Categories
Blog eDržava

eHrvati

Prije nekoliko godina bio sam gost Nizozemskog ministarstva ekonomije koje ima jedan program u kojem se trude učiti ljude poslu u zemljama koji su kandidati za Europsku Uniju ili bivšim nizozemskim kolonijama. Njihova osnovna motivacija (i racionalizacija) je vrlo jednostavna i ona ukratko glasi: bolje da Vas mi naučimo konkurentnom i održivom poslovanju nego da nam se doselite i trošite socijalne fondove.

Kako smo tada razgovarali o grafičkoj industriji, posjetili smo njihog institut koji se ukratko zvao Nizozemska 2020 (ili tako nekako) i posjetili jednog od njihovih “thinkera” čiji je jedini posao da promišljaju koje to kotačiće oni moraju pokrenuti i okrenuti danas, a kako bi Nizozemska u 2020. godini bila i dalje konkurentna. U diskusiji koja je uslijedila (a koja je trajala praktički cijeli radni dan i bila na rubu religioznog iskustva), saznali smo primjerice kako Nizozemska vjeruje da do 2020. godine u njoj više neće postojati nijedna tiskara. Izuzetak su novinske tiskare koje će preživjeti isključivo radi logističke podrške novinama (naime, nije praktično niti izvedivo vremenski osjetljivi sadržaj poput ovog kojeg držite u ruci tiskati na nekoj jako udaljenoj lokaciji), te malene tiskare za vizit karte i slične artikle čiji je trošak proizvodnje jednostavno manji od cijene dostave. Sve ostalo, kažu nizozemci, tiskati će se negdje daleko, a kada oni kažu daleko onda misle na Kinu, no ne samo na Kinu nego i puno drugih zemalja u okružju Kine a za čije ime nismo niti čuli ali znamo da njihova imena završavaju na “-istan”.

Nije stoga osobito čudo da sam se zabrinuo jer između Kine i Nizozemske čini se da nema baš previše mjesta za našu malu Hrvatsku i u biti pouka cijele priče je da moramo pronaći prostor u kojem će Hrvatska biti produktivna. Ne treba se tu previše žaliti ili plakati, ako Vas to tješi – niti amerikanci više nisu u stanju proizvesti (konkurentno) obične predmete poput kuhinjskog hladnjaka, ili malo sofisticiranije uređaje poput televizora ili običnog DVD playera. Zamislite samo situaciju da kinezi amerikancima proglase ekonomske sankcije? U zemlji u kojoj nam je produktivnost razlomak jednog prosječnog amerikanca, u kojom nam je trošak rada respektabilni postotak jednog Danca te u kojoj je birokracija odavno izašla sa skale mislim da je razumno da se zabrinemo za svoju sudbinu.

Od očiglednih strategija koje možemo zauzeti prva od njih je turizam. Nekako mi se čini da u tome nismo uspjeli biti osobito kreativni jer nam sezona traje dok ima sunca na obzoru (a to ipak nije baš toliko dugačko razdoblje da bi sjajno zaradili), a taktika da očajnu kavu koju vam sezonski barista skuha u neodržavanom espresso automatu (starom 15 godina, kupljenom u stečaju hotelskog poduzeća) naplaćujemo 22kn po šalici može držati vodu samo neko vrijeme.

U školi su me bili učili kako su naše Slavonske ravnice žitnice europe (istini za volju i Ukrajina također, no Černobil ih je izbacio iz konkurencije, osim ako tražite kruh koji svijetli u mraku), no ni tu se nismo nešto proslavili jer primjerice prijateljska Austrija koje niti ima ravnice respektabilne veličine, a sunce viđaju češće na slikama nego u živo uspjeva odraditi dvije žetve u godini, mi jedva ovu jednu a i to mora uvijek biti neki ekces. Da i ne spominjemo silne vodne naknade i Hrvatske Vode koje zapošljavaju tisuće ljudi i budžete zbog kojih mnogima rastu zauzbice, no svejedno nas muči dobar dio vremena suša, a ostatak vremena poplave (pa je stoga možda pitanje što oni točno rade).

