O Hrvatskoj MOSTogradnji!

Nakon izbora po prvi puta smo došli u poziciji da imamo MOST kao kingmakera, to je poznati termin u političkoj teoriji i označava onog političkog partnera bez kojeg kralj (u našem slučaju premijer), ne može biti izabran.

Neki prigovaraju da MOST ucjenjuje ili da nije primjereno da uvjetuju (štogod da uvjetovali) obzirom na njihovu relativnu veličinu i broj glasova koji su dobili. Ja mislim da je to glupo razmišljanje jer je cijela poanta demokracije i političke borbe dominacija jedne grupacije glasača nad drugim, to možda zvuči grubo ali u svojoj osnovi to je cilj, da pobijedimo ove druge i da nametnemo svoje ideje, teme, rješenja kako bi naši birači od toga imali koristi. Niti manje niti više od toga, ako netko misli da je drugačije onda neka pronađe neku od preostalih autoritativnih državica i uputi se prema izlazu. Dakle, MOST u ovoj poziciji može raditi štogod im padne na pamet jer znaju da bez njih nema dalje; no ta tvrdnja nije vječna i ima svojih ozbiljnih ograničenja. HNS na tom principu živi već dugo godina i ne vidim ništa lošega u tome, s druge strane, veliki pokušavaju limitirati takva događanja i kada god mogu ili uništavaju ili apsorbiraju druge, primjerice ako se sjetite odnosa HDZ i HSP-a tamo negdje 2007. godine kada je momentum oko HSP-a bio progutan u svega nekoliko mjeseci i u konačnici donio Sanaderu još jedan mandat.

No, da odemo malo na dvije velike grupacije okupljene oko SDP-a i HDZ-a (da ne vrtimo i sve njihove priljepke), kao prvo, malo je nejasno tko je u biti pobijedio. Karamarko uporno ponavlja da je on relativni pobjednik, no to se više čini kao autosugestija nego kao neka dokaziva tvrdnja. Ako izuzmemo dijasporu u kojoj se SDP nije ni natjecao situacija baš i ne izgleda tako jako pobjednički. A ako promatramo potpise podrške, ni tu HDZ ne djeluje osobito uvjerljivo jer im zasada nedostaje mandata da bi uopće bili blizu SDP-ovom fasciklu. HDZ ako želi pobijediti mora dobiti cijeli MOST na svoju stranu. Nije nemoguće ali je teško.

SDP s druge strane je u nešto povoljnijoj situaciji jer ima bolju startnu poziciju i štogod govorili o Milanoviću, on je u utakmici koja se igra ipak favorit i to s dobrim razlogom. Milanoviću nije potreban cijeli MOST nego samo neki dijelovi. No činjenica i dalje stoji i za jedne i druge da im je MOST u nekom obliku potreban makar možda ne u istom opsegu.

Ima još nekoliko detalja koje vrijedi spomenuti. Nakon izborne noći i kada su nove realnosti bile svima očite, aktivirala se pozadinska mašinerija. Ona funkcionira otprilike ovako; kao prvo krenulo se tražiti sve što se tražiti moglo o novim saborskim zastupnicima MOSTa, ama baš svatko tko je ikada išta radio ima dovoljno kostura u ormaru ili nečega što izdaleka i na naslovnici može ličiti na kostur i to je trebalo identificirati i pripremiti za produkciju. Istovremeno, pronalaze se zajednički prijatelji i poznanici, osobe od povjerenja obje strane koje vjerojatno posljednjih tjedana obavljaju stotine kava, ručkova i večera uvjeravajući kako je upravo njihova opcija bolje rješenje. Pretpostavljam da HDZ sa svojim špijunsko-policijsko-kriminalnim metodama solidno prednjači u tome. Priča o Raškoviću je zato dobra ilustracija jer nije trebalo dugo da ga se ekipa sjeti i vjerojatno podsjeti na načine na koje je sve zadužen. Čak i priča o Prgometu ima slične elemente makar se interpretirati drugačije.

I naravno, tu je MOST, ekipa od 18-19 zastupnika koji su se u međuvremenu sveli na njih 15; platforma koja je nastala u nekoliko mjeseci i u kojoj ljudi imaju malo toga zajedničkog ali ipak imaju barem nešto. To nešto je činjenica da su ljudi MOST-a uglavnom nastali kao opozicija HDZ-u na lokalnim razinama; neki od njih možda jesu desno orijentirani no to ne znači da žele s HDZ-om biti u istoj rečenici. Kako HDZ (ili Petrov ako ćemo tako) misli da će uspjeti isporučiti svih 15 zastupnika na tu stranu je meni totalni misterij. Nadalje, politička povijest pokazuje da nema opcije koja je koalirala s HDZ-om i tako nešto preživjela. Istina, nije ni lijeva strana nešto bolja ali zbog svjetonazorskih razlika postoji objektivno bolja šansa da MOST preživi koaliciju (ili kako to god već želimo nazvati) s lijevima nego s desnima.

