born in chicago… (3:05, Paul Butterfield Blues Band, Blues Brothers 2000, 1996)

Razmišljajući o prethodnoj godini koja me nija baš mazila pokušao sam pronaći neke svijetle trenutke i definitivno najsvjetliji je moj put u Chicago.

Kada zbrojim svoja putovanja (koja su doduše zadnjih godina bitno smanjena u kvantiteti i kvaliteti) uobičajena reakcija je kako je to super i divno da imam prilike putovati svijetom i gledati svjetske metropole; no to i nije baš sve tako idilično kako izgleda.
Sjećam se kada sam bio manji (mlađi) i kada sam krenuo putovati onda je odlazak u npr. Graz to su bile pripreme i noć prije sam teško zaspao. Nakon što su u jednome trenutku putovanja postala vrlo redovna (imao sam npr. prije desetak godina cijelu godinu u kojoj sam gotovo svaki utorak bio u Beču) zabava se izgubila, a uzbuđenje putovanja je zamijenjeno mučninom pred vremenom koje je potrebno provesti u automobili ili nekom drugom prometalu.

Volim putovati i jako sam zadovoljan što sam prokrstario ovaj kontinent do praktički zadnje rupe (a to je kada dođete u npr. Portugal i tamo na prometnici ima samo jedan putokaz: “All directions ->”), no puno tih putovanja se svelo na savršeno poznavanje industrijskih zona i industrijske arhitekture kao takve, a relativno malo na razgledanje ili putovanja koja bi na neki intelektualni način obogatila duh.

Ako idem gore na sjever, i kada se vraćam kući i stignem negdje do Minhena, onda se znam šaliti kako od te točke dalje auto zna i sam do kuće.

I stoga, vrlo je malo mjesta koja me nisu ostavila ravnodušnim, u europi to bi bila Barcelona gdje sam prije nekoliko godina došao i jedno cijelo ljetno popodne proveo na nekom balkončiću Sagrada Famiglia, nizozemska u kojoj je “na prvu loptu” (da upotrijebim tu meni nikada shvaćenu sportsku analogiju) najzanimljiviji Amsterdam, iako je sve ostalo izvan amsterdama daleko zabavnije od dvije ulice sa stotinama gotovo pa istovjetnih dućana. Mogao bih tu možda ugurati i London, a svakako bih izbacio Pariz ili Brisel; dok bi na popisu možda mogli ugledati Ženevu ili Lozanu iako su to gradovi daleko premaleni za moj ukus (no onaj pogled na jezero je definitivno hipnotički smirujući).

Chicago mi je bio totalno otkriće; nije da sam neki pretjerani poznavatelj amerike, no definitivno sam većim dijelom proizvod američke kulture (iako sam rođen i živim usred zagreba). Fascinirala me hladna efikasnost te, u elementima iznenađujuće zatupljujuće nacije, jeo sam prilično dobro a i društvo je bilo sjajno. I sada kada gledam slike Chicaga kroz tv emisije (npr. apprentice od prije neki dan) ili filmove i gledam mostove, zgrade i ulice kojima sam šetao prije koji mjesec nekako se osjećam drugačije nego kada gledam ulice Amsterdama, Haaga, Pariza ili Madrida.

Anyway, htio sam samo reći kako treba zgrabiti svaku priliku za putovanje jer iskustvo koje na putu steknete teško da možete steći kod kuće.

Misao dana:
Sometimes the road less travelled is less travelled for a reason.

Leave a Reply

Your email address will not be published.