Švicarci, nastavak

Prošle subote pisao sam o švicarskim francima i u jednome trenutku zapitao se koji su to ministri koji tako jako navijaju za rješenje problema švicaraca da smo došli do razine da se cijela vlada uključuje u problem koji ni daleko veće i moćnije nacije nisu uspjele riješiti. U utorak su nas zapljusnule analize imovinskih kartica i ono što je postalo očigledno je da su u švicarcima najizloženiji dva ministra koji su u biti zaduženi da riješe veliku većinu problema koje imamo. I dok Domagoja Miloševića ne trebamo previše žaliti jer on sasvim sigurno ima odakle platiti svoje kredite, morali bi se zapitati kako je moguće da je u istu situaciju upao Đuro Popijač koji u životu nije minute proveo u privatnom sektoru i koji se bez ikakvog problema zadužio za pola milijuna švicarskih franaka. Ne govorim ja samo o suludosti te opcije, nego bi bilo vidjeti koji su to kolaterali uzeti u obzir da bi banka dopustila toliki kredit jednom državnom činovniku (podsjetimo se samo jednako suludih kreditnih linija Rončeviću i barba Luki, jesu li i njihovi u švicarcima?).

Tu je naravno i priča o samom odabiru švicarskog franka zbog čega bi Popijaču trebalo uzeti radnu sposobnost, a o ministarskoj fotelji da i ne govorimo. Usput rečeno, impresivno je da smo saznali da osoba koja je na najgorem mogućem putu da spasi hrvatsko gospodarstvo u međuvremenu putem supruge upravlja jednako neuspješnim pokušajem prodaje zidnih obloga ali i da u slobodno vrijeme između dvije sjednice Vlade ima vremena i obići i brinuti o voćnjaku koji donosi oko dvije stotine tona jabuka i pola milijuna kuna prihoda i u kojem je zaposleno dvoje ljudi. To dvoje ljudi, pod pretpostavkom da su prijavljeni na punu plaću a ne na minimalac, koštaju našeg Popijača oko 200.000 kuna godišnje, a od preostalih 300.000 kuna treba pokriti troškove koje bi u voćnjaku mogli imati (od goriva za kosilice, održavanja, gnojiva i herbicida na dalje), a bio bi red platiti i državi nešto sitno poreza tako da je vrlo teško za reći koliko je Popijač zaradio, ali sam sasvim siguran da je pokupio neke sasvim solidne državne poticaje. Istovremeno, u susjednoj nam Sloveniji ministrica unutarnjih poslova je bila prisiljena dati ostavku zbog sumnje da je bilo nekorektnosti u postupku zakupa poslovnog prostora za slovenski ekvivalent Uskoka. Naglašavam riječ “sumnja”, dakle ništa nije dokazano nego se samo pretpostavlja da tu nešto ne miriše kako treba. Kada bi primjenjivali iste kriterije u Hrvatskoj, tada ne samo da više nikada ne bi čuli za Đuru Popijača, nego ne bi imali koga u vladi, ali bi i dobar dio oporbe ostao bez svojih pozicija.

Druga priča koja se provlači s švicarcima je da su banke nagovarale klijente da uzmu kredite u francima i da su banke nekako krive jer ste taj kredit uzeli. Loš mi je to argument. Ako ste odlučili kupiti automobil onda ćete proći nekoliko salona, sasvim sigurno popričati s prodavačem koji će vas uvjeriti da je upravo model koji ste odabrali najbolje što se u ovome času nudi na tržištu, ali ćete jednako tako zatražiti probnu vožnju, popričati s prijateljima, pogledati po internetskim forumima i na youtubeu pokušati pronaći emisiju Top Gear-a s tim automobilom prije nego donesete odluku. Ako ste toliko vremena i energije voljni potrošiti na kupnju automobila, zašto se onda niste jednako posvetili proučavanju valutnih rizika kada ste uzimali pola milijuna švicarskih franaka kredita? Ako odbijate povjerovati u najnoviju reklamu za deterđent na televiziji, a čije pakiranje košta stotinjak kuna, zašto odjednom krivite banke da su vas uvjerile da je to najbolja moguća opcija? Pa nije valjda da vjerujete bankaru koji nije vaš prijatelj, nego suprostavljena strana na ugovoru? Priznajte, krediti su se dijelili šakom i kapom, a vi ste odlučili zgrabiti priliku ne čitajući mala slova. Ako treba tražiti krivca doista ne treba ići daleko, samo treba pogledati u ogledalo.

p.s. ovo je moja pedeseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 13. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Knowledge rests not upon truth alone, but upon error also.

8 Replies to “Švicarci, nastavak”

  1. Ova zadnja rečenica pogađa “u sridu”. Ako je Vlada intervenirala da spasi dužnike u Švicarcima možemo li po presedanu uskoro očekivati da će se intervenirati i prema dioničarima HT-a ako cijena dionica još padne?

  2. Glede slovenske situacije… Ne znam baš za ovo “sumnja” bez dokaza, naime, revizori su otkrili da su narudžbenice bile potpisivane prije nego što je uopće bio raspisan natječaj za najam i opremu prostora, što se meni čini prilično jak dokaz.

