I’m leaving now… (3:07, Johnny Cash, American III: Solitary Man, 2000)

Odlazim sutra na daleki put, idem u obećanu zemlju u kojoj svatko može biti predsjednik:

There’s a place where a kid without a cent
He can grow up to be president.
A magic kingdom filled with Barbie dolls

If you’ve got the time we can make it a good time.

Americanos – Blue Jeans and Chinos

Coke
Pepsi and Oreos – Americanos.
Movies and heroes in the land of the free

A kako vidim posljednjih godina to je točno kod njih i problem, jer doslovce svaki bedak može (i postao je) predsjednik. Kaže mi web site od hotela da ću imati “fast internet access” u svojoj sobi, a kako umjesto notebooka nosim Ipaq (i iPod) probati ću koji puta updateati blog remotely. Složio sam si i VOIP pa (teorija kaže) mogao bih i telefonirati jeftino tj. po zagrebačkim impulsima. Iako pod nogama imam stotine tisuća kilometara, a zemljopisna karta je prepuna been_there_done_that oznaka – malo sam ipak uzbuđen.

Misao dana:
Sometimes I lie awake at night, and I ask, ‘Where have I gone wrong?’ Then a voice says to me, ‘This is going to take more than one night.’

life: the movie… (7:18, The Walkabouts, Ended Up A Stranger [UK], 2001)

Gledao sam večeras Las Vegas, lagano zabavnu seriju (sapunicu za muški rod) koja mi onako dobro leži jer ima finog humora, tu i tamo neke akcije, a sve skupa u kvalitetnoj produkciji. No, gledajući seriju palo mi je nešto napamet. Zašto filmovi (i serije) tog tipa nikada ne pokazuju što glavni likovi rade izvan radnog vremena. Uvijek ih gledamo u tom kasinu kao da su tamo inventar – mene zanima što se događa ujutro, gdje idu na ručak, što rade kada moraju kružiti oko zgrade jer ne mogu pronaći parking, zašto nikada usred jurnjave ne moraju odjuriti na wc?

Btw. prije nekog vremena sam gledao Island (remake Loganovog bijega), film je osrednji na putu do jadnog a Ewan McGregor ne razmeće se baš nekim glumačkim umijećem ili karaktertom u kojeg se ufurao; ona djevojka je definitivno simpatična ali niti izdaleka dovoljno da bi spasila film. Priča je ravna nuli, produkcija manje više ok, glumci dakle osrednji. Detalj koji me je uopće sjetio na taj film je onaj kada Ewan ili njegov klon ili njegov original (zavisi kako gledate) ugasi neki TFT monitor, a ovome se slika pretvori u točkicu i ugasi.

Kada ste zadnji puta vidjeli televizor na kojem actually možete vidjeti da se prilikom paljenja ili gašenja slika pretvori u točkicu na sredini ekrana? Zašto su to stavili i koji genije je smatrao da je to važan efekt kako bi film izgledao realnijim. Tko ide u kina da uopće zna da su se televizori nekada tako gasili?

I kada smo već kod toga, zašto ljudi na mobitele stavljaju zvonjavu analognih telefona kada takvih telefona gotovo više da i nema; klinci takve telefone jedino još mogu vidjeti u školama. To je kao priča s konzervama coca&cola-e na kojima je nacrtana boca.

Misao dana:
I went to a restaurant that serves “breakfast at any time.” So I ordered French Toast during the Renaissance.

like a hurricane… (4:44, Neil Young, The Unplugged Collection Vol.1 2, 1993)

Za tri dana idem put amerike, točnije u Chicago gdje ću se minimalno baviti turizmom (imam svega dva i pol free dana), većinu ću vremena provesti u jednom od njihovih konvencijskih centara, a “na marginama konferencije” ću vjerojatno ispijati američko pivo i ostali ponuđeni alkohol s malim kišobrančićima te jesti steakove u impresivnim i za srce vjerojatno zabrinjavajućim količinama (hoću pojesti onaj famozni t-bone iz crtića pa makar poginuo u procesu).

Ah, da, održati ću i predavanje o Hrvatskoj (actually to je tzv. panel breakfast), zemlji prilika i neograničenih mogućnosti za potencijalne investitore i sve one s pretjerano debelim džepovima. Imam sjajan koncept i ako ljudi ne umru od smijeha tijekom moje prezentacije vjerojatno ću ih dovoljno zaintrigirati da navrate u naš kvart svijeta. Sresti ću i neke VIPove iz moje branše i provesti neke privatne minute s njima u razgovoru (nešto slično kada gledate na dnevniku mesića i njegove goste kako su pristojno prekrižili noge i razgovaraju s jednog naslonjača na drugi).

Spavam u nekom Quality Innu što mi se čini sumnjivo zato jer ako baš morate potencirati neku osobinu svog hotela kroz njegovo ime (a da to nisu npr. toplice) onda je to u najmanju ruku čudno. Cijena spavanja i “kontinentalnog doručka” je 90USD i to je u odnosu na ostale hotele skandalozno malo. No obzirom da se radi o hotelu blizu aerodroma sa 24 hours free shuttle service nadam se da je to prenoćište poslovnjaka (kažu da imaju i very fast internet access in each room).

Gledam CNN malo intenzivnije nego inače i fascinira me stanje u New Orleansu – ono što je najbolja fora od svega, a što se može primjetiti u određenim situacijama kao što je to sada ili npr. prije desetak godina kada su bili neredi u LAu – kako je to zemlja kojoj je nekakva revolucija skoro pa na vratima jer se bezvlađe, zakon jačega, pištolji i snajperi pojavljuju svako malo. Iako Michaela Moora smatram malo pretjerano desnim, čini se kako dobar dio njegovih koncepata imaju uporište.

Mislio sam si kupiti segway no nemam novaca pa ništa od toga, vjerojatno ću nešto novaca potrošiti na knjige, CDove i DVDove (imam si namjeru kupiti Indecision 2004, Stewarta inače možete gledati u global editionu na CNNu subotom u 21:30 ili nedjeljom čini mi se u 23:30 – no jučer ga nije bilo).

Jučer je umro predsjednik američkog ustavnog suda, lik koji je zadrti desničar i koji je poznat po svojem neslaganju sa Roe vs. Wade (odlukom koja je legalizirala abortus u americi), impeachmentu Clintona i slavnoj odluci o zaustavljanju brojanja glasova na Floridi (ovo sa tim brojanjem je genijalna stvar i tu situaciju kao i obrazloženje morate proučiti da bi shvatili kako pravo i pravda mogu samo u rijetkim situacijama biti na istoj strani). Obzirom da je nedavno još jedna sutkinja ustavnog suda dala otkaz (koja je nominalno također republikanka ali je često bila tzv. “swing vote”) Bush će iskoristiti priliku da sud popuni konzervativcima poput njega samoga.

Na sajmovima i konvencijama obično šećem sa ruksakom kako bih spremio sve silne papire; no sugerirali su mi da to u ovome času nije možda dobra ideja, osobito ako mi u sredstvima javnog gradskog prijevoza budu virile žice od Ipoda iz ruksaka.

Misao dana:
[Clip of President Bush addressing national guardsmen in Idaho]: “Nineteen individuals have served both as guardsmen and as president of the United States, and I’m proud to have been one.”
“Ah, the first rule of public speaking — always start with a joke.” –Jon Stewart