Tag: Večernji list

Jesen stiže Dunjo moja

Nekada davno, pročitao sam jedan članak u kojem je ondašnji predsjednik uprave informatičkog giganta Hewlett Packarda rekao kako je jako jednostavno poslovati u razdobljima velikog rasta, no u času kada se rast svede na rast tržišta (ili možda koji postotak ili čak promil gore/dolje) onda vas troškovi poslovanja sustignu poput zaostalih vagona. Troškovi uvijek sporije slijede od prihoda.

U mom poslu, automobil se pretvorio u vrlo značajno osnovno sredstvo pa tako moja sadašnja godišnja kilometraža polako nalikuje na kilometražu omanjeg kamionđije. Kako moj trenutni auto ulazi lagano u godine kada počinje kvariti prosjek starosti automobila u Hrvatskoj, a financije nažalost nisu takve da bih se upustio u kupovinu novog, pomislio sam prije nekoliko tjedana kako bi bilo dobro pogledati što se nudi na tržištu polovnih automobila. Do prije dvije godine, u Hrvatskoj se prodavalo oko 80.000 novih automobila, velikom većinom na kredit ili leasing i mislio sam da vrijedi testirati mit o tisućama zaplijenjenih automobila. Kako god okrenuli, na tržištu polovnih automobila ponuda je bogata iz jednostavnog razloga što je došlo vrijeme kada je gore spomenuti vagon troškova sustigao posustalu lokomotivu prihoda i da bi se kompozicija nastavila kretati vrijedi nam svima skupa rezati troškove, a automobili, kao očigledni simbol luksuza jedni su od prvih na redu za racionalizaciju.

Proces kupovine novog automobila kod mene je poprilično racionalna kategorija te ja tako prvo popišem što želim od novog (polovnog) automobila, pa je tako tu obavezna veličina auta (svojevremeno sam bio u jednom lančanom sudaru u njemačkoj i dodatnih metar željeza uvijek dobro dođe), neki sitni luksuzi poput grijanih sjedala (zimi) ili automatske klime (za cijelu sezonu), pa do nekih malo naprednijih dodataka poput tempomata (kojeg smatram alatom za ekonomičnu vožnju). I na kraju, pokušam odrediti i količinu novca koju sam u stanju za to potrošiti i staviti to u balans s očekivanim troškovima eksploatacije i održavanja automobila.

Ono što se zanimljivo desilo kada sam krenuo pretaživati njuskalo.hr (ali i ostale specijalizirane oglasnike) je da su se u mom cjenovnom rangu odjednom počeli pojavljivati i relativno novi automobili visoke srednje ili čak visoke klase po iznimno niskim cijenama. Zajednički parametar svim tim automobilima je benzinski motor iznimno velike zapremine (od 3 litre pa sve do negdje 6) i vrijedi malo prosurfati i pogledati što se to sve nudi i u kojim količinama (doista ćete se iznenaditi).

Nekako mislim da nema stvarnog razloga zašto bi htjeli kupiti automobil s 5.7 litara HEMI motorom, taj automobil ima visoku potrošnju goriva, ima veće troškove redovnog održavanja, njegova nabavna cijena je komparativno vrlo visoka, prodajna cijena kao rabljenog niska, a mislim da je krivo reći i da ga imate gdje voziti u granicama njegovih parametara. No svejedno, na njuskalo.hr ima veliki broj različitih automobila različitih proizvođača s upravo takvim karakteristikama.

I tu sam se dosjetio, poput Balaševićeve pjesme „Stiže jesen Dunjo moja“, ti silni nekad skupocjeni a sada gotovo bezvrijedni automobili svjevrsni su spomenici ili simboli doba „pijanstva i kiča“, površni pokazatelji nepostojećeg bogatstva (a u praksi kreditnog zaduženja) i vremena u kojem se moglo kupiti skupocjeni automobil praktički uz samo jedan telefonski poziv i nekoliko potpisa kod javnog bilježnika. Danas, kada su vagoni troškova sustigli lokomotivu koja je silom prilika svoj šestolitarski, osmerocilindrični benzinski motor morala zamijeniti skromnijim ali neusporedivo ekonomičnijim dvolitarskim dizelom, mislim da se vrijedi zapitati da li je taj novac s kojim smo se neko vrijeme tako razbacivali mogao biti bolje iskorišten i bi li danas zbog toga situacija bila drugačija? A ako je već tako moralo biti, da li smo barem izliječili djetinjaste frustracije koje su nas natjerale na takve investicije?

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 14. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://njuskalo.hr Njuškalo je najpopularniji hrvatski internet oglasnik i ako niste posjetili tu web stranicu krajnje je vrijeme da to učiniti. Osim što možete pokušati prodati neki vama nepotrebni predmet, beskonačne količine vremena možete utrošiti na razgledavanju predmeta koje drugi nude, a često se možete i od srca nasmijati kada vidite cijenu po kojoj se to nudi.

