Edukacija vs. Školovanje

Ideja institucionalizirane edukacije je nešto u što sam uložio veliki dio svog života. Posjedujem magisterij iz književnosti i nedostaje mi nekoliko semestara do doktorata iz edukacije. I dok učim studente kako da zarade pišući, postoje aspekti edukacije oko kojih imam velikih zadrški. Kao što je Mark Twain rekao “Nikada nisam dopustio da se moje školovanje petlja s mojom edukacijom”. Postoje, nema nikakve sumnje, mnogobrojne prednosti u redovnom školovanju i svladavanju titula; radeći upravo to moja obitelj zarađuje za život. Ipak, za mnoge ljude koji idu u školu, gomilanje dugovanja i trošenje vrlo vrijednih godina života će ostaviti u zamjetnom zaostatku. Ne želim biti obeshrabrujući. Sasvim sigurno odgovarajući stupanj obrazovanja će dobro doći na svakom rezimeu i svjedočiti će o uloženom radu vlasnika. No za one koji tretiraju visokoškolsku diplomu kao “edukaciju”, izići će iz škole zbunjeniji nego kao kada su u nju ušli.

Završavanje školovanja ne znači i da je edukacija završena, to je jednostavno točka polaska. Ako odaberete književnost i pretpostavite da znate sve o književnosti, tada vam malo toga može pomoći. Ali ako vidite što ste naučili o književnosti u knjigama koje ste pročitali, i vidite ih kao vrh sante koja viri iz oceana, sa milijunima radova koje nikada nećete znati neovisno o tome koliko dugo nastavite čitati nakon što ste izašli sa fakulteta, tada ste došli korak dalje do razumijevanja što je to književnost. Ista stvar slijedi i za sve ostale predmete koji se mogu učiti – oni nikada ne mogu biti naučeni.

Opasnost dolazi kada netko završi sa svojim školovanjem i napravi pogrešku razmišljajući kako je gotov. Vrlo daleko od toga. Diploma dolazi s velikom odgovoronošću – nastaviti s potragom za edukacijom do kraja svog života. I ovo je doista ozbiljno i važno, jer samim shvaćanjem realnosti znate da će vaša potraga biti uzaludna. Vašoj potrazi za znanjem je suđeno da propadne, i dok učite sve više, ono što morate naučiti je da postoji toliko toga što još niste naučili.

To vam ne govorimo u školi. Mi pojednostavljujemo proizvod. Da bi zaradili diplomu, ne morate previše naučiti. Čak i da bi dobili doktorat, ne morate naučiti ništa originalno. Umjesto toga ono što naučite na fakultetu – ili bilo kojoj drugoj razini školovanja – je da se snalazite i prolazite kroz sustav. Neovisno o tome što ste možda eksponirani prema sjajnim idejama, radovima, teorijama i otkrićima, to su samo nuspojave vaše primarne misije u školi: prilagoditi se. Morate dokazati svojim edukatorima da možete učiniti točno ono što oni žele. I na taj način, naučili ste razmišljati onako kako i oni razmišljaju. Bez dara za originalnom misli, i oboružani mišljenjem da ste educirana osoba, vi prestajete biti snaga promjene i pokreta u intelektualnom svemiru. Ukratko, vi više niste prijetnja za status quo, nego još jedan kotačić u mehanizmu koji će osigurati da mašina ne zastane. Pronaći ćete dobar posao, dobiti kreditnu karticu i posvetiti svoj život tome da promovirate misli, ideje i strasti drugih ljudi.

To počinje još u djetinjstvu. Kažu nam što stvari jesu, i samim time i ono što one nisu. Pokazan nam je svijet crno bijeloga – binarnog. Ali širina naše realnosti i tko mi možemo biti i što možemo postići nije tako precizno odrezana. Kao roditelji, morali bi ohrabrivati našu djecu da ispituju realnost koju osvjetljavamo za njih. Morali bi imati na pameti da sve što znamo je naposlijetku rekla-kazala. Interpretacije bi morale biti dobrodošle i ohrabrene. Kao nastavnici, morali bi shvatiti kako većina naših najtalentiranijih studenata neće dobro proći na nastavi. Generalni smjer koji koristimo da ih osramimo i dajemo im loše ocjene kako bi pokazali njihove nedostatke je samo alat ukalupljenja u sustav i malo toga drugoga. A kao ljudi koji žele biti educirani, morali bi shvatiti da ne znamo ništa bez da to i sami iskusimo. Morali bi težiti da to iskustvo proširujemo, sa entuzijazmom, svakoga dana. I s time na pameti, možemo se samo nadati da će i naša djeca učiniti isto.

Ovo je kratki esej o edukaciji i školovanju kojeg je napisao Sol Smith, profesor književnosti, a kojeg je objavio na blogu Steve Olsona, još jedne zanimljive osobe koja na svome blogu piše o životu i realnosti koji ga okružuje.

Podsjetio bih ovom prilikom na moj stari tekst iz 2006 godine s naslovom “Oda školskom sustavu”, koji je baziran na knjizi sir Kena Robinsona u kojoj govori o kreativnosti kao temelju svakog napretka i inovacije te o odnosu kreativnosti sa školskim sustavom koji ga sustavno zatire – što je ujedno i paralela s ovim tekstom. A sve skupa treba staviti u kontekst sa rapidno mijenjajućim svijetom, o čemu je kroz “Shift Happens prezentaciju” sjajno progovorio još jedan američki edukator Karl Fisch.

Sustav školovanja, naravno, treba mijenjati novome svijetu, no prvi korak moramo napraviti sami i jednom zavijek shvatiti kako je život jedna velika i ogromna škola.

Misao dana:
If you’re not prepared to be wrong, you will never come up with anything original.

Da li je Božidar Pankretić seljak ili seljak?

Ovo mi je totalno promaklo, nije nešto osobito važno u globalnoj shemi stvari no pokazuje karakternu osobinu novopečenog ministra:

Nisam još kupio novi službeni automobil, rekao je ministar poljoprivrede Božidar Pankretić (HSS), koji se, za razliku od ostalih ministara i članova Vlade, vozi u novome Mercedesu. Pojasnio je da je auto posudio od privatne autokuće, no ne zna o kojoj je kući riječ.
– O kupnji novih auta razmišljat ćemo nakon donošenja proračuna – kaže Pankretić.
Njegov prethodnik Petar Čobanković vozio se u službenom Audiju, a Ministarstvo poljoprivrede na raspolaganju je imalo i novi Passat. Pankretić kaže da su u Ministarstvu ostali Audi i Passat. No, dodaje, u nečemu se moraju voziti i državni tajnici.
– Morao sam posuditi auto, pa neću valjda na posao ići pješke ili biciklom. Službeni Audi prešao je 500.000 kilometara i nije baš za uporabu – tvrdi Pankretić…

…Premijer Sanader je, kako doznajemo, preporučio članovima Vlade da ne kupuju nove aute sve do izglasavanja novog državnog proračuna. Ministar Pankretić je član koalicijskog partnera, HSS-a, ali preporuke premijera trebale bi vrijediti za sve članove. Zato nije jasno kako je došlo do ovog Pankretićevog soliranja. (24 sata)

Eto, sada barem znamo kuda ide prvih 500.000kn od onih silnih 6 milijardi za razvoj sela.

Misao dana:
Hypocrisy can afford to be magnificent in its promises, for never intending to go beyond promise, it costs nothing.