Ono što smatram bitnim je da je od posljednjih izbora do danas punoljetno postalo oko 180.000 ljudi koji ne poznaju život bez interneta, njima je internet isto što su nama malo starijima radio ili televizija. Ja mislim da je to strašna generacijska razlika jer ona uvjetuje razlike u načinu razmišljanja, prikupljanja i obrade informacija.
Kada bi svih 180.000 novih birača odlučilo izići na izbore, ovisno o izbornoj jedinici oni bi utjecali na 10-13 zastupničkih mjesta u Saboru i to je jedna ogromna brojka koju nitko, pa niti političke stranke ne smiju ignorirati. Složiti ću se s Domagojem Bebićem (vidi prilog) koji kaže kako internet zasada nema direktnog utjecaja na javno mnijenje iz jednostavnog razloga što je doseg interneta premalen (oko milijun ljudi ima koliko toliko redovito pristup internetu). No istovremeno, internet se pokazao kao sredstvo kroz koje je moguće plasirati pojedine teme u mainstream medije, a koje bi njima (iz ovih ili onih razloga, a ovdje do izrađaja dolazi teorija zavjere) mogli promaći. I doista, ako gledamo afere koje su se probile u posljednjih godinu-dvije one su uglavnom proizašle s interneta (Brodosplit, Sunčani Hvar) ili se na internetu o njima intenzivno diskutiralo (primjerice KIM od prije nekoliko dana) što je novinarima bio materijal za njihove članke i tv priloge.
Na YearlyKos-u na kojem sam bio prije nekoliko tjedana između ostalog se govorilo o utjecaju interneta na odluku birača, i dok će se mnogi složiti da utjecaj interneta zasada nije mjerljiv u nekim apsolutnim brojevima, činjenica je da se navika glasanja za ove mlade birače stvara danas, a američko iskustvo pokazuje da ako uspijete u dva izborna ciklusa pridobiti birača onda je on vjerojatno vaš za cijeli život.
Trud koji političke stranke ulože u svoju google generaciju birača otplaćivati će se u desetljećima koja dolaze.
Misao dana:
Those who stay away from the election think that one vote will do no good: ‘Tis but one step more to think one vote will do no harm.
Zadnjih nekoliko dana sam na YearlyKos konferenciji u Chicago-u. YearlyKos je konferencija koja je nastala kao rezultat entuzijazma ekipe koja se okupila oko dailykos.com web sitea, a koji je najpopularniji i daleko najutjecajniji politički blog na svijetu, a na čijem je primjeru nastala i naša hrvatska pollitika.com.
Blogeri koji prate američku politiku, osobito ovi koji prate američke demokrate su u posljednjih nekoliko godina poslati vrlo moćna gomilica na temelju čijeg se pisanja i komentiranja sasvim pouzdano može reći kako su neki kandidati iznikli ili pak potonuli, a mnogi smatraju kako je upravo zahvaljujući internet zajedinici u cijelosti promijenjen tijek posljednjeg izbornog ciklusa za kongres i senat kada su demokrati nakon dugog niza godina ponovno u većini.
Na samoj konferenciji se u petnaestak dvorana govorilo o različitim elementima online djelovanja, od analize politike, web videa, praćenja kampanja, anketa pa sve do nauuke i znanosti na internetu ili pak globalnom zagrijavanju. No da bi ilustrirao značenje i snagu ove samonikle organizacije vrijedi reći kako je 250 novinara (počevši od CNNa na dalje) pratilo 1.500 blogera, ili još bolje da vam spomenem neke od govornika koji su se obratili skupu. U četvrtak na večernjem keynote govoru, govorio je Howard Dean. Howard Dean je bio predsjednički kandidat 2004 godine i on je ujedno prvi kandidat koji je (slučajno ili ne) uspio iskoristiti internet kao mehanizam za lansiranje svojih ideja. Howard Dean je na kraju ispao iz igre i nije ušao u finalni sraz s republikancima, no zauvijek je promijenio poimanje politike i utjecaja interneta na politiku, a danas je i predsjednik DNCa što je valjda ekvivalent predsjednika demokratske stranke (evo primjera gdje predsjednik stranke nije i premijer). U petak ujutro, govorio je Wesley Clark. Američki general, također predsjednički kandidat koji je u vrijeme Clintona bio zadužen za operaciju nad Srbijom. U subotu ujutro trebali su gostovati Nancy Pelosi, prva žena na čelu američkog kongresa i Harry Reid, vođa američkog senata (zbog zasjedanja kongresa i senata na temu državong budžeta i izglasavanja pojedinih zakona koji bi omogućili Bushu neka dodatna prava u borbi protiv terorizma – društvo nije stiglo).
