Tag: Večernji list

Proizvodni management

Prije desetak dana u časopisu Economist izašao je članak koji ukratko propituje tezu da li je uopće moguće da pojedine zemlje preskoče proizvodnu fazu svojeg razvoja i odmah se koncentriraju na servisne usluge?

Ovo je zanimljivo pitanje jer neka zdrava ekonomska logika govori o tome kako jedno društvo kreće s pozicija poljoprivrede, potom se prebacuje na masovnu proizvodnju da bi na kraju priče preorijentiralo se na servisne usluge. Ovaj slijed je logičan jer govori o svemu onome što nas pokreće, dakle nakon što više nismo gladni (što pokriva poljoprivreda) i sakupimo dovoljno imovine koja nam osigurava pristojan život (televizor, kuća, automobil, najnoviji iPad ili mobilni telefon), polako ali sigurno orijentiramo se na konzumaciju servisnih usluga. Počinjemo odlaziti u restorane, kazališta ili godišnje odmore.

Ako promatramo ekonomiju s pozicije dodane vrijednosti, ili famoznog BDP-a, činjenica je kako se na poljoprivredi i ne može puno zaraditi i bavljenje poljoprivredom neće osigurati nacionalnu sreću no to je jednostavno nužni dio održivosti nekog prostora i netko ga mora obavljati. Može biti da će pojedinac poljoprivrednik dobro živjeti i postati bogat kroz poljoprivredu, no u prosjeku razina produktivnosti je relativno niska. Proizvodnja je slijedeći korak gdje počinjemo proizvoditi u masovnim količinama i dok možemo diskutirati kako je priozvoditi ciglu jeftino, činjenica je da jedan radnik može proizvesti uz odgovarajuću tehnologiju puno cigli i na taj način stvoriti veliku vrijednost, a ako nam to nije dovoljno tada se možemo prebaciti na sofisticranije oblike proizvodnje koji donose veće vrijednosti (primjerice u Sisku postoji tvornica koja proizvodi keramičke osnove na koje se ugrađuju računalni čipovi; sasvim je sigurno da jedan kilogram cigle ili jedan kilogram takvih sofisticiranih keramičkih pločica ne koštaju jednako, makar u osnovi potiču iz iste sirovine), a ako baš želimo stvarati ogromne vrijednosti potrebno je početi proizvoditi visoko sofisticiranu tehnologiju poput računala ili možda aviona.

Naši političari govore o tome kako ja kasno da postanemo zemlja proizvodnje jer više nismo konkurentni, no nejasno je da li je moguće da se preorijentiramo na usluge bez da smo u potpunosti iskoristili blagodati industrijskog društva. Ako promatramo uspjehe koje su ostvarili Japan, Južna Koreja, Taiwan ili u posljednje vrijeme Kina, sasvim je jasno kako oni svoj prosperitet glase na vrlo snažnoj industrijskoj proizvodnji. Komentirajući taj članak, Nenad Bakić spomenuo je kako postoje tri temelja za uspješnu proizvodnju, a to bi bili kapital, tehnologija i ljudski resursi. I dok bi kapitala još i našli, a tehnologiju možemo i uvesti, činjenica je da kaskamo na polju ljudsih resursa jer mi u biti nemamo niti osobitu tradiciju a još manje edukacijsku podlogu ua upravljanje proizvodnjom. Naime, nije poanta samo imati inženjere koji nešto znaju o nekom komadiću proizvodnog procesa nego su nam nasušno potrebni i oni koji su u stanju kontrolirati i optimizirati cjelokupne procese u jednu smislenu i produktivnu cjelinu. Nedostaje nam ono što se zove operacijski menadžment a to je vještina koja je dobro izučena u posljednjih dvije stotine godina i što je vještina koju je moguće steći kroz edukaciju. No moramo imati fakultet ili školu u kojoj se takvo znanje prenosi, zar ne?

Nažalost, vještina proizvodnje u hrvata se velikim dijelom prenosi doslovce s koljena na koljeno, a takva metoda ne samo da stimulira fenomen pokvarenog telefona nego onemogućava dotok novih znanja. Zemlje poput Indije koje možda jesu preskočile svoju industrijsku fazu i prebacile se odmah na servisnu industriju imale su iza sebe niz pogodnosti koje mi nemamo, s druge strane, ne radimo niti minimalne napore kako bi ispravili nedostatke u našem edukacijskom sustavu i kako bi stvorili pretpostavke da netko, ako mi sami to nismo u stanju, pokrene proizvodnju koja nam tako očajnički treba.

p.s. ovo je moja četrdeseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 28. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
“The man who refuses to judge, who neither agrees nor disagrees, who declares that there are no absolutes and believes that he escapes responsibility, is the man responsible for all the blood that is now spilled in the world. Reality is an absolute, existence is an absolute, a speck of dust is an absolute and so is a human life. Whether you live or die is an absolute. Whether you have a piece of bread or not, is an absolute. Whether you eat your bread or see it vanish into a looter’s stomach, is an absolute.