Idemo malo na famozne reforme; MOST je nastao na impotenciji vlasti da provede reforme, ovo što mi imamo je krizni management i plivanje od problema do problema i malo reformi se tu dogodilo. Građani su negdje u dubini duše ipak berem malo racionalni i znaju da je nešto ozbiljno potrebno učiniti. Susjedi srbi ovih dana otpuštaju 15.000 javnih službenika i daleko su pragmatičniji nego mi koji bi morali napraviti slično; nije tu problem 15.000 ljudi i da li je to malo ili puno, nego je to pitanje poruke koju odašiljete svojim građanima osobito onima koji ne žive na državnim jaslama. Smatram da je to nevjerojatno bitno da bi država profunkcionirala pa makar pola tih ljudi zaposlili za šest mjeseci nazad (ne nužno njih nego neke drugem, mlađe i sposobnije ljude). To je pitanje simbolike (makar će to biti teško objasniti otpuštenima), ali je nužno; ali opet, dijelovi reformi koji se odnose na upravu su u biti poprilično bezsadržajni.

OK, MOST inzistira na reformama, no jeste li pročitali upitnike koje su slali SDP-u i HDZ-u? Ja sam si dao truda i pročitao i pitanja i odgovore SDP-ove strane (HDZ-ove odgovore nisam imao prilike vidjeti). Solidni dio toga je primjerice u direktnoj suprotnosti s EU obvezama, pravilima slobodnog tržišta. Više je nego očito kako se u upitnicima pojavljuju dijelovi koji su očito rezultati vizije (ili bunila, teško je reći) pojedinih stručnjaka – primjerice, ne bi li SVI alarmi morali zazvoniti da u poglavlju o porezima i monetarnoj politici poreze nitko ni ne spominje? Ili, da u istom dokumentu i na istoj razini važnosti imamo neke konceptualne i gotovo filozofske razine poput “upravljanja javnim dugom”, dok koju stranicu dalje imamo detalje o pojedinačnim procedurama u stanicama za tehnički pregled vozila? To nije popis reformi nego shopping lista.

I sada dolazimo do Petrova koji pokušava (kako to Karamarko rječito kaže) iskovati drveno željezo, što je samo po sebi besmisleno jer kada bi HDZ i SDP htjeli raditi koaliciju onda im MOST sasvim sigurno ne bi trebao i taj MOST-ov end game je u najmanju ruku nejasan (a objektivno je mutan), tako da svakoga čuda tri dana dosta i “napadi” nisu napadi nego je ljudima valjda sinulo da za dogovor moraš imati konstruktivne prijedloge, a ovi to nisu.

Ulazimo i u neke druge problematike, poput one da nemamo proračun za 2016. godinu, privremeno financiranje traje do 31. ožujka 2016. i nakon toga se pipa zatvara. Hrvatski pravni sustav je posložen na način da istekom financiranja više ne postoji zakonska osnova za svaku daljnju isplatu ne samo redovnih obveza države nego nema osnove da se novac prebaci u mirovinski ili zdrastveni sustav kao i cijeli niz drugih problema. Kada bi danas došli do zaključka da nije moguće konstituirati Sabor, kada bi raspisali ponovne izbore, kada bi oni bili brzo, kada bi opet krenuli formirati Sabor (bez garancije da će situacija biti drugačija nego danas) novi proračun bi došao u foto finišu. To je definitivno loše. Naravno, i pitanje raspisivanja novih izbora je krajnje problematično jer predsjednica nema diskrecijsku ovlast sama odlučiti kad je su pregovori otišli u slijepu ulicu nego mora pričekati stroge formalne uvjete da bi to napravila. Kvazi-tehnička vlada koju bi imenovala zatekla bi prazna ministarstva jer su po zadnjem zakonu kabineti ministara sastavljeni od ljudi koji odlaze skupa s njima pa bi se osim s inicijalnom konfuzijom morali boriti s nižim ešalonima države u pokušaju da prezentiraju još jedan privremeni proračun kojeg ionako ne bi tko imao izglasati u Saboru. To dakle nije osobito inteligentna opcija, čak i kada ne bi razmatrali legitimnost postojanja takve vlade, a u kombinaciji s time je rezultat poguban.

