Vukovarski bloger u dužničkom ropstvu bivšeg gradonačelnika

Odete li na Google i pokušate li na internetu potražiti gdje se to webmastere i blogere zatvara, vrlo brzo zaključit ćete da jedini odgovori dolaze iz zemalja poput Irana, Rusije, Azerbajdžana, Sirije, Jordana, Vijetnama ili Tajlanda. Ukratko, to je popis osumnjičenih zemalja o kojima često slušamo u kontekstu slobode medija ili ljudskih prava. S krajem ovoga mjeseca i Hrvatska će ući u to sramotno društvo jer se 27. listopada Damir Fintić, inače malo poznat i u stvari samo jedan od tisuća Vukovaraca, mora prijaviti na izdržavanje zatvorske kazne.

Iako je opće poznato da su zatvori prepuni “nedužnih” ljudi, za Fintića u stvari znamo da jest nedužan, jer je njegov krimen koji ga je na kraju odveo u zatvor to što je kreirao web-stranicu vukovarac.net, na kojoj je nesmotreni i anonimni kritičar svojedobno optužio tadašnjega gradonačelnika Vukovara i saborskog zastupnika HDZ-a Vladimira Štengla.

Tužakanje – obiteljski biznis

Vladimir Štengl i inače je poznat po tome da često tuži novinare – tužakanje za klevetu pretvorio je u svojevrsni obiteljski biznis. Kombinacija malene vukovarske sredine, sjajne odvjetničke ekipe i lokalnog pravosuđa osigurala je Štenglu i njegovoj obitelji sasvim solidne i pritom potpuno neoporezive prihode na temelju navodno pretrpljenih duševnih boli.

Verbalni delikt ili kriminalna kategorizacija klevete u našem zakonodavstvu proizlazi još iz prošlog sustava, kad su se takve odredbe koristile za zaštitu javnih figura i uklanjanje nepoćudnih osoba iz javnog života. Naravno, i moderno pravo poznaje pravo zaštite pojedinaca od klevete, no vrlo je teško odrediti jasnu i čistu granicu između toga gdje prestaje sloboda govora ili, jednostavnije rečeno, pravo na kritiku, a gdje počinje kleveta. Kleveta je osobito osjetljivo pitanje kad govorimo o javnim osobama, a osobito osjetljiva skupina – ili skupina u kojoj bi, po mom mišljenju, pojam klevete morao biti osobito uzak – jesu oni javni djelatnici koji su na svoju funkciju došli putem izbora. Dobar primjer takve osobe trebao bi biti upravo spomenuti Vladimir Štengl, koji očito loše podnosi vlastito ime u novinama, ali i na web-stranicama. Damir Fintić vlasnik je web-stranice na kojoj se našao sporni komentar i na njega se okomila odvjetnička elita.

Sam je Fintić djelomice kriv za situaciju u kojoj se našao. Kao prvo, imao je hrabrosti kreirati javni medij, web-stranicu na kojoj su Vukovarci mogli saznati nešto o svome gradu, bez obzira na to žive li u njemu, ili su u njemu živjeli ili se u njega žele vratiti.

Basnoslovne duševne boli

U času kad su se pojavile prve kaznene prijave, Fintić je napravio prvu i stratešku pogrešku naivno vjerujući da će ga zakon i pravda putem suda zaštititi od neproporcionalnog bijesa navodno oklevetane osobe. Kao krajnja konsekvenca, Fintić je osuđen za kazneno djelo klevete i na zatvorsku kaznu, što je poslije pretvoreno u novčanu kaznu. No, Štengl nije zastao na kaznenom djelu nego je kroz građansku parnicu odlučio naplatiti i sve duševne boli koje mu je vukovarac.net priuštio. Navodno, riječ je o tristotinjak tisuća kuna boli, što za samog bivšeg gradonačelnika, što za njegovu bolom shrvanu obitelj.

Ako dosad niste suosjećali s Fintićem, onda je ovo trenutak da o tome razmislite. Pogledajte, recimo, na internetu koliko su se naplaćivale duševne boli u neusporedivo eksponiranijim medijima i vrlo brzo doći ćete do zaključka: ili je web-site vukovarac.net jako utjecajan medij ili su boli obitelji Štengl doista goleme. Pokušajte to staviti u perspektivu, jer niti su Štengl i njegova obitelj imali osobite financijske štete od samog anonim-nog komentara na web-stranici, niti su im zato bila ugrožena radna mjesta u javnoj upravi, a – budimo realni – niti im je ugled osobito pao zbog tog komentara. U stvari, sami su Štenglovi učinili više za promociju lošega glasa o sebi neprekidnim i neumornim gonjenjem novinara i webmastera, nego što su ti napisi sami njima naštetili. No, priskrbili su si i značajnu materijalnu korist, pa je odnos uloženog i dobivenog tu negdje.