Preostaje nam dakle jedino država znanja, ali samo ako uspijemo ispisati sve svjedodžbe iz eMatice, ako se putem interneta uspijete upisati na fakultet, a dotle će nam valjda i ured za eHrvatsku sagraditi potrebnu infrastrukturu da iskoristimo svo to silno a neiskorišteno znanje.

Jedini problem je u tome što i letimični pogled na web stranicu ureda za eHrvatsku (da, imamo i to ako niste znali) pokazuje da ljudi iz eHrvatske smatraju kako je dio njihovog posla i digitalni televizijski signal (drugi dio je malo poznati i rijetko spominjan projekt eBirokracije – sve isto kao i do sada, samo 30x brže i neefikasnije). Sve ovo, naravno, sa državom znanja i eHrvatskom ima veze otprilike kao da ja proglasim svoju kuhinju spremnom za tehnologije dvadeset i prvog stoljeća samo zato jer na mikrovalnoj pećnici imam digitalni display.

Možda nam je bolje da se držimo turizma i poljoprivrede, tu smo barem donekle kompetentni.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 10. srpnja 2010.

Web pick tjedna:
Ured eHrvatske je zadužen za provođenje strategije informatizacije državne uprave, a dosada je služio i kao ured za udomljavanje politički podobnih kadrova. Uspjehe su dosada polučili samo u jednom od ta dva polja.

Categories
Business Ekonomija

Političarima ostaje sića

Izuzmemo li Ustav, proračun je najvažniji dokument koji definira neku državu. U njemu piše odakle novac dolazi i kako se prikuplja te kako će biti potrošen. U ozbiljnim se zemljama državni proračuni donose mjesecima prije nego što stupaju na snagu, o njima se govori i po nekoliko godina prije nego što bi trebali biti prihvaćeni, te o njima odluke donose važni ljudi u tamnim odijelima vrlo ozbiljnog izgleda.

U Hrvatskoj je to nešto drugačije i kako to naši političari vole reći: “85% državnog proračuna je zadano”. Stoga, nema osobitog smisla previše diskutirati o 85% od stotinu i nešto milijardi kuna javnog novca jer je to jednostavno tako, moramo im vjerovati na riječ da je tih 85 i više milijardi kuna potrošeno na najmudriji mogući način i da je svaki trud uložen u razjašnjenje tog silnog troška u startu osuđen na propast. Iz nekog smo čudnog razloga povjerovali političarima i doista, o proračunu se i nije nešto raspravljalo sve do sada. Drugi mit odavno rezerviran za proračun je da je baš svaki od posljednjih dvadesetak proračuna uspio udovoljiti temeljnim kriterijima da bismo ga mogli nazvati razvojnim i socijalnim.
Istodobno!

Pogrešno je vjerovati da državni proračun u Hrvatskoj donosi Ivan Šuker kao resorni ministar i vlada s Jadrankom Kosor na čelu. Proračun donosi teta Marija iz računovodstva lokalnog vrtića (ili škole), ujak Danko koji je uspio postati tajnik jedne od onih silnih agencija koje puno rade ali ne proizvode rezultate, te vjerojatno cijela četa bezimenih računovođa iz prizemlja Ministarstva financija. Oni uporno skupljaju i unose podatke koje im u za to predviđene formulare ispisuju i redovito šalju spomenuta Marija, Danko ili neki drugi udaljeni rođak po izboru. Ministar Šuker i Vlada su ovdje samo zato da daju generalne smjernice, pa tako, primjerice, vrlo strogo odrede da se od sada piju samo voda i kava (bez šećera), jer je kriza, na što računovođe nevoljko korigiraju svoje tablice znajući kako će razliku koja im je potrebna za optimalnu količinu sokova i šećera te povremenu večeru o trošku poreznih obveznika namiriti iz razlike cijene struje koje ministarstvu ionako prijavljuju cijele godine po zimskoj tarifi, ili pak iz stavke tekućeg održavanja koja, uz ostalo, sadrži promjenu prozora na sjevernom krilu zgrade, i to četvrtu godinu zaredom. Ti su ljudi, dakle, oni koji odlučuju kako će se potrošiti nedodirljivih 85+ milijardi kuna proračuna, a političarima preostaje sića koja se ne dijeli po nekim osobitim strategijama ili opravdanosti.