Tu su naravno i male sudbine pojedinačnih zastupnika koji nikako da počnu konzumirati svoj izborni uspjeh; i dok bi većina kandidata  ponovno našla svoje mjesto na listama, ovi iz MOST-a unatoč autosugestijama nemaju ama baš nikakve šanse ponoviti rezultat. Nema slične situacije u modernoj političkoj povijesti gdje je takav trik prošao dvaput s istim akterima. Svaki izborni ciklus ima slične fenomene samo što su do sada funkcionirali na drugoj vremenskoj skali pa ih zato ne promatramo kao usporedive. Imali smo primjerice Laburiste (koji su poput MOST-a u cijelosti kreirani od strane medija) i kojima je trebalo 6-7 godina da se skroz raspadnu. Imali smo ORAH kojem je trebalo tri i pol godine (taman su se rasuli prije parlamentarnih izbora), Živi zid koji je figurirao nešto malo više od godinu dana i sada MOST koji prije tri mjeseca efektivno nije postojao, prve ankete koje pokazuju da su došli do vrha i krenuli nizbrdo su stigle i šansa da se taj trend zaustavi je sličan šansi da imamo u četvrtom kvartalu rast BDP-a od 15%. U ponovljenim izborima, sve iznad polovice sadašnjeg rezultata bi bilo spektakularno postignuće.

Dakle, ekipa iz MOST-a zna da im sa svakim novim danom (a čini se i svakim novim nastupom Petrova i Grmoje) cijena rapidno pada a šansa da će grijati saborsku fotelju blijedi. S druge strane, oni također znaju da vrijede više kao skupina nego pojedinačno. U politici su 2 i 2 vrlo rijetko četiri, najčešće su ili 3 ili 7. Zato mislim da su oni još uvijek na kupu jer niz njih čekaju da se raspetlja situacija pa da kao jedna ekipa participiraju u vlasti, no kao što sam gore napisao, teško mi je vjerovati da solidan dio njih želi biti u istom košu s HDZ-om i nadaju se da će HDZ sam sebe upucati u nogu i ispasti iz igre. Ono na što nisu računali su neracionalni zahtjevi vlastitog vodstva koje postavlja zahtjeve koje nitko normalan ne može prihvatiti, a koji izgledaju kao pokušaj kreiranja alibija za koaliciju s HDZ-om (ne vidim drugog objašnjenja), pa se stoga pregovori u pozadini sigurno intenziviraju i nije čudo da vijesti o nezadovoljstvu polako izranjaju na površinu.

Situacija je dakle složena, reforme smo prestali spominjati jer je suglasje oko potrebe što se mora učiniti očito preveliko i prebacili smo se na kadrovska pitanja kako bi netko ispao iz igre. I dok MOST možda na današnji dan “ucjenjuje” velike, rapidno se bliži dan kada će se situacija u cijelosti preokrenuti.

Ima cijeli niz narodnih mudrosti koje objašnjavaju današnje stanje u kojem se nalazimo, no ključ je u odgovornosti, MOST ili oni koji donose odluke u njemu moraju preuzeti odgovornost proporcionalno svojem utjecaju na buduću vlast, ili, ako se nisu u stanju s time nositi onda priznati nedostatak kapaciteta i odstupiti. Na SDP-u i HDZ-u je da ili naprave dogovor s MOST-om, ili što mislim da bi u ovome času bilo možda mudrije, dogovore konstituiranje i raspuštanje sabora i ponovljene izbore jer je cijena koju MOST traži možda ipak prevelika za ovu zemlju.

Misao dana:
Progress just means bad things happen faster.

Izborni hranidbeni lanac

Ulazimo polako u zonu parlamentarnih izbora pa sam pomislio da treba ukazati na neke od manje ili više očiglednih događaja koji se događaju pred našim nosevima ali ipak u drugom planu.