There are two sides to every issue: one side is right and the other is wrong, but the middle is always evil. The man who is wrong still retains some respect for truth, if only by accepting the responsibility of choice. But the man in the middle is the knave who blanks out the truth in order to pretend that no choice or values exist, who is willing to sit out the course of any battle, willing to cash in on the blood of the innocent or to crawl on his belly to the guilty, who dispenses justice by condemning both the robber and the robbed to jail, who solves conflicts by ordering the thinker and the fool to meet each other halfway. In any compromise between food and poison, it is only death that can win. In any compromise between good and evil, it is only evil that can profit. In that transfusion of blood which drains the good to feed the evil, the compromise is the transmitting rubber tube. indecisiveness “

Tags Ayn Rand, Večernji list

Edukacija i školstvo

Zemlja znanja

Nadam se da vam nisu promakli naslovi od prije nekoliko dana koji govore o tome kako na našim sveučilištima možete kupiti diplomski rad za svega 500 kuna? To znači da ako ste pred diplomskim radom i malo ste ustrašeni ili možda niste savladali petogodišnje gradivo na zadovoljavajući način, možete pribjeći angažiranju profesionalca (ili barem profesionalnog fušera) koji će vam pomoći da napišete taj dokument uz čiju ćete pomoć dobiti diplomu i napokon zaploviti u more radno sposobnih građana ove države. Ima nekoliko problema s tim konceptom.

Zakoni tržišta (oni nepisani), kažu kako će neka roba ili usluga biti jeftini u dva potencijalna slučaja. Jedan je kada postoji ponuda, no nema potražnje; dakle postoje ljudi koji bi rado pisali diplomske radove no nema onih kojima ta usluga treba (zato jer su savladali gradivo i zato jer kao odgovorni članovi ovog društva ne žele odmah u startu prevariti društvo kupljenim diplomskim radom). To je situacija kada primjerice prodajete cipele i na skladištu vam je ostao neki stari model od prošle sezone kojeg nitko ne želi kupiti pa ga potom stavite na prodaju za jako nisku cijenu u nadi da ćete naići na naivca koji nije u modnim tokovima i koji će odlučiti kupiti taj zaostatak. Drugi mogući scenarij kaže da postoji potražnja ali i ponuda, pa je zbog otkrivene tržišne niše konkurencija vrlo velika i pritisak ponude tjera cijenu robe ili usluge prema dolje. To bi značilo da mnogi kupuju diplomske radove pa budući da je tržište detektiralo potrebu ima i puno ljudi koji takvu uslugu nude. Ili, da se vratimo na analogiju s cipelama, to je situacija kada u jednoj ulici imate mnogo dućana s cipelama i iako kupci neumorno stižu u vašu ulicu, primorani ste sniziti cijene cipela kako bi bili konkurentniji jer u okolini u kojoj je ponuda velika samo je cijena razlikovni faktor.

Nažalost, nije teško primjetiti koji je od gornja dva ponuđena scenarija vjerojatniji.

Daljnji problem koji proizlazi iz cijelog tog koncepta prodaje i kupnje diplomskih radova je cijena. Naime, ako kažemo da je cijena jednog diplomskog rada 500 kuna, a da za njegovu izradu morate utrošiti barem tridesetak radnih sati (iskreno se nadam da je to daleko više, ali recimo da je za nekog stručnjaka tridesetak sati dovoljno), to bi značilo da je trošak izrade tog diplomskog rada nešto malo više od 16 kuna po satu uloženog rada što je otprilike na razini Bugarske produktivnosti (ako govorimo o Big Mac indexu iz prošlotjedne kolumne). Istovremeno, tih 16 kuna je otprilike cijena nisko kvalificiranog rada; ako trebate nekoga da vam počisti podrum, pomete dvorište, razbije neki zid ili obavi sličan posao za koji očito nije potrebno poznavanje diferencijalnih jednadžbi, tada takvu osobu morate platiti 16 kuna po satu, a sasvim je izgledno da ćete morati to platiti i više.

To nas dovodi do slijedećeg problema; ignorirajući činjenicu da je diploma stečena na nemoralan način (platili ste nekoga da vam je napiše), kolika je doista tržišna vrijednost jedne diplome ako jedan njezini iznimno bitni dio kupite za 500 kuna? Ako ste vlasnik takve diplome, koliko je vjerojatno da će vas ta diploma služiti i osiguravati radno mjesto tijekom cijelog vašeg četrdesetogodišnjeg radnog vijeka? Ili, ako ste poslodavac, što mislite da možete dobiti od djelatnika koji se pojavi na vašim vratima s diplomom za koju znate da ju je moguće kupiti za nekoliko stotina kuna? Koju razinu sposobnosti možete očekivati od takvog djelatnika i kakvu on dodanu vrijednost on može stvoriti za vašu organizaciju?

