ZagrebParking

Zagrebački električni tramvaj je počevši od 14. svibnja 2007. godine počeo prodavati vozne karte putem SMS usluge. Ovo je bila totalno cool usluga jer ste slanjem poruke “ZG” na SMS broj 8585 mogli kupiti voznu kartu. Poput plaćanja parkinga SMSom, tako je i ovo postalo jedno sjajno i inovativno rješenje.

Fascinantno jer je ZET odlučio ukinuti plaćanje karata SMSom jer njihovi kontrolori nisu u stanju kontrolirati tako kupljene karte a zbog toga što postoje aplikacije za smart telefone koje simuliraju kupnju karte putem ZETovog SMS servisa.

Ovo je očigledni pomak unazad. A meni je osobno nevjerojatan zato što jedna druga tvrtka, gore spomenuti Zagreb Parking (a koja je sastavnio dio ZG Holdinga, dakle apsolutno iste pravne osobe kao i ZET) uspješno koristi SMSove za naplatu parkiranja i još fascinantnije, njihovi kontrolori bez problema i vrlo uspješno mogu kontrolirati da li je neko vozilo platilo parking ili nije i to u realnom vremenu. Gdje je dakle problem?

Pojednostavljeno rečeno; unutar ZG holding VEĆ POSTOJI rješenje za problem kontrolore ZETa.

Iz gornjega slijedi da je jedini razlog zašto ZET više ne želi naplaćivati karte putem SMS poruka nešto sasvim drugo, a ne nesposobnost da se prekontroliraju tako kupljene vozne karte.

Update: razvila se na facebooku, twitteru ali i u komentarima zanimljiva rasprava. No mislim da komentatori (koji smatraju da sam ja fulao) griješe u elementarnoj činjenici a to je: Koja je stvarna uloga i zadatak kontrolora u tramvajima? Imamo dva moguća scenarija, jedan je da je cilj naplatiti kazne za vožnju bez karte (što je očito stav mnogih) ili je temeljna uloga kontrolora da poveća rizik otkrivanja i kažnjavanja prijestupnika u tramvajima? Ja mislim da je zadatak kontrolora ovo drugo i sukladno tome smatram da je daleko bolje da kada se kontrolor ukaže u tramvaju da 20-30 ljudi klikne i pošalje SMS jer će time vjerojatno ostvariti veći promet ZET-u nego što bi ga kontrolor ostvario da nađe jednog prijestupnika u tramvaju. Nadalje, ako se takva situacija događa dovoljno često i rizik otkrivanja bude dovoljno velik, tada će svatko kupiti kartu prije nego što uđe u tramvaj (ili nesporedno nakon što uđe). Nadalje, što se tiče samog koda, očito je da je način na koji se kod generira “razbijen” pa netko uspješno generira kodove koji prolaze provjeru (koja pak očito nije online). Osobno ne vidim problem da ti putnik pročita 5-6 znakova ili brojeva koje kontrolor utipka kako bi provjerio da li je karta ispravna.

Misao dana:
Stupid is as stupid does.

Prije nekoliko mjeseci po hrvatskom internetu provukao se link na internu stranicu Zagrebačkog električnog tramvaja gdje ste mogli vidjeti poziciju ama baš svakog ZETovog vozila. Kada je bilo očito da je link postao javan, on je uklonjen s obrazloženjem da je to napravljeno iz sigurnonosnih razloga. Ovaj primjer je u biti najbolji da ilustrira apsolutno nesposobnost birokracije da prepozna sjajnu priliku kada joj se ona pruži na dlanu i to pritom besplatno i kao nuspojava nekog drugog procesa (u ovom slučaju ZETovog praćenja vozila i sustava javnog prijevoza).

Kao i ZET i ja bih se složio da je pitanje pozicije tramvaja i autobusa pitanje sigurnosti. Mislim da uopće nije svejedno da li kada se vaš sin ili kćer u dva u noći vraća kući iz nekog kluba mora čekati na tramvaj 45 minuta ili će on doći za pet minuta; a takvu informaciju može dobiti putem jednostavne web aplikacije koju može instalirati na svoj novi pametni telefon. Nažalost, ZETovci misle da je to potencijalni sigurnonosni rizik jer im netko može napasti autobus (ili štogod im je prolazilo kroz glavu) ignorirajući činjenicu da autobusi i tramvaju imaju vozne redove i rute kojima prolaze te da će potencijalni terorista ionako pričekati na tramvajskoj stanici da se tramvaj pojavi.

Isti taj ZET nedavno je instalirao sustave za malo moderniju kontrolu karata koja između ostaloga sada pruža mogućnost da za dobar dio putnika znamo na kojim su relacijama putovali ili barem gdje su u vozilo ušli. Ako iskoristimo taj ogromni skup podataka prikupljen na duži period, s velikom sigurnošću možemo raditi različite analize koje u svojoj konačnici mogu pridonjeti boljoj razradi voznih redova. Zašto ZET ne bi te setove podataka ponudio totalno besplatno informatičarima, studentima prometa i tko zna kome u nadi da će ovi iz tog skupa podataka izračunati nešto dosada totalno neočekivano (razviti algoritam koji će omogućiti ZETu da malim promjenama uštedi energiju) ili pak razviti servis ili aplikaciju koja stvara neku totalno novu vrijednost (npr. ovisno o broju putnika u tramvaju podešavati vrijednost oglasnog prostora na displayima)? Primjerice aplikaciju koja vas upozorava na gužvu u tramvaju broj 2 radnim danom oko 14 sati zbog toga što je analiza pokazala da učenici srednjih škola na Žitnjaku kao i radnici preostalih tvornica upravo u to doba imaju smjenu i kreiraju gužvu izvan uobičajenih termina?

Zašto primjerice ZagrebParking traži da prilikom kupovine parkirne karte morate donijeti kopiju izvoda iz trgovačkog suda (ako je automobil vlasništvo tvrtke) i to ne stariju od 6 mjeseci, kada je taj isti izvod javno dostupni dokument na internetu? Zašto se porezna prijava ne može poslati putem interneta i zašto uostalom u dvadeset i prvom stoljeću bilo koji formular ispisujemo rukom umjesto da izvod iz matične knjige rođenih (kao u nekim drugim malo modernijim zemljama) ne naručujemo putem formulara na internet stranici (i što će nam uopće taj izvod)?

Priča o tome kako moramo privući velike korporacije poput Googlea ili Nokie u Hrvatsku su totalno besmislene jer one u biti ukazuju na to da mi sami nismo u stanju riješiti vlastiti problem već očekujemo da to netko učini umjesto nas? U globalnom i informatiziranom svijetu dvadeset i prvog stoljeća vrijednost proizlazi iz toga da imamo originalnu i novu ideju koju potom realiziramo i ponudimo tržištu. Ideje i kreativnost su danas ključ uspjeha, a s naših prostora su potekle mnogobrojne sjajne ideje koje su promijenile svijet (Mohorovčić, Schwarz, Tesla, Penkala…) i nema razloga da to ne učinimo ponovno.

U času kada srušimo barijere koje našim kreativnim ljudima koče realizaciju njihovih sjajnih ideja, tada će i velike kompanije doći k nama. Ironično, one nam tada nam više neće trebati, nego će one trebati nas i to je cilj kojem trebamo težiti.

p.s. ovo je moja trideseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The future is not google-able.