Prvi i najočitiji je kreiranje koalicija. Svaka koalicija dolazi sa svojom cijenom i u rijetko kojoj su 2 + 2 četiri, najčešće je to manje od četiri no ponekad je zbroj jedva malo veći od prve brojke. Tipični primjer je tzv. domoljubna koalicija koju sakuplja HDZ gdje sakupljaju sve male satelite koje su osnivali tijekom godina i gotovo svaki od tih marginalnih lidera je voljan prodati svoju stranku za potencijalnu poziciju na nekoj od izbornih lista. Analitičari i oni koji se tako osjećaju vrlo često ukazuju na to kako koalicija skoro pa desetak stranaka domoljubne koalicije jedva dodaje uočljivi postotak na već postojeći impresivni rejting HDZa koji unatoč svemu što je ta stranka učinila za ovu državu nikada da padne ispod 30%. Ono o čemu malo tko priča je DHondt metoda koja solidno favorizira pobjednika i nije HDZu toliko bitno da uđu u koaliciju koliko im je bitno da eliminiraju i počiste izborne liste koliko je god to moguće. Nema dvojbe da nijedna od tih stranaka ne može proći prag, no u nekim okolinama mogu pokupiti od nekoliko stotina do nekoliko tisuća glasova koji se lagano mogu pretvoriti u glasove koji nedostaju da bi se osigurao mandat ili će pak pomaknuti DHondtovu formulu (koja jako varira, ne sjećam se više napamet, no nije dovoljno imati 5% jer u pojedinim situacijama i odnosima snaga taj postotak može narasti i na preko 7% da bi bili sigurni da imate mandat). Nadalje, broj glasova u nekim jedinicama, a koji su nužni za mandat varira od 9 do 18.000 ljudi i svaka tisuća dobro dođe (kada već mrtvi ne mogu glasati tako jednostavno kao prije). Ukratko, ne zanima HDZ koalicijski potencijal nego žele ukloniti druge manje stranke s izborne liste.

In other news: uočite da su izborne jedinice i dalje neustavne te je razlika u broju glasača između pojedinih jedinica veća od dopuštenog. Kako je Ustavni sud već upozoravao na taj mali i sitni detalj, uz kvalitetnu ustavnu tužbu moglo bi se postići svašta.

Koalicijski potencijal naravno nije samo zanimljiv na desnoj strani političkog spektra nego i na lijevoj gdje je došlo do pravog komešanja u posljednje vrijeme. SDP je tu gdje je i oni su po definiciji pokretna meta za dežurne ucjenitelje. IDS je lagano ponovno počeo spominjati autonomiju Istre (pojma nemam kako napreduje Pulska bolnica koja se kretala graditi prije četiri godine) i kao i obično tu je diskusija o tome da li je njima bolje samima ili u koaliciji (što je u biti samo šifra za pregovarače da vidimo koliko se mandata nudi u koaliciji); puno je tamo bilo promjena pa su se i odnosi na terenu promijenili, a s prolaskom vremena IDSu je sve teže i teže održavati rezultat neovisno o klijentelizmu kojeg je kvalitetno sagradio u proteklih 25 godina.

Orah, koji je u jednome trenutku puno obećavao je u slobodnom padu; u protekle četiri godine teško da možemo reći da su uspjeli producirati i jednu jedinu osobu osim svoje liderice, a cijeli niz manje ili više visoko pozicioniranih ljudi iz stranke rapidno traži odstupnicu pa tako bježe u svim smjerovima osim u smjeru Laburista jer oni pak bježe prema Orahu. Tvrdokorni stav da nema koaliranja sa SDPom je naivno zanimljiv jer s jedne strane pozicionira Orah da prikuplja odbjegle SDPove birače, no kada to stavimo u kontekst privatnih Mirelinih večera s čelnicima ili wannabe čelnicima SDPa onda ta priča i ne izgleda baš toliko uvjerljivo. Mirela, baš kao i Karamarko (koji je ipak u boljoj poziciji) nikada nije bila prva u bilo čemu pa onda iz toga treba tražiti uzroke zašto organizacija stranke nije uspjela).

Tu su naravno i Čačićevi reformisti koji se prilično drže ispod radara što govori o tome da rade u pozadini, koliko mi je poznato oni su svoje napore usmjerili na područja u kojima su kadrovski jaki dok će ostatak prepustiti drugima u prešutnim ili vidljivim koalicijama – primjerice Josipovićevoj Naprijed Hrvatska koja je sama po sebi okupila zanimljivi broj poprilično nekompatibilnih ljudi što sasvim sigurno zbunjuje one birače koji barem donekle barataju osobama iz domaćeg političkog života.

HNS kao vjerni član koalicije skupa s pomorm koji im slijedi od strane Reformista i liderskom krizom koja je zasada kamuflirana kao logična smjena generacija, no koja će čini mi se ipak rezultirati sukobima unutar stranke i nema previše izbora i mora se držati koalicije.

U izborima postoji koncept Kingmakera i čini se da Čačić i Josipović igraju na tu kartu.

