Brzi vlak

Streloviti rast koji je krenuo tamo negdje krajem devedesetih, a u biti uzletio nakon ulaska u novo tisućljeće omogućio je godine relativno solidnog rasta gdje je svašta bilo moguće. No sada, kada je došla kriza, grijesi prethodnih razdoblja dolaze na naplatu. Tu negdje dolazimo do diskusije koja se ovih dana razbuktala oko procjene koju je prvo na svome blogu napisao Nenad Bakić, a da bi sličnu tezu kasnije ponovio i Danijel Nestić, a koja kaže kako se vrlo uskoro može očekivati 350.000 nezaposlenih.

Ministar koji je zadužen za stvaranje radnih mjesta, no koji u vrijeme svog mandata nije uspio stvoriti niti jedno jedino (Đuro Popijač, op. a.) kao i obično ponovno je totalno profulao poantu te je naivno poput djeteta samo rekao da bi “rado čuo mišljenje i prijedloge stručnjaka kako smanjiti broj nezaposlenih”, iako je upravo on na tom radnom mjestu zato što je netko (jednako naivno) vjerovao da bi on to mogao znati. Koja greška!

Promašena poanta je otprilike slijedeća; negdje krajem devedesetih imali smo BDP koji koliko-toliko odgovara BDP-u kojeg imamo danas. Tada smo imali oko 1.8 milijuna zaposlenih, a danas ih imamo samo 1.4 milijuna. Radnih mjesta je oko 400.000 manje nego prije dvadeset godina. Nadalje, niti ta brojka nije baš jako reprezentativna jer je udio javne uprave u ovih 1.4 milijuna relativno i apsolutno daleko veći nego što je bio tada u 1.8 milijuna; tako da je broj onih koji nešto stvarno proizvode u biti i manji. Iako nam je broj zaposlenih kontinuirano padao posljednjih dvadeset godina (uz ovaj kratki intermezzo poslije dvije tisućite, a objektivno 2002. godine), cijelo je vrijeme rasla učinkovitost ovih preostalih. Svejedno, čak i u toj brojci od 1.4 milijuna bilo je dosta neproduktivnih radnika koji su zauzimali i ne baš tako isplativa radna mjesta; no, pijanka je trajala, posao je rasao u značajnim postocima i nitko se nije previše bavio time da otkrijemo tko su ti neproduktivni radnici, osim toga pronaći ih je nekakav trošak, a i samo otpuštanje uvijek loše djeluje na moral ovih koji ostaju. Kriza je stigla i sve je došlo na naplatu i puno takvih radnih mjesta je moralo biti ukinuto. Ako pogledamo strukturu nezaposlenih sasvim je jasno kako su bez posla ostali nisko produktivni radnici koji su po definiciji manje školovani. Tržišna vrijednost rada tih radnika nije nužno “nula kuna”, ali je svakako manja od troška edukacije, zapošljavanja i fiksnih troškova koje oni generiraju samim svojim postojanjem.

U času kada ekonomija krene nazad u pozitivne vode, a za potrebe diskusije možemo naivno nagađati da se to događa već danas, morati će proći dosta vremena dok se razina poslovnih aktivnosti ne digne do zadovoljavajućeg nivoa (a to je psihološki razina na kojoj smo bili prije dvije-tri godine) i taj rast će se crpiti iz daljnjeg rasta produktivnosti onih koji su uspjeli zadržati radno mjesto; tek kada iskoristimo te mogućnosti do njihovog logičnog maksimuma će ova grupacija koja je masovno otpuštana početi dobijati natrag nove prilike na tržištu rada. Pjesnički rečeno, plima će prije ili kasnije dići sve brodove (iako ne nužno i brodogradnju).

U međuvremenu, dok čekamo plimu, za očekivati je kako će mnogi koji su posljednje dvije-tri godine jedva držali dah ili izdahnuti ili preko ograde pobacati suvišan teret kako bi se održali na površini. To je ukratko razlog zašto imamo veliku šansu doprijeti do impresivnih 350.000 nezaposlenih.

Savjete o tome kako smanjiti broj nezaposlenih je trebao saslušati Popijačev predthodnih krajem 2007 ili tijekom 2008. godine i tada bi se ta brojka možda zaustavila na 300.000. Mudre savjete (ako ih uspije prepoznati) koje Đuro u funkciju stavi danas, svoje će rezultate početi pokazivati u času kada on već dugo vremena neće biti ministar.

p.s. ovo je moja dvadeset i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 15. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.

Leave a Reply

Your email address will not be published.