Tags Večernji list

Edukacija i školstvo

Hrvatska 2040

Ovo vrijedi i slovima napisati: dvije tisuće i četrdeseta – to je godina u kojoj bih ja trebao otići u mirovinu. Promatrajući ritam posla i života teško je zamisliti koliko će nas šezdesetpetogodišnjaka biti uopće u stanju normalno funkcionirati u društvu za tri desetljeća. Ako promotrimo samo što se desilo u posljednjih trideset sasvim je jasno da se svijet preokrenuo naglavače. Prije trideset godina živjeli smo u drugoj državi, Tito je još hodao, nacionalne ekonomije su bile odijeljene visokim carinskim barijerama, samo rijetki su putovali izvan granica, a i putovanje do Splita je bila prava mala ekspedicija. Posao se obavljao telefonom i telexom (ako se itko toga još sjeća), a Milka Babović je za nas s crno bijelim televizorima objašnjavala koje se boje mogu vidjeti na klizalištima.

U ono doba, ako ste završili fakultet bili ste jedan naspram njih dvadeset s visokom školom i radno mjesto vam je bilo garantirano, danas je ta brojka bliža jednoj trećini i fakultetska diploma više ne znači toliko jer poslodavci (osim državne uprave kojima je papir bitniji od sadržaja) danas na radnom mjestu traže ljude koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Ako promatramo školovanje kao valutu, tada je vaša školska sprema u posljednjih tridesetak godina primila veliki inflacijski udar i ono što je nekad vrijedilo puno i u biti garantiralo bezbrižnu budućnost danas jednostavno više ne vrijedi. Što je još gore, u slijedećih tridesetak godina, više će ljudi završiti sveučilišno obrazovanje nego u cijelokupnoj povijesti školskog sustava. Toliko o inflaciji.

Kada sam ja izlazio iz srednje škole tamo početkom devedesetih, bio sam totalno svjestan da neka zanimanja koje je moja škola proizvodila već u tom času jednostavno nisu postojala. Znao sam i da će zanimanje za koje se ja školujem biti ograničenog trajanja (iako nisam očekivao to tako brzo). Ili, uzmite drugi primjer. Danas veliki novac možete zaraditi projektirajući i programirajući aplikacije za društvene mreže poput Facebooka. Pravi pravcati milijuni i milijarde okreću se u tim virtualnim svjetovima. Osoba koja razumije društvene mreže je danas tražena roba. No, prije deset godina kada se ta osoba krenula školovati, internet jedva da je postojao i to na onim malim modemskim brzinama, a Facebooka niti ništa sličnoga tome nije niti bilo. Razmislite malo o tome; prije deset godina krenuli su se školovati ljudi koji danas rješavaju probleme za koje uopće nismo znali da su problemi, a sve skupa na tehnologiji koja tada nije postojala. Toliko o školovanju koje će vas pripremiti za izazove života.

I ako mislite da je pritisak na visokoškolovane ljude velik, onda je pritisak na niskoobrazovane smrtonosan. U doba globalizacije u kojoj sam ja prije nekoliko dana naručio rezervni vijak iz Hong Konga, korporacije bez ikakve grižnje savjesti pozicioniraju svoje pogone tamo gdje se u tom času nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najprihvatljivija radna snaga. Vjerovali vi meni ili ne, no ako primjerice proizvodite vijke ili opruge usred Slavonskog broda, pritisak na vaše radno mjesto ne dolazi samo od 350.000 anketno nezaposlenih hrvata nego iz cijelog svijeta.

Naše školske ustanove teško da vas mogu pripremiti za slijedećih pet godina a kamoli za trenutak vašeg odlaska u mirovinu; u stvari, sama izreka “akademska rasprava” ilustrira diskusiju koja nema veze sa životom i to me dovodi do pjesmice koju sam svojevremeno pročitao u jednom informatičkom časopisu.

Pjesmica kaže otprilike ovako: Ako se ujutro probudiš u preriji kao gazela, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače postati nečiji ručak. Ako se ujutro probudiš u preriji kao lav, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače ostati gladan. Bilo kako bilo, čim se probudiš počni trčati i trči brzo.

Prevedeno na hrvatski; izlaskom iz škole nemojte se prestati educirati jer je trka dugačka i naporna, što više prednosti steknete sada dok možete, to će vas teže uloviti kasnije kada ostarite i oslabite.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.ted.com/talks/view/id/66 Britanski vitez sir Ken Robinson u ovom 18 minutnom govoru objašnjava značenje kreativnosti i koliko je važno da ne dopustimo da školovanje ali i radno mjesto ubije kreativnost u nama.

