Tag: Večernji list

Švicarci

Post author By Marko
Post date 10 August, 2011
5 Comments on Švicarci

Nije mi totalno jasna priča o Švicarskim francima i ulozi naše vlade u toj bjelosvjetskoj zavjeri. Ako ste pratili malo priču, ili što je vjerojatnije slušali malo bolje susjede, prijatelje ili rodbinu, ako ste u nekome času kupili nešto na kredit u francima i imali mjesečnu ratu od 1.800 kuna, te ako je kredit dovoljno dugotrajan ta ista rata će na današnji dan biti dramatično veća pa čak može doseći i tri tisuće kuna, dok će vaša glavnica, koliko je god do danas otplatili po svemu sudeći biti veća od iznosa koji ste u startu u kunama posudili i koliko ste isplatili prodavatelju stana, kuće, automobila ili čega već.

Iz nekog čudnog razloga, naša Vlada se gura da riješi problem nekontroliranog rasta švicarskog franka te da pokuša ublažiti efekte tih tečajnih razlika. Vjerojatno je neki ministar do grla zadužen u švicarcima, trebalo bi malo provjeriti imovinske kartice – čisto da razumijemo motivaciju. Uopće ne razumijem zašto se vlada petlja u taj dio, budući da znamo da do sada nisu bili uspješni u rješavanju niti jednog jedinog drugog problema koji im leži na ramenima a koji su svi redom veći od problema dijela populacije zaduženog u francima. Onako na prvu, na pamet mi pada problem tri stotine tisuća nezaposlenih, polovice stanovništva koje je radno nesposobno iako to tako ne bi smjelo biti, ekonomija koja se raspada impresivnom brzinom, problem korupcije i kriminala kao uostalom i tisuće drugih problema na nižim razinama.

S druge strane, pogledajte to sa strane osobe koja nije odabrala kredit u švicarcima nego je odabrala primjerice kredit u kunama (s većom kamatom) ili kredit u eurima. Koji je smisao da država na bilo koji način utječe na kredite onih koji su u nekome času mislili kako su jako mudri i uzeli kredit u švicarcima? Mislili su kako je kamata niska i kako će nadmudriti nas ostale, a sada kada im se to razmišljanje obilo o glavu onda traže pomoć države. Što mislite, da je švicarac pao, na kunu dvije, bi li onda ta solidno zadužena ekipa prijavila to državi i rekla “Gle, uštedili smo brdo novaca, evo državi malo da i ona nešto dobije od toga?”. Pretpostavljam da ne. No poanta je to da smo mi duboko u kapitalizmu i za to smo se borili i sada bi se morali uloviti u koštac s posljedicama te odluke. Morali bi shvatiti i to da hrvatska kuna nikada nije bila osobito uspješna valuta jer u nju objektivno nitko nije vjerovao pa je stvorena famozna devizna klauzula jer nitko ne vjeruje da ona dugoročno može ostati stabilna (da ne kažemo da smo jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojoj imamo godišnju inflaciju a istovremeno valuta jača). Nisu pomogli niti političari jer kada daju izjave umjesto da govorimo o iznosima investicijama u kunama, oni uporno o eurima ili dolarima. Kako da očekujete da bilo tko povjeruje takvoj valuti ako se nitko na nju niti ne referira? Kuna je žestoko indeksirana i vezana za euro i ako smo već odlučili ploviti na tom brodu, onda moramo živjeti i s konsekvencama te odluke, no bitno je na početku birati mudro i ako je ikako moguće dugoročno. No mudre, a još manje dugoročne odluke nisu često viđane na ovim prostorima.

Kažu neke analize kako se 60% ukupnog privatnog bogatstva ovoga svijeta nalazi u Švicarskoj, a to bi moglo značiti i da ljudi čiji su novci u toj državi-banci i nemaju nekog osobitog razloga da se brinu o rastu franka. S druge strane, čak i Švicarska ima industriju koja proizvodi i prodaje, njima također ne odgovara da franak bude skup jer su onda njihovi sirevi, satovi i turizam skupi. Kad malo bolje razmislim možda im i treba pomoć, a kako ovi naši vladajući očito ne znaju da je to nemoguće, možda i uspiju. Ako se to slučajno desi, neka im netko kaže kako imamo i problem mira na bliskom istoku a o gladi u svijetu da i ne govorimo. Možda ako prebace fokus na te velike probleme, mi ovdje uspijemo riješiti ove naše.

p.s. ovo je moja pedeseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If only God would give me some clear sign! Like making a large deposit in my name at a Swiss bank.