Tu se rješavaju sitne razmirice, prethodni dogovori i izborna obećanja, pa tako dobivamo autoceste koje spajaju ništa ni sa čime ili pak prekrasne betonske mostove koji spajaju minsko polje s poljem preko rijeke koja će ionako uskoro presušiti. Nije problem niti ako pogriješite, uvijek je tu slijedeći rebalans ili povremeno (polutajno) preslagivanje, a što u najboljem slučaju podsjeća na onu igru iz djetinjstva koja se zvala “Vola oko stola”. Jedini pravi problem kojeg imaju korisnici državnog proračuna je kraj godine, naime, ako niste potrošili ono što ste predvidjeli – mala je šansa da ćete taj novac dobiti ponovno.

I dok je priča o proračunu prethodnih godina prolazila olako, te kako je ionako riječ o dosadnim diskusijama u kojima se žučni saborski zastupnici preko drugog programa nacionalne televizije razmeću milijunima pokušavajući impresionirati svoje obitelji naoko inteligentnim argumentima – nije ni čudo da prosječni porezni obveznik, dakle Vi, ne osjeća osobitu emocionalnu vezu s državnim proračunom, makar je on jednim sasvim solidnim dijelom popunjen rupom koja se nalazi u vašem džepu.

Rebalans proračuna koji nas čeka u slijedećih nekoliko tjedana po mnogo ćemu će biti drugačiji i prvi, pa predlažem da uložite malo vremena i pokušate sami pogledati da li naša država balansira bolje nego što vi balansirate svoj kućni budžet?ž

p.s. ovo je moja prva kolumna, koju od prošle subote do daljnjega možete čitati u subotnjem Večernjem, tj. u prilogu Večernjeg Obzor

Web Pick tjedna:
Eclectica je blog kojeg piše Nenad Bakić i sigurno spada u ponajbolje ekonomske blogove u Hrvatskoj. Ecletcicu treba imati na oku jer ga piše osvjedočeni poduzetnik koji nema niti najmanje motivacije ušminkavati podatke ili, ono što naši vladajući često rade, pokazivati podatke koji su selektivni, nereprezentativni i kojima vrlo često nedostaje kritična informacija kako bi doista bili vjerodostojni. Ovaj blog treba čitati natašte i s tabletama za smirenje na dohvatu.

Categories
Blog Muzika Putovanja

Večernji & EXIT

Dvije kratke servisne informacije:

  • Počevši od ove subote, u Obzoru, dodatku Večernjeg lista redoviti gost će biti i moja kolumna koja se zove “Kriptonomikon“. Obzor je od ove subote novi, redizajnirani i općenito drugačiji. Ne znam hoće li se sada nešto promijeniti no dosada sadržaji iz Obzora nisu završavali na njihovom webu tako da ćete morati ili kupiti Večernji, ili pak pričekati nedjelju da pročitate tjednu kolumnu.
  • Slijedeći tjedan počinje EXIT festival u Novom Sadu. Prvoga dana, dakle u četvrtak 8. srpnja u 20h sudjelovati ću na Exitu zajedno sa Rambom Amadeusom na panelu koji se zove Ekologija vs. Ekonomija. Ako ste slučajno na Exitu, svakako svratite.

p.s. danas sam provjerio i završio je ovogodišnji Bulwer Lytton natječaj, bacite pogled na rezultate.

Misao dana:
There were earthquakes in this land, terrible tsunamis that swirled flooding torrents of water throughout, and constant near-blizzard conditions, and not for the first time, Horatio Jones wished he did not live inside a snow globe.