Damir Fintić je čovjek koji ima obitelj i zarađuje neto plaću od oko 3000 kuna. Ovrhe nad plaćom oduzimaju mu trećinu tog iznosa na ime naknade štete. S preostalih 2000 kuna on mora prehraniti obitelj, malodobno dijete i financijskom alkemijom to rastegnuti do kraja mjeseca.

Legalno ropstvo

Istovremeno, mjesečna zatezna kamata koja se obračunava na iznos dosuđene odštete veća je od iznosa koji mu sud oduzima od plaće, pa će Damir Fintić (ako ne nađe daleko bolje plaćen posao) cijeli život odrađivati za Vladimira Štengla. U normalnim zemljama to je ujedno definicija “dužničkog ropstva”, no ovdje, kao što vidimo iz konkretnog primjera, to je sasvim legalno – uz malo pravnog manevriranja, patronat države i represiju sudbenog aparata moguće je imati vlastitog roba. Nije, dakle, problematičan samo iznos odštete koju treba platiti u apsolutnom iznosu u odnosu na štetu koja je eventualno počinjena nego i iznos odštete u odnosu na Fintićevu mogućnost da tu odštetu (podsjetimo, za zločin koji nije počinio) plati tijekom života.

Kazna zatvora

Nije stoga čudno da je Damir Fintić odlučio otići u zatvor na 20 dana. Tehnički gledano, ne mora on iza rešetaka, no da bi izbjegao zatvor, mora platiti novčanu kaznu koja je nastala kao zamjena za kaznu zatvora. On tu kaznu nema odakle platiti jer mu je Vladimir Štengl ovršio plaću pa novca jednostavno nema, te je država Hrvat-ska, ovaj put po sasvim drugoj osnovi, odlučila da će zbog njegove nemogućnosti da to plati velikodušno zamijeniti novča-nu kaznu kaznom zatvora; tako da je Damir Fintić na kraju završio tamo odakle je i krenuo (i što je zakonodavac u stvari htio spriječiti).

Teško će biti jednome strancu, primjerice članu Europske komisije, ili sucu za ljudska prava objasniti tijek događaja koji će Fintića smjestiti u zatvor; osobito ako znamo da po odluci tog istog suda (a koja proizlazi iz članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, čiji je i Hrvatska potpisnik) postoje vrlo jasna ograničenja prema situacijama u kojima se kleveta može dosuditi i time u stvari uskratiti pravo na slobodu govora.

Fintić će tako postati metafora kako se stvari rješavaju u hrvatskoj državi. U 21. stoljeću lokalni moćnik u sprezi s lokalnim pravosuđem osudili su ga na kaznu zatvora zbog riječi koje uopće nisu njegove. Kaznili su ga toliko da će mu trebati desetljeća da se iz toga izvuče. Dotle će se ti moćnici na nacionalnoj razini pravdati “pravnom državom i nekomentiranjem presuda”, a Hrvatska će istovremeno skliznuti još koje mjesto na ljestvici medijskih i građanskih sloboda.

Ovo je članak koji je objavljen u današnjem Jutarnjem Listu, a kojeg sam na njihovu molbu ja napisao.

6 Replies to “Vukovarski bloger u dužničkom ropstvu bivšeg gradonačelnika”

  1. A sad počinjemo s odbrojavanjem do momenta kad će Štenglovi tužiti tebe i Jutarnji. Hehe, baš me zanima hoće li se usuditi.

  2. Sramota je da netko ovako završi.To znači da i ja kao bloger mogu očekivat da me zatvore ako kažem nešto što se nekome ne sviđa.Katastrofa.Kamo vodi ova država?

  3. Mrače, samo da ti obratim pažnju na još jednu priču koja bi mogla slično završiti. Radi se o Ranku Bonu, arhitektu i sveučilišnom profesoru (s MIT-a!) koji je napisao tekst o golfu i sukobu interesa na svojoj web stranici. Nakon toga ga je načelnik Motovuna tužio u tri sudska postupka.

    E sad, za razliku od Fintića Bon je čovjek čiji glas se malo dalje čuje (The Economist redovito objavljuje njegova pisma) pa, čak i ako bude osuđen – o tome će se čuti u inozemstvu. Ali, tek toliko da se ne zaboravi da ima još takvih slučajeva.

Leave a Reply

Your email address will not be published.