born in chicago… (3:05, Paul Butterfield Blues Band, Blues Brothers 2000, 1996)

Nepunih 36 sati nakon što sam sletio u chicago našao sam samog sebe kako svratim do starbucksa po kavu koju potom u velikoj papirnatoj šalici polako srćem na putu do konvencije.

Chicago je sjajan grad i jedan od rijetkih koje sam imao prilike vidjeti, a vidio sam svašta, u kojem bih sebe mogao zamisliti na duže vremensko razdoblje. No, ima mnogo razlika koje zbunjuju ili koje nisam baš očekivao. Primjerice, ameri za prizemlje kažu da je prvi kat (što bi se moglo pokazati kao kritična informacija u knjižari ili npr. liftu).

Kava je ovdje očajna, toči se na hektolitre i nema nikakvog okusa i nema dodataka koje možete upotrijebiti da bi je poboljšali. Iz nekog razloga, Starbucks kava je daleko bolja no u njihovoj kavi ima toliko silnih dodataka da od originalne kave vjerojatno jako malo ostane. Probao sam do sada pet-šest vrsta i ima dobrih i boljih, no u svakom slučaju starbucks je zarazan (barem na mene koji nisam osobiti potrošać tog proizvoda).

Pivo je očajno, to je u stvari više isprika za pivo nego pivo. Pivo ima samo vizualni izgled pive, ali nema niti pjene u očekivanoj količini, boja je OK no nedostaje miris i definitivno okus. Pivo ima 3% alkohola i najjače koje sam probao je razorčaravajuće slabo. (nešto malo više o američkoj pivi možete pročitati na stranici na kojoj John Cleese oduzima amerikancima njihovu slobodu).

Klima uređaji; ovdje ne postoje termostati i čini se kako klima uređaji imaju samo dva settinga i to high i very high. Klime pušu na sve strane i na mjestima je doista hladno. Navečer kada dođem do hotela ekipa koja mi posprema sobu naravno stavi klimu upaljenu tako da soba djeluje poput frižidera.

Podzemna i općenito javni gradski prijevoz je nevjerojatno efikasan, donekle čist – a u podzemnoj sam naletio i na reklame u tunelima kraj kojih kada prolazite čini vam se kao da vam pokazuju film.

Hrana je vrlo dobra, do sada sam jeo samo odreske po kojima je Chicago poznat i za razliku od mnogih drugih zemalja ovdje odreske shvaćaju vrlo ozbiljno baš kao i ja. Moram samo pronaći lokaciju na kojoj poslužuju ogromne odreske (navodno postoji mjesto na kojem odrezak dobiješ besplatno ako ga pojedeš cijeloga). Tipičan odrezak je 12 unci (pojma nemam koliko je to ali vjerojatno negdje oko 250 grama), a u katalogu od hotela naletio sam na jedno mjesto koje poslužuje 64oz odreske.

Ovdje ima i debelih ljudi, no kada mi doma kažemo nekome da je debeli to je apsolutno ništa u odnosu na ekipu ovdje, debelim ljudima ovdje iz roza samo vire glava i ruke i pogled na tu ekipu je u osnovi strašan iako ih ima iznimno puno.

Pokušati ću sutra/prekosutra uploadati neke slikice pa da vidite neke od detalja iz Chicago-a.

Misao dana:
Elwood: It’s 106 miles to Chicago, we’ve got a full tank of gas, half a pack of cigarettes, it’s dark and we’re wearing sunglasses.
Jake: Hit it.

One Reply to “born in chicago… (3:05, Paul Butterfield Blues Band, Blues Brothers 2000, 1996)”

Leave a Reply

Your email address will not be published.