Kolumna puna optimizma

Toliko smo dugo pesimisti i očekivanja su nam toliko niska da nije niti čudo da sam za definiciju optimizma morao konzultirati riječnik, a on kaže kako je optimizam vjerovanje da svemir napreduje i da će dobro u nekom ultimativnom času trijumfirati nad zlom.

Imam nekoliko novogodišnjih želja i pomislio sam da bi ih mogao ovdje nabrojati:

Htio bih da napokon završimo drugi svjetski rat koji u našim krajevima još uvijek tinja. Nisam siguran da je povijest uvijek dobra učiteljica i neusporedivo se više brinem što će biti u budućnosti na koju možemo utjecati nego na prošlost koju samo luđaci misle da mogu mijenjati. Htio bih da dovršimo i domovinski rat, naše susjede ne možemo ignorirati, ne možemo ni sagraditi zid; vrijeme je da shvatimo kako ono što je bilo dopušteno (ili ignorirano) u doba Nuremberga više nije opcija. Ulazimo u godinu izbora i volio bih da se priča o popisima birača dovrši i da barem s te strane imamo fer i korektne parlamentarne izbore, a bez kojih nema fer i korektne vlasti; a volio bih i da tkogod da dođe poslije ove vlade u tom poslu bude bolji i uspješniji. Htio bih da naša vlada u slijedećih nekoliko mjeseci shvati gdje se griješilo svih ovih godina i da neminovno novo zaduživanje rade u inozemstvu kako bi oslobodili novac i prisilili domaće banke da kreditiraju investicije privatnog sektora te se tako pokrene ciklus zapošljavanja koji nam je toliko potreban. Volio bih i da pozovemo MMF, ne zato jer nas samo oni mogu spasiti nego zato što su oni izvor jeftinog kapitala što bi oslobodilo nešto novaca za projekte s brzim povratom. Bilo bi sjajno i da  dobijemo istinski slobodno i neovisno pravosuđe, volio bih vidjeti da suci sami isplijeve kukolj među svojim redovima. Nema korumpirane države bez korumpiranog pravosuđa i taj stup društva, od kojega očekujemo da pravo i pravda budu uvijek poravnati i da se na svakoga jednako primjenjuju, mora biti na redu za raščišćavanje. Bilo bi sjajno da netko napokon shvati kako smo kao nacija nedovoljno školovani i da nas je vrlo malo radno sposobno. To znači da moramo ogromni novac uložiti u razvoj školovanja i edukacije; koji ionako donosi brzi povrat i dugoročne efekte, te da moramo korjenito revidirati sustav socijalnih i drugih potpora koje omogućavaju prevelikom broju ljudi da žive na račun onih koji pune proračun, a ostatak svog vremena troše na generiranju sive ekonomije i potkopavanju ono malo zdravog tkiva koje nam je ostalo.

Volio bih vidjeti da doista dođe do značajnijih otkaza u javnoj upravi jer vjerujem da bi takav potez prodrmao umrtvljeno tkivo administracije te da bi odjednom postali puno učinkovitiji ako ništa drugo onda samo zato da sačuvaju svoje stolice. Sjajan bonus bi bio da počnu biti plaćeni po rezultatima te da se ukine status po kojem je državni službenik sigurniji od polarnog medvjeda. Volio bih da se otvoreno krene razgovarati o preustrojstvu lokalne uprave koja se posljednjih godina namnožila poput ameba i koja osim političkih i pojedinačnih interesa nema pokrića u ekonomskom ili zemljopisnom smislu. Nadalje, htio bih da naši političari, a birači još više, shvate što to znači biti “civil servant” te da to zanimanje uvedemo u hrvatski jezik, kao i riječ odgovornost na sam vrh ljestvice vrijednosti.

Volio bih da u slijedećoj godini smireno i skrušeno shvatimo koje je naše mjesto u svijetu i koji je naš potencijal te da se sukladno tome počnemo ponašati, da zaboravimo priče s nastave ONO i DSZ o jedinstvenom “geo-političkom položaju”, te da odlučimo kuda želimo ići i da zasučemo rukave i već jednom krenemo.

Kao što vidite, u popisu mojih želja nema Europske unije i to zato jer smatram da je bitnije putovanje od destinacije.

p.s. ovo je moja dvadeset i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://despair.com Tvrtka Očaj d.o.o. shvatila je kako se cijela industrija bavi time da vas uljulja u lažni osjećaj sigurnosti i sreće, no život nije takav i proizvodi koji oni prodaju su preskupi, nekvalitetni i općenito demotivirajući, a njihovi djelatnici su potplaćeni i ugnjetavani.

6 Replies to “Kolumna puna optimizma”

  1. Mene čudi da neko može spojiti optimizam i politiku u istu rečenicu. Ovo što si ti napisao je nada, a ne optimizam. Optimizam ipak mora imati neki fundament. Lično sam veliki optimista, ali mislim da će 2011. biti jako krvava godina i da će se nažalost otvoriti novi frontovi. Da nas Bog sačuva od toga.

  2. Pada mi na pamet jedan refren Partibrejkersa “Najbolje se putuje kad putuješ sam…” Kako reče jedan drugi muzičar – u današnje vreme mase su spremne samo da “lajkuju” i ništa više. Izgleda da se stvari neće skoro promeniti jer jednostavno ne postoji kritična masa, niti jasno fokusirana volja za promenom. Ispada da stvari nisu DOVOLJNO LOŠE. Ostaje nam samo da sanjarimo (ili da putujemo sami).

  3. Pingback: State of the Union – Preživljavanje | Dosada

Leave a Reply

Your email address will not be published.