one_hit_wonder autora. Tu bi spadao Mali Princ, Johnatan Livingston ili možda Alisa u zemlji čudesa. Knjige koje pričaju jednu priču, no u njihovom slučaju sasvim je izvjesno, bez okolišanja, kako je pisac u stvari mislio reći nešto drugo.

Prije desetak godina u Saboru se razvukla priča o Tinu Ujeviću, te o njegovom pijanstvu, nehigijeni i koječemu drugome – a kada sam to ispričao mojoj baki koja ga je imala prilike poznavati, samo je rekla (vrlo rezolutno i odriješito), kako je Ujević bio boem, a ne skitnica.

Misao dana:
I think it’s wrong that only one company makes the game Monopoly.

Tags american gods, interliber, knjiga, Literatura, neil gaiman

Literatura Politika

village people… (3:18, Village People, Fire)

Post author By Marko
Post date 12 November, 2005
1 Comment on village people… (3:18, Village People, Fire)

Slijedom okolnosti završio sam jučer ponovno na interliberu u kasnijim večernjim satima. Ispalo je kako je jučer (i danas) interliber otvoren do deset sati navečer i čini se kako je taj potez dobrodošao i vrlo dobro primljen jer je u halama 5 i 6 bila poprilična gužva. Sreo sam (očekivano) puno ljudi iz izdavačkog miljea, nekima samo mahnuo ili se rukovao, a s nekima i porazgovarao. Kažu mi ljudi da knjižarstvo ponovno staje na noge i da nakon inicijalnog bombardiranja knjigama, CDovima i DVDovima od strane novinskih nakladnika – stvari se polagano vraćaju na svoje mjesto. I to je OK, ja inače jako volim knjige i čitanje i to je navika koju sam imao od malena, a koju sam osobito stekao za vrijeme fakulteta gdje se to pretvorilo u donekle nezdravu ovisnost (u odnosu na moju sasvim sigurno nezdravu ovisnost informatikom, tako da je to na jedan čudan način sve ispalo OK).

Na sajmu sam dobio na poklon i knjigu, i to ne bilo koju knjigu nego knjigu od Borisa Mikšića koja se zove “Moralni pobjednik”. Ovo je u stvari njegova knjiga koja se prije zvala “američki san dečka s trešnjevke” (ili tako nekako), a koja je obogaćena njegovim političkim iskustvima u posljednjih nekoliko kampanja u kojima je sudjelovao. Knjigu je mogao dobiti bilo tko, tako da ja nisam do knjige došao posebnom zaslugom, no činjenica je kako knjige nitko nije htio uzimati pa sam barem po tome poseban :). Na prvoj stranici knjige piše kako sav prihod knjige ide u korist djece s invaliditetom, što je čudno, jer se knjiga očito dijeli. Tisak je loše kvalitete, ali je zato tekst prilično čitljiv iako sam u jučerašnjem površnom čitanju naletio na nekoliko kontradiktornih činjenica.

Boris Mikšić je jedan zanimljivi o kojem teško da mogu imati dobro mišljenje iz više razloga. Prvi razlog su “havajke” košulje u kojima sam ga imao prilike vidjeti u nekolicini tv priloga, a koje teško podnosim. (Sva ekipa koja nosi takve košulje, kupuje mesingane lustere, te nabavlja namještaj od (odabranih) domaćih proizvođača morala bi po meni biti evidentirana i poslana na promatranje). Nadalje, iako to do novina nije došlo, ili je došlo pa je zataškano na brzaka (jer opet nikome to ne odgovara), način na koji dotični gospodin radi business nije nužno najkorektniji, te se moglo naslutiti da je nekolicina partnera koji su trebali iznjedriti njegovu kampanju ostala kartkih rukava.
Činjenica je kako je Mikšić u jednom času bio iznimno blizu drugome krugu predsjedničke kampanje i kako bi u tom okršaju (da se dogodio) Mesić bio vjerojatno u lošijoj poziciji nego što je bio sa Suzanom, no to se nije desilo, a dječačka galama koja je uslijedila nije baš pomogla da se pronađe zavjera koja je to omogućila, a Mikšić je u istome potezu izgubio dosta na svojoj ozbiljnosti. Naravno, tu je i priča o njegovoj obitelji, a detalji koji su iscurili nisu baš odavali dojam brižnog obiteljskog čovjeka koji niti muhu ne bi zgazio.
U predsjedničkoj trci, Mikšić je imao izgleda, no u parlamentarnoj trci su druga pravila i drugi kriteriji pa stoga nije čudo kako nije prošao (no kada gledam onaj saborski zvjerinjak, čini mi se da bi se dobro uklopio).

Noseći ponosno knjigu u ruci, naletio sam na jednog kolegu koji je u jednom času po određenoj liniji bio zaposlen u državnoj upravi, a sada mu kada je postao ponovno nepodoban po managerskom ugovoru kojeg ima moraju isplaćivati 12 mjeseci punu plaću iako ne radi niti sekunde mjesečno (ovo je bitan podatak kako bi imali uvida u njegov karakter koji se djelomice određen ovakvim njegovim nesretnim stanjem “ne”zaposlenosti). U svakom slučaju, komentiramo mi sabor (na liniji mojeg posta od prije nekoliko dana) i kažem kako bih ja (da sam u saboru, što očigledno nisam) da sam u toj saborskoj fotelji svima vadio mast do ruba plakanja (tada bi se svi semestri logike, retorike, dijalektike i koječega drugoga napokon isplatili), no on kaže kako to nije točno, već bih došao do govornice i rekao: “Uspio sam!”, izblejio jezik svima i dobro se nacerio.