Tags Večernji list

Priroda i društvo

Kolonoskopija

Prošle godine u veljači imao sam prilike saslušati predavanje Daniel Kahnemana. Vjerujem da ovako iz prve njegovo ime ništa ne znači, no ono što je zanimljivo s njime je to da je on psiholog a 2002. Godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju i to za svoju „Teoriju šansi“, koja pokušava objasniti odluke između međusobno različitih odabira s nesigurnim rezultatom ali uz poznate šanse uspjeha. Prevedeno, on se bavio promatranjem načina na koji donosimo odluke.

Daniel je pokušao objasniti razliku između „remembering self“ i „experiencing self“. Razlika između ova dva koncepta (koja je teško prevesti) je to što je „iskustveni ja“ suma svih mojih iskustava koje sam kroz život ostvario, dok je „sjećajući ja“ onaj dio mene koji je od svih silnih iskustava koje sam imao odabrao one koje se sjeća.

U praksi to bi značilo da ako ste primjerice otišli na godišnji odmor (evo, ja pišem ovu kolumnu s godišnjeg odmora) tada će suma svih iskustava koje ste tijekom godišnjeg odmora iskusili činiti vaš „iskustveni ja“, no samo dijelovi tog godišnjeg odmora će trajno ostati u sjećanju vašeg „sjećajućeg ja“. Što to točno znači? To bi otprilike značilo da vaše sjećanje o godišnjem odmoru ovise o tome što će vaše sjećanje zapamtiti, a istraživanje zbog kojeg je Daniel dobio Nobelovu nagradu pokazuje da način na koji se odabiru sjećanja i nije baš tako slučajan. Naime, neovisno o tome koliko vaš godišnji odmor trajao, velika je šansa da će vam odmor ostati u sjećanju prema onim događajima koji su se desili pri kraju. A to znači da ako ste krajem godišnjeg odmora imali neki sjajni izlet ili iskustvo, tada će sjećanje biti pozitivno, no ako ste imali neki loš događaj, primjerice izgorili na suncu, izgubili novčanik ili se posvadili s obitelji tada će sjećanje biti negativno i neovisno o tome koliko je odmor u svojoj ukupnosti bio dobar ili loš, vaše mišljenje o njemu će biti sagrađeno na temelju događaja koji ga je obilježio i to je u pravilu onaj događaj pri kraju odmora.

Cijelu teoriju Kahneman je dokazao na grupi pacijenata u bolnici koji su išli na kolonoskopiju. Kolonoskopija je iznimno neugodan i bolan pregled. Pacijenti su bili podijeljeni u dvije grupe, jednoj grupi je pregled trajao 5 minuta po pacijentu, dok je drugoj grupi trajao 20 minuta. Ako promatramo razine bola kou je svaki pacijent trpio tada će biti očigledno kako na početku pregleda razina boli bude maksimalna, dok se s vremenom smanjuje budući da se organizam prilagođava razini boli. Istovremeno, ako pokušamo zbrojiti koliko je boli pretrpila koja grupa, sasvim je jasno kako je grupa s dugotrajnijim pregledom u apsolutnom iznosu pretrpila daleko više boli. Ono što je zanimljivo u ovoj cijeloj priči, i to je u biti zaplet, je to da kada ste naknadno ispitivali pacijente, ovi koji su imali duži pregled i pretrpjeli više boli, smatrali su da je njihova razina boli bila ukupno manja a pregled manje neugodan.

Prije nekoliko dana naši političari su napokon dali izgledni datum izbora, pa sam se stoga sjetio ove gornje priče.Vladajući žestoko računaju na sjajne rezultate turističke sezone, računaju na efekt kraja pregovora s Europskom unijom i očekuju pobrati lovorike za sam čin potpisa ugovora. Ako to uguramo u gornju analogiju, čini se kako će osam godina vladavine HDZ-a biti završeno nekim relativnim uspjesima i kako će naš „sjećajući ja“ u svojem sjećanju ispred biračke kutije pamtiti samo one bolje odluke i one rijetke rezultate, dok će bolna sjećanja biti potisnuta. Možda vam se može činiti kako je neprimjereno usporediti godine vladavine HDZ-a s osmogodišnjom kolonoskopijom, no bitno je da na izbore izađemo s cijelom i objektivnom slikom, a ne samo s nekoliko nasmiješenih fotografija potpisa nekog ugovora za kojeg ni oni koji su ga potpisali ne znaju što točno znači.

p.s. ovo je moja pedeseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We do not remember days; we remember moments.