Super je pričati o strankama, no prave priče govore ljudi i tu treba paziti tko govori i kada. U HDZu to previranje traje već duže vremena i neka nova (ili možda ne toliko nova) lica su ispala u prvi plan, pa tako imamo npr. Josipu Rimac koja je neproporcionalno zastupljena dok neke druge likove nismo čuli mjesecima.

Istovremeno, sličnu situaciju imamo i u vladajućoj koaliciji makar tu stvari nisu toliko očite, činjenica je da se na nižim razinama vode rovovske borbe oko toga tko će za početak završiti na izbornim listama. Najbolje je za to promatrati promjene na razinama pomoćnika ministara jer je tu u proteklom razdoblju bilo jako puno promjena, a jednako tako trebalo bi “upariti” neoubičajeno velike stranačke i medijske aktivnosti pojedinih dužnosnika (od ministara preko zamjenika i pomoćnika koji se u zadnje vrijeme guraju pred kamere i kada imaju i kada nemaju što za reći) s njihovom dosadašnjom anonimnošću. Neki sigurno žele i proizvesti “Picula” efekt, budući da ovoga puta imamo i preferencijalne liste pa će sigurno biti i soliranja tijekom kampanje u pokušaju da se preskoče kolege kako bi se dokazala relativna vrijednost za neki budući trenutak (ionako, veći dio stranačkog preslagivanja koje se događa sada se u biti ne odnosi na neposredne izbore, nego je to pozicioniranje za sve ono što dolazi nakon toga, od nezaobilaznih konvencija do svih izbora koji slijede poslije ovih). A kada smo već kod kadrova iz ministarskih kabineta, vrijedilo bi malo baciti pogled i na egzodus profesionalnog kadra koji vjerojatno pod pritiskom posljednje godine i očajničke potrebe da se povremeno progleda kroz prste pa ih je stoga potrebno zamijeniti provjerenim, vjernim iako možda i ne pretjerano bistrim stranačkim kadrovima.

Iz svog tog movinga, treba razabrati ljude koji će se u skorijem vremenu iskristalizirati kao uži tim oko vođa stranaka, a posljedično onda i kao ministri u nekoj budućoj vladi u slučaju da upravo ta opcija uspije pobijediti. Naravno, ljude kojima se okružujete i pozicionirate oko (bolje rečeno ispod) sebe, nisu isti ljudi koji bi bili idealni u slučaju da osvojite vlast, no politika se vodi korak po korak-

Misao dana:
The major problem—one of the major problems, for there are several—one of the many major problems with governing people is that of whom you get to do it; or rather of who manages to get people to let them do it to them.
To summarize: it is a well-known fact that those people who must want to rule people are, ipso facto, those least suited to do it.
To summarize the summary: anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.

Potencijal eDržave i kako do njega?

Ove nedjelje nakon sedam sati početi ćemo zbrajati konsekvence osmogodišnje vladavine HDZ-a i razmatrati što će se to točno desiti u slijedećem razdoblju. Iako je gubitak izbora od strane HDZ-a izvjestan, biti će zanimljivo vidjeti koliko velik. Da li je HDZ danas slabiji nego trećeg siječnja 2000. godine ili će ipak osvojiti više glasova (o čemu će direktno ovisiti sudbina današnje predsjednice). Tu je naravno i Kukuriku, koalicija pobjednika koja baš ne odiše oduševljenjem da baš u ovom trenutku preuzima vlast. Hoće li oni imati većinu i koliko će ona jaka biti? Hoće li se u svojoj vladavini morati oslanjati na usluge manjina ili manjinskih stranaka? Manjine su u Hrvatskoj uvijek priklonjene vlasti i računa se na njih gotovo kao “joker” karta, no pitanje je da li cijena primjerena i može li je ova zemlja platiti. Ovogodišnji izbori su prilika i da se zauvijek oprostimo s nekim strankama s političke scene, primjerice s HSS-om koji je prokockao apsolutno sve što su ikada imali, HSLS koji se poput zombija (a mogli bi reći i zajedno s nekolicinom političkih zombija) pokušava izdići iz mrtvih ili lista Milana Bandića koji očito nema mjeru da prepozna kada i gdje treba stati. Tu su i navodna “iznenađenja” ovih izbora poput Laburista koji su izrasli na krilima populizma jedne osobe i simpatije medija, kao i niz manjih stranaka i lista koje imaju šansu proći izborni prag poput liste don. Ivana Grubišića ili Ladonje koja očekuje saborske mandate u osmoj izbornoj jedinici (a za koju i ja radim).

Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

Misao dana:
I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…