  3. Marko bravo , Mrak komentar . koga žali Popijač , osim sebe ?
    11% je kažu kredita u švicarcima , galama je kao da je 111% .
    Proporcionalno kakvu bi galamu trebali dignuti ostali zaduženi .
    Da su bili pravi i znali voditi državu i njene financije nebi danas bili u ovim problemima .
    Zato imamo sad priliku na izborima ispraviti sve greške .
    Dobro je pogodio , u sridu , TELE 2 , i ovce i novce ovcama .

    Pozdrav iz Splita .

  4. Druga priča koja se provlači s švicarcima je da su banke nagovarale klijente da uzmu kredite u francima i da su banke nekako krive jer ste taj kredit uzeli. Loš mi je to argument.

    Banke su to itekako dobro reklamirale prije pet, šest godina. Kad HNB kaže da su i banke i HNB upozoravale klijente na rizik to su tako dobro napravili da su i dvije ključne osobe u gospodarstvu RH odlučile uzeti kredite u švicarcima (Popijač i Milošević)

  5. Još malo o Kresalki – sad najavljuje tužbu protiv komisije koja je otkrila nepravilnosti u njenom radu… Ono, laže, krade i još te tuži kad je zbog toga prozoveš…

  6. I ja smatram da su ljudi “navučeni” na švicarce, za njima je vladala pomama i kada sam ja uzimao u kredit (moj je u kunama, hvala na pitanju). Ali ja imam par postotnih poena veću kamatnu stopu od švicaraca. Evo jednog zanimljivog linka.

    Objavljeno: 25.08.2006 u Jutarnjem listu

    inShare
    ZAGREB – Najnovija analiza valutnog rizika kredita u švicarskim francima Hrvatske narodne banke i njena netočna i senzacionalistička interpretacija u pojedinim medijima može uplašiti i dezinformirati građane. Računica je zapravo vrlo jednostavna – isplativost tih kredita je trenutačno veća nego rizik, što, dakako, ne znači da o njemu treba voditi računa.

    Primjer prosječnog stambenog kredita u Hrvatskoj u visini od 100.000 švicarskih franaka i iste protuvrijednosti od 64.766 eura na rok otplate od 20 godina jasno pokazuje da razlika u mjesečnom iznosu može iznositi i 557 kuna ili čak 16 posto. Za godinu dana građanin tako može uštedjeti i do 6700 kuna samo na rati kredita u švicarskim francima u odnosu na euro. Krediti u švicarskim francima jednostavno imaju nižu kamatu, koja se kreće od 3 do 3,99 posto, dok je kamata na stambene kredite u eurima i dalje do 6 posto.

    Slično je i s gotovinskim kreditima pri čemu je razlika u kamati manja i iznosi do 2 posto, a razlika u rati na 20.000 eura kredita do 300 kuna mjesečno.

    Razlika od 1126 kuna

    I analiza HNB-a to pokazuje. Njihov primjer kredita uzetog 31. ožujka 1996. godine na rok od 20 godina u iznosu od 458.896 kuna ili 100.000 švicarskih franaka uz kamatu od 5,58 posto pokazuje da je rata povećana za samo 1,1 posto, točnije sa 4,59 na 4,64 kune. Istina, ona je u tom razdoblju oscilirala od 2781,28 do 3908,25, no te oscilacije su normalne i uobičajene kod svih kredita s valutnom klauzulom, a taj je postotak promjene potkraj 2005. iznosio 12,4 posto. Dakle, u najgoroj varijanti zbog razlike u tečaju platilo bi se 1126,97 kuna više. Analitičari očekuju da rata u idućih godinu dana neće prijeći 5 kuna za franak. Znači, u najgorem scenariju rata spomenutog kredita za godinu dana mogla porasti na više od 3500 kuna. No, koeficijent vjerojatnosti da će se to dogoditi ili rizik promjene anuiteta iznosi samo 17,8 posto.

    No, ako se uzme u obzir i taj najgori scenarij, naš korisnik s početka priče već je uštedio 16 posto.

    Upozorenje HNB-a potaknuto je činjenicom da je tečaj eura u Hrvatskoj kontroliran. Tečaj eura prema kuni dosad se nije mijenjao više od pet posto, ali kad je u pitanju švicarski franak, te su oscilacije prijašnjih godina bile i do 20 ili 25 posto. Čak i uz takve mjesečne oscilacije benefiti su trenutno veći nego gubici.

    Treba uzeti u obzir i činjenicu da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom na to da je Hrvatska visokoeurizirano tržište na kojem se vrijednost većine dobara izražava u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.

    Valutna klauzula

    Pobornici franka, pak, ističu da će Hrvatska i nakon formalnog uvođenja eura tek nekoliko godina kasnije osjetiti pad kamata i euro kao vlastitu valutu. Sve do tada valutna je klauzula jednako rizična i oscilirajuća, bila ona u eurima ili francima. Kod dugoročnog stambenog kredita građanin uvijek, ako nestane isplativosti, moze promijeniti valutu kredita. Inače, valutnu klauzulu ima 62 posto kredita u Hrvatskoj.

    Jadranka Šević

Leave a Reply

Your email address will not be published.