Vidim da postoji nesuglasje oko toga jesmo li u krizi ili nismo, čak bih išao toliko daleko da bih se složio s aktualnim premijerom (Ivo Sanader op.a.) koji je prije nekoliko dana rekao kako Hrvatska nije u krizi – čini mi se da se on i ja slažemo kako kriza tek stiže – pa se stoga zbunjujući potezi primjerice Rohatinskog, gdje je on u proteklih niti 90 dana bankama otpustio 12mlrd kuna i još ih zadužio za dodatnih 7.5mlrd možda čine previšepaničnima osim ako je neka frka u tijeku, no kako imamo otvorenu vlast koja nam je povijesno uvijek priznavala kada je bilo problema – doista ne vidim razloga za tako nervozne reakcije (možda se Rohatinski malo umislio zadnjih dana nakon što je dobio nagradu pa se i opustio i postao kreativan, tko zna).
Anyway, pogledajmo što je to kriza i kako je dožvljavaju stranci. Za početak što kaže struka:
Zastrašujući rizici su oni koji stimuliraju jaku emocionalnu reakciju. Takvi rizici, koji uobičajeno uključuju velike konsekvence, najčešće imaju i malu vjerojatnost događaja osobito zato jer život danas nije više težak, brutalan i kratak. Suočavajući se sa zastraušujućim rizikom niske vjerojatnosti, ljudi često pretjeruju oko prednosti preventivnih, stimulativnih ili mjera smanjenja rizika. U osobnom ali i političkom životu, rezultat je štetno prereagiranje na rizike. Dokaz za ovaj fenomen nevrednovanja vjerojatnosti i nesposobnost razlikovanja visokih i niskih rizika je pristrana odluka oko aktivnosti koje se pokreću za rješenje percipirane krize. (Cass Sunstein)
Prevedeno (prvo s engleskog na hrvatski a potom i pojednostavljeno): suočivši se s velikom percipiranom krizom imamo tendenciju pretjerivanja. Ili: kriza je samo u našim glavama.
Razmislite o slijedećoj situaciji. DHL je zapošljavao 10.000 ljudi a Wilmington je grad s 12.000 stanovnika (nisu svi stanovali unutar gradskih granica). Kada DHL ode neće biti drugih poslodavaca da preuzmu neradno stanovništvo, a DHL je odlučio otići. DHL gubi 6 mil USD dnevno i trenutno zatvara svoje pogone unutar US. Nikakvi javni radovi ili izgradnja škola neće pomoći u zapošljavanju nezaposlenih u Wilmingtonu. Banke mogu kreditirati i cijena kapitala će pasti, no DHL se neće vratiti. Čak i kada se ekonomija oporavi, hoće li Wilmington? Tužna je istina da radnici Wilmingtona imaju vrlo malo šansu da ikada više nađu posao u svome gradu. (marginal revolution)
Poučak gornje priče je između ostaloga i to da više ništa neće biti isto. Kriza kreira tektonske poremećaje koji će trajno narušiti i promijeniti odnose i glupo je vjerovati da ćemo po završetku krize poslovati po starome. Ovo je bolno pravilo za Ameriku, ali vrijedi i za nas koji smo visoko globalizirana zemlja (jedna jedina tablica na kojoj naizgled stojimo super iako je upitno da li je to dobro). Danas nemate više kome prodati svoj proizvod, no kada kriza prođe hoće li se vaš kupac vratiti?
Trošak transporta za kontejnere iz Azije u Europu su pali na nulu po prvi puta otkako postoje zapisi, podvlačeći dramatični kolaps trgovine od pada svjetske ekonomije u listopadu.
Trgovinski podaci od azijskih tigrova je bio očajan u proteklih nekoliko tjedana, reflektirajući rasulo na američkom, britanskom i europskom tržištu. Korejski izvoz je pao 30% u odnosu na godinu ranije. Izvoz je pao 42% u Taiwanu i 27% u Japanu prema najnovijim podacima. Čak je i kina počela uočavati direktno smanjenje isporuka, osobito u čeliku, elektronici i tekstilu.
Prazni brodovi su sada poredani u redovima ispred singapurske luke, kreirajući strašljive siluete poput vojne flote na sidrištu. Stručnjaci za transport kažu kako je broj plovila koje se kreću uokolo visoko iznad plovne linije neobično velik što indicira nisku opterećenost teretom. (telegraph)
Rok isporuke robe iz azije u brodskom transportu je 4-6 tjedana, dakle 6-8 koliko je potrebno da ta roba stigne na vaše i naše police. Tj. u ovom slučaju neće doći na naše police jer je nitko nije naručio. Nema trgovine pa nema niti PDVa, nema trgovine pa se pitam što se dešava s onima koji financiranje svoje operacije baziraju na obrtaju zalihe? Što će se desiti u trgovinskom sektoru za 8-12 tjedana?
U studenom ste zatvorili burzu u Zimbabweu. Hoćete li je otvoriti ponovno?
Brokeri su kreirali izvore novca koji ne postoje. Tiskao sam 1.5quadriliona, ali burza je operirala sa 100 sextiliona. Pa sam se upitao “Tko to radi moj posao?”. Osim ako neće biti više discipline i časti, burza će biti zatvorena. Ne mogu se baviti time. Doista ne znam kada će biti otvorena. Ovo je slobodno tržište, businessu mora biti dozvoljeno da uspije ili propadne. (Newsweek)
Zapamtite ovu novu doktrinu iz Zimbabwea; u neobičnim vremenima treba primjeniti neobične lijekove.
Postoji debata treba li nam financijski stimulacija, postižu li rezananja poreza efekte. Postoji ta cijela akademska diskusija među ekonomistima. Što vi mislite. Da li je ovo ispravan put sa stimulacijama i smanjenjem poreza?
Odgovor je da nitko ne zna. Ekonomisti ne znaju. Sve što znamo je da usmjeravamo sve što imamo na krizu, kao i kada se pitamo kada gasimo požar da li je efektnije da vodu usmjerimo na jedan ili drugi kraj požara. Koristiti ćete sva raspoloživa sredstva boreći se protiv stihije. A ljudi, oni ne znaju koji su doista efekti. Ekonomisti vole govoriti o tome, ali na kraju većina njih je bila jako, jako u krivu posljednjih godina. Mi ne znamo savršene odgovore na gornja pitanja. Ono što znamo je da stajanje i nečinjenje zastrašujuća pogreška ili taktika sakrivanja bi bila pogreška i mi ne znamo koliko ćemo efekti biti u kratkom roku ili koliko će se brzo stvari ispraviti. Ono što znamo je da američka mašina radi sjajno i da će ponovno raditi sjajno. (calculatedriskblog)
Warren Buffet je zaradio i/ili izgubio više nego što je ukupni hrvatski BDP nekoliko puta za redom, pa ako on kaže da nema pojma kako riješiti krizi i ako on kaže da je loše sjediti i promatrati sa strane onda je to valjda tako (ili barem treba uzeti u razmatranje da je on mislio ozbiljno).
I da zaključim, novci su najplašljivija životinja i brdo toga što se već dogodilo je u stvari uključilo buduće događaje koji tek slijede, no pravi efekti na naše živote slijede kada se te silne brojke, postoci i gubici počnu slijevati prema našim dućanima, bankama i tvrtkama u kojima radimo (možda je bolje reći “kada se počnu ne slijevati”).
Misao dana:
Uopće ne brinem za javni dug, on je dovoljno velik da se brine sam za sebe.