(ipak mislim da bih bio trn u oku svima, no isto tako mislim da bi više koristi mogao dati u nekoj operativnoj funkciji gdje se actually očekuje neki pomak)

Misao dana:
The point to remember is that what the government gives it must first take away.

Hrana i piće

the man who loved beer… (2:40, David Byrne, Grown Backwards, 2004)

Post author By Marko
Post date 12 November, 2005
No Comments on the man who loved beer… (2:40, David Byrne, Grown Backwards, 2004)

Danas popodne smo slavili doktoriranje jedne moje drage prijateljice. Ova zgoda se desila na imanju seoskog turizma obitelji Janković u selu Stara Marča. Stara Marča je naselje desetak kilometara udaljeno od Kloštar Ivanića, a ovaj je pak koji kilometar udaljeno od Ivanić Grada, a sve skupa je (po mojoj satelitskoj navigaciji) udaljeno 55km od moje kuće koja je za potrebe ove diskusije locirana nekoliko minuta hoda od trga bana jelačića.

Kako je dan bio tmuran i hladan osim hoda od auta do same zgrade teško da sam mogao dobiti kakav dojam o ambijentu, no činjenica je da je prostor vrlo, vrlo velik i u ljepše dane je ovo pravo utočište za pojest i popit.

Sam restoran je prilično malen i teško da u njega stane više od tridesetak ljudi. Smješten je u staroj zgradi (drvena konstrukcija ispunjena ciglom). Sve skupa je čisto, a sredinu prostora krasi prava prastara peć (koja je ugodno gorila i grijala sa onim krasnim pucketanjem). Krenuli smo sa aperitivom u vidu likera; osim klasične ponude (rakije i likera od višnje), bilo je likera od vina, rogača i šljiva. Ja bih rekao da je snaga likera ispod očekivane, no liker je bio dovoljno dobar da sam zveknuo dva (što je nažalost bio i moj posljednji alkohol budući da sam designated driver).

Predjelo je bio kulen i kulenova seka u kombinaciji sa sirom. Ovaj sir je donekle poseban jer se radi o siru i vrhnju pomiješanom sa komadićima luka (ili nečim sličnim luku, moram malo razmisliti da se točno sjetim što je to bilo jer su komadići bili maleni i okrugli, kao tanke stabljike izrezane na 1-2mm dužine). Predjelu bih zamjerio to što je nedostajalo barem još jedne vrste mesa (šunka ili nešto slično) jer iako mogu jesti kulena u velikim količinama ipak nije dobro pojesti ga previše. Sve skupa smo jeli sa sjajnim i autentičnim kruhom ispod peke. Pravi kruh ispod peke (za one koji nisu znali) peče se u velikim komadima (po 5-6 kila ako ne i većim) i bude sa debelom korom i velikim rupama, a nakon što odstoji daje pomalo gumasti osjećaj u ustima (obožavam jesti kruh i vrlo sam kritičan prema kruhu, a pravi kruh ispod peke obožavam). Industrijski kruh kojeg možete kupiti u dućanu nema apsolutno nikakve veze (osim možda u sastojcima) sa domaćim kruhom. Ovaj kruh je bio vrlo dobar.

Goveđu juhu koja se nudila smo preskočili, a za glavno jelo se nudila teletina s njokima, slanim krumpirom i nekim saftom, odojak te lovački gulaš od divljači. Kako ne jedem svinjetinu (uz časni izuzetak suhomesnatih prozvoda), a isto tako teško podnosim divljač jer je meso vrlo često tvrdo i bezukusno, odabrao sam teletinu. Teletina je stigla u nekoliko komada, na nekoj kosti, bila je dobro pečena i ukusna; vjerojatno pečena ispod peke. Teletinu ispod peke mogu jesti no nisam neki pretjerani ljubitelj jer mi se to čini kao neko “fast food” jelo koje je prilično jednostavno za pripremiti. Dobru teletinu ispod peke se može jesti u ličkoj kući na plitvicama (gdje je peku sa sjajnim krumpirom i povrćem koje izvuče maksimum iz te teletine). Slani krumpir mi se ne čini baš kao idealni prilog za teletinu, njoki su bili karakterističnog Ledo izgleda i pripadajućeg im okusa, a saft je bio relativno rijedak ali dobro začinjen s tragovima šampinjona. Ostatak ekipe je jeo lovački gulaš kojeg su proglasili pikantnim, no očigledno predimenzionirane porcije su bile pojedene pa zaključujem kako je bio dobar. Osim genijalne zelene salate (koja po defaultu dolazi sa teletinom), dobio sam i porciju marčanske salate koja se sastoji od kombinacije krumpira, paprike, kuruze i graha. Kako je ova salata očigledno stigla iz frižidera nisam je pojeo do kraja (a osim toga bio sam impresioniran zelenom salatom).

Nakon glavnog jela nudio se jedan kolač i to neki bućin kolač s kuruznim brašnom od kojeg sam odustao. Iako nisam baš fanatik za kolače, u rijetkim trenucima kada ih jedem smatram da dobar kolač po definiciji ne može biti zdrav. Kuruzno brašno i buća definitivno ide u tu kategoriju pa sam stoga kolač ignorirao kao sigurni znak da je loš (iako su kolači bili pojedeni, ostatak ekipe nije bio s njima presretan).

Umjesto zaključka, napisao bih da danas nisam imao kulinarsko otkrivenje, no isto tako mi se čini da smo Jankoviće ulovili na lijevoj nozi i da im treba dati barem još jednu šansu, po mogućnosti kada bude malo ljepše vrijeme.

Misao dana:
Ask not what you can do for your country. Ask what’s for lunch.

Tags hrana, ručak