Odgovori na sva gore postavljena pitanja su u najmanju ruku zastrašujući, no umjesto da se pravimo da problema nema, možda bi bilo vrijeme da se s njima suočimo i počnemo ih rješavati, jer ako ova cijela priča nešto dokazuje, to je da jedan radni sat diplomanta u Hrvatskoj vrijedi oko 16 kuna, a s tom dodanom vrijednošću nećemo daleko stići.

p.s. ovo je moja četrdeseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 21. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
… if you trust yourself and believe in your dreams and follow your star you’ll still get beaten by people who spent THEIR time working hard and learning things and weren’t so lazy.

Tags Večernji list

Priroda i društvo

Big Mac index

Ne znam da li vam je koncept Big Mac indexa poznat, no riječ je o alternativnom sustavu mjerenja i usporedbe kupovne moći stanovništva, a taj sustav mjerenja od sredine osamdesetih provodi magazin Economist. Ideja je vrlo jednostavna, a ona kaže kako nije jednostavno uspoređivati standardde građana u različitim zemljama budući da se iz puno razloga s istom količinom novaca u različitim zemljama mogu kupiti različite količine istovjetnih proizvoda ili usluga, a istovremeno količina novca koju mjesečno privređujete može negdje biti jedva dostatna za život a negdje drugdje vas čini pravim malim bogatašem.

Ideja Big Mac indexa je vrlo jednostavna i ona uspoređuje koliko košta Big Mac sendvič u McDonaldsovom restoranu u različitim zemljama. Primjerice, ako kažemo da BigMac u americi košta 3.5 dolara što je otprilike 18 kuna, a u Hrvatskoj košta 17,5 kuna, tada je razlika između amerike i hrvatske pola kune, a u postocima to je oko 3% razlike. Mogli bi reći da je to i razlika u kupovnoj moći i kada bi kuna bila 3% slabija da bi tada kupovna moć bila izjednačena. Tih 3% je ona razlika koju naši izvoznici često spominju kao problem jer smatraju da je kuna precijenjena i da bi njezinom devalvacijom bili konkurentniji na svjetskom tržištu. Kao što se to vidi iz Big Mac Indexa, u McDonaldsu se očigledno ne slažu i smatraju da je naša tečajna politika tu negdje i u biti svaki puta kada odete u McDonalds donekle dajete za pravo Rohatinskom.

No, nije tečajna politika jedina koju možete iščitati iz Big Mac indexa, zanimljivo je i provjeriti koliko vremena trebate utrošiti da bi zaradili za jedan sendvič. Tako primjerice jedan prosječni japanac za Big Mac zaradi u rekordnih 10 minuta, dok u keniji morate raditi gotovo 3 sata, u slovačkoj je to 62 minute a u Budimpešti 59, dok u Zagrebu za to trebate nekih 30-ak minuta (u nekim drugim gradovima je ta brojka veća ali i dalje manja od Mađarske) i pokazuje kako ne samo da su nam tečajne politike stabilne nego nam je i kupovna moć na razini razvijenijih zemalja pa nije niti čudo da je Hrvatski Big Mac konvertirano u dolare, unutar desetak najskupljih na svijetu. To je zanimljivo i zato jer smo po troškovima rada također među uvjerljivo naskupljima. Ukratko, totalno smo poravnati i unutar ekonomskih očekivanja jedne McDonalds ekonomije.

Ima još; prije dvadesetak dana McDonalds u americi je pokrenuo najmasovniju kampanju zapošljavanja ikada. Za vašu informaciju u jednome danu zaposlili su impresivnih 62.000 novih zaposlenika, a ako vam nije jasno koliko je to velika brojka, možemo slobodno reći kako cijela američka ekonomija od četiri stotine milijuna ljudi nije uspjela generirati toliko novih radnih mjesta tijekom cijele 2009. godine. Istovremeno, to je otprilike o broj radnih mjesta koji je u Hrvatskoj (koja je doslovno 100x manja od amerike) izgubljeno u protekloj godini. Možemo sada sitničariti i govoriti kako je kriza i kako je lakše uništavati nego stvarati, no paritet hrvatske da se mjeri s velikim supersilama ili megakorporacijama barem na redu veličine, pa čak i ako je predznak suprotan je totalno impresivan.

Ima još nešto zanimljivo vezano za to zapošljavanje, na natječaj u McDonaldsu se javilo 938.000 ljudi to znači da je za svaku novootvorenu poziciju konkuriralo 15 zaposlenih; to je veća konkurencija za jedno slobodno mjesto nego na mnogim elitnim fakultetima, a što, kao i kod nas, na najbolji način ilustrira tko su ti ljudi koje treba zaposliti i gdje je stvarno zemlja znanja (naša ili njihova). Možemo mi diskutirati o tome kako želimo biti zemlja servisne industrije, dodane vrijednosti i visoke tehnologije, no ako su i daleko naprednije zemlje poput amerike pozicionirane za daleko niže plaćene poslove, kako mi očekujemo drugačije? Dok razmišljate o tome, počnite uvježbavati sugestivnu prodaju: “želite li i pomfrit s tim sendvičem?”.

p.s. ovo je moja četrdeseta i šesza kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 14. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If you had to identify, in one word, the reason why the human race has not achieved, and never will achieve, its full potential, that word would be ‘meetings.’

Tags Večernji list