Tags Večernji list

Politika

Izgubljeni neprijatelji

Važno je imati fokus. Ako ne znate kuda idete ili koji su vam ciljevi tada često vrludate i ništa, pa ni manji ciljevi ili usputne stanice na putu ne budu obavljene kako treba. Mislim da je to pravilo univerzalno i da se odnosi na sve, jednako na ljude, tvrtke, državu ili bilo što drugo a što vam može pasti na pamet. Ciljevi mogu imati puno različitih formi, pa možete tako odlučiti da je vaš cilj neko dodatno školovanje, kupnja stana ili kuće ili pak nešto treće. Kažu psiholozi da su najjači motivatori ljubav, strah i nada. Možda najbolji od njih je strah i to zato jer je on odmah tu i trenutan je, ljubav je nešto što se stječe s vremenom, dok je nada, koliko god lijepa bila pomalo neodređena. Jedan od boljih primjera korištenja straha kao cilja ili smjera u kojem se krećemo je primjer hladnog rata. Zapad s jedne strane a istok s druge imali su jasnu prijetnju preko granice te je želja za nadmoći bila pokretač cijelog niza aktivnosti od kojih su neke bile mudre a neke malo manje.

U onoj bivšoj državi postojao je jedan cijeli školski predmet posvećen toj tematici. Zvao se opće narodna obrana i društvena samozaštita. Na tom predmetu učili ste kako se baciti na pod u slučaju udara atomske bombe, kako u minimalnom roku staviti gas masku na lice ili kako sastaviti i rastaviti poluatomatsku pušku. A na onom općenitom ili „političkom“ dijelu govorilo se o neprijatelju i kako se s njime odnositi. Neprijatelji su se dijelili na unutarnje i vanjske, jer neprijatelj uvijek vreba i želi uništiti sve što smo marljivo stvorili te ga je nužno naučiti prepoznati. Mnogi će reći kako je predmet ONO i DSZ bio besmislen i donekle bih se čak i složio s time, osobito za generaciju poput moje koja je kraj bivše države dočekala u kabinetu ONO i DSZ-a, no u mojoj školi meni je to bio jedan od najboljih predmeta unatoč tome što je bilo sasvim jasno da je besmislen. Naime, imali smo sjajnog profesora koji je svoj posao shvaćao rijetko ozbiljno i dok možda nisam zapamtio fine nijanse kako se boriti protiv napada sarinom, na njegovim satovima se moglo puno naučiti o redu i disciplini (profesora još uvijek povremeno srećem po gradskoj špici i doista mi je drago vidjeti da je dobro i da ga zdravlje služi).

Kada se promijenila država, nestali su unutarnji i vanjski neprijatelji, no pojavili su se novi ciljevi koji su u biti zauzeli to isto mjesto i motivacija je tu negdje na razini. Dva sasvim sigurno najveća cilja su bili ulazak u NATO i Europsku uniju. Na te ciljeve se cijela nacija fokusirala godinama i prije kojeg tjedna i taj posljednji cilj, ulaska u EU je riješen. Znam da mi i dalje nismo u EU, no posao je odrađen i sve što se trebalo napraviti se napravilo i ovaj dio koji preostaje je birokratsko administrativne prirode koju će riješiti ljudi u zapeglanim odijelima te hrpa veselih polupijanih političara koji će ispotpisivati ugovore koji su birokrati pripremili i potom slaviti svoje velike uspjehe danima i mjesecima. No, s praktične strane, posao je dovršen krajem lipnja.

Postoji i velika opasnost kada izgubite svojeg neprijatelja ili ostvarite svoj cilj. Ako se sjetimo primjerice Feral tribune-a, ili pak daleko svježijeg primjera zagrebačkog Radija 101, sasvim je jasno što se događa s onima koji izgube neprijatelja. Feral se jednostavno više nije snašao, jer dok je imao Tuđmanov HDZ kao jasnog neprijatelja sve je bilo jasno i čisto, točno se znalo što treba raditi i uspjeh Ferala se hranio na tom cilju. Slično i sa 101 koji je dugo vremena bio jasna kritika vlasti, no nakon promjene 2000.-te godine izgubio je svoj fokus i cilj, a njegovo vodstvo se uljuljalo u čahuru uspjeha koji nikada u biti nije ni bio njihov, te su i jedni i drugi s vremenom propali.

Spominjem to zato jer je i cijela naša država izgubila svog neprijatelja, a više je nego očito da naši političari nisu osmislili novoga jer se o njemu jednostavno ne razgovara. Nemamo nikakvog cilja i sve naše želje su sada ispunjene, pa nije stoga niti čudo da nam se događa sve što se događa. Ako postoji pouka ove gornje priče, onda ona glasi kako poanta nije u odredištu nego u putovanju, no da bi mogli putovati moramo znati kuda idemo, a ovi koje smo odabrali da nas vode su, čini se, odlučili kako je ovo posljednja stanica. Moramo samo paziti da nas ne zaskoči sudbina Ferala ili 101.

p.s. ovo je moja pedeseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Never interrupt your enemy when he is making a mistake.

Tags Večernji list