No vrhunac cijele priče je bio Presidential Leadership forum koji se dogodio jučer, a u kojem je sudjelovalo 7 od ukupno osam demokratskih predsjedničkih kandidata. Sudjelovali su dakle; Barack Obama (kojem je bio i rođendan i kojem je 2000 prisutnih otpjevalo “happy birthday”), Hillary Clinton (koja je bila izzviždana nekoliko puta), Denis Kuchinich (naše gore list), Chriss Dodd, Bill Richardson, John Edwards i Maurice Gravel. U prvih sat i četrdeset i pet minuta, organizirana je debata na temelju više od pet stotina pitanja koja su prikupljena putem interneta, a nakon toga je svaki od kandidata održao kraći meeting u zasebnim dvoranama.
Da vas ne gnjavim s time tko je što rekao, imam nekoliko rečenica koje su mi padale na pamet tijekom dana. Kao prvo, osiguranje. Ako se sjećate, na saboru HDZa da bi ušli u dvoranu morali ste proći detektore metala i rendgen za torbu koju bi eventualno imali. Ovih sedmero ljudi koji su vrlo očigledno bili okruženi osiguranjem i policije i tajne službe nisu imali nikakvo posebno osiguranje. Dakle da sam htio, mogao sam ušetati u zgradu s bilo kakvim oružjem i napraviti veliki nered. Drugo, kada je cijela stvar počela, na pozornici (koja je od mene bila udaljena nekih 30ak metara) vidjeli ste sedam kandidata, no po mojem mišljenju samo tri predsjednika i to je strašno očigledno. To su Barack Obama, John Edwards i Hillary Clinton. Za ostale je očigledno kako su u tu trku uletili ne zato da pobijede (a od Chris Dodda i Maurice Gravela ste to mogli i jasno čuti) nego zato kako bi neke od tema koje zastupaju digli na nacionalnu razinu. Hillary Clinton nije omiljena među blogerima unatoč visokim rezultatima u anketama, i njezin dolazak na konferenciju je bio više pokušaj približavanja i krpanja starih promašaja nego stvarni iskorak prema internet populaciji. U nekoliko navrata je bila izzviždana, a osobito u trenutku kada su kandidati bili pitani hoće li i dalje primati novce od Washingtonskih lobista – jedino je Clintonica uredno rekla da hoće, ostali su se izmotavali dok su Obma i Edwards jasno rekli kako nikada nisu niti neće primiti novac za kampanju od lobista. Barack Obama je totalna hipnoza, čovjek ima fenomenalan glas i iznimno je uvjerljiv, dok je po mojem mišljenju John Edwards budući američki predsjednik. Pogledajte video koji sam snimio (sorry, kamera je malena, ja nisam neki snimateljski talent i rasvjeta je bila vrlo ograničena):
Druga stvar koja je bila očigledna samou pojedinačnim diskusijama je slijedeća. Kao prvo, da bi uopće mogli otići do određenog kandidata morali ste se prijaviti i jedna osoba se mogla prijaviti samo jednome kandidatu (jedino ako ste imali press iskaznicu ste mogli šetati uokolo) i hrpa ljudi kod John Edwards je bila uvjerljivo najveća. Ujedno, Edwardsova prezentacija je bila u dvorani koja je bila presložena u amfiteatar tako da je Edwards doslovno bio okružen svojim budućim glasačima, a nastupio je bez sakoa u košulji. Svi ostali kandidati, uključivo i Obama nastupali su ex catedra. Tijekom brekout sessiona svojem kandidatu ste bili u mogućnosti prići na metar-dva udaljenosti, tijekom debate to naravno nije bilo moguće.
Eto toliko od mene iz Chicaga.
Misao dana:
We need to internalize this idea of excellence. Not many folks spend a lot of time trying to be excellent.
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.