Tags Ken Robinson, Milka Babović, Večernji list

Business

Pet majmuna

Prošle nedjelje u Zagrebu se održao sjajan koncert Leonarda Cohena na kojem je on između ostalog otpjevao svoju dobro poznatu pjesmu “Everybody knows”. Ta pjesmica između ostalog govori o tome kako je borba bila namještena, kako siromašni ostaju siromašni a bogati još bogatiji, Cohen tvrdi kako brod lagano tone, kako nam je kapetan lagao i kako svi mi imamo taj nekakav “slomljeni” osjećaj kao da nam je umro otac ili uginuo kućni ljubimac. Vrlo tužna pjesma koja u biti govori o tome kako svi mi uočavamo što se događa ali ne reagiramo i ne želimo ili se ne usudimo raditi promjene. Ta pjesmica me podsjetila na priču o pet majmuna koju je dobro znati i povremeno se prisjetiti jer ona na najbolji mogući način ilustrira zašto je promjena nužna i važna. Priča ide otprilike ovako:

Zamislite situaciju da u kavez stavite pet majmuna, u sredinu kaveza postavite ljestve i na vrh ljestava grozd svježih banana. Svi znamo da nijedan majmun pri zdravoj pameti ne može odoliti banani pa će tako prvom prilikom neki od njih pojuriti po ljestvama ne bi li ubrao jednu. Kada se popne taman nadomak banane onda sve majmune polijete ledeno hladnom vodom. Prvo malo šoka i nevjerice i kada netko drugi skupi hrabrosti i krene po banane ponovite polijevanje i tako sve dotle dok majmuni ne shvate da će posezanje za bananom neminovno rezultirati hladnim tušem. Kada se to dogodi onda se ponašanje u kavezu mijenja i ako se neki od majmuna osjeti sretnim (ili gladnim) pa unatoč izvjesnoj sudbini krene prema bananama ovi ostali će ga povući na pod i zatući.

Kada su majmuni utvrdili gradivo, onda iz kaveza uzmete jednog majmuna i stavite novog koji pojma nema što će se desiti kada se krene penjati po banane. Naravno (i očekivano) čim on krene po ljestvama ovi ostali će ga povući dolje i izmlatiti. Nakon nekog vremena i ovaj novi majmum, koji u biti nikada nije bio poliven hladnom vodom odustaje i ne želi više banane makar su mu tako blizu a on tako gladan. Tada je pravi trenutak da ponovno uzmete jednog od majmuna koji zna što će se dogoditi i ubacite još jednoga koji pojma nema. Ovaj postupak ponavljate sve dotle dok u kavezu nemate više nijednog majmuna koji ima neposredno iskustvo što će se desiti kada se krene penjati po ljestvama i pokušati ubrati bananu.

Kada ste uspješno zamijenili sve majmune, neovisno o tom što oni pojma nemaju, ako neki od njih krene prema bananama ovi preostali će ga povući na pod i ubiti ekvivalent majmunskog boga u njemu, makar ne znaju da ako dođe do te banane da će ih sve skupa politi ledeno hladna voda.

Poanta priče o pet majmuna je u tome što za mnogobrojne odluke koje donosimo mi u biti ne znamo prave konsekvence nego postoji neko znanje i mišljenje da se nešto radi baš tako, te da svaki drugačiji pokušaj jednostavno nije dobar. U jednoj tvrtci su mi svojevremeno pokazivali kako razvrstavaju poštu. Ukratko, poštar donese poštu i prva stvar koja se dogodi je da se sva pošta (a dobijaju je podosta) odnese na jedan stol. Ono što je zanimljivo je da za tim stolom nitko ne sjedi i u biti nema racionalnog objašnjenja zašto bi poštu stavljali i razvrstavali baš tamo. Niti je taj stol osobito podesan za razvrstavanje, niti je na nekom logičnom mjestu da bude lagano dostupan svima, čak ni osvjetljenje nije neko a ni kanta za smeće i nepotrebne omotnice nije blizu. No svejedno, pošta se tamo razvrstava po svjedočenju lokalnog zaposlenika-starosjedioca “oduvijek”.

Nakon relativno kratkog istraživanja otkrili smo da je nekada davno (prije pretvorbe i privatizacije) upravo za tim stolom sjedio čovjek čija je funkcija bila razvrstavanje pošte. On je u međuvremenu otišao u penziju, njegovo mjesto je postalo nepotrebno no procedura je ostala unatoč tome što je totalno besmislena i nepotrebna. Pet majmuna.

Sada kada znate ovu priču, zamolio bih da se osvrnete oko sebe po vašoj kući, po tvrtci u kojoj radite ili tijekom dnevnika pokušate identificirati majmune u kadru. Pokušajte se sjetiti djeda koja vas je upozoravao na propuh koji navodno ubija, mamu koja vam je branila jesti hladni sladoled jer ćete se prehladiti, prijatelja koji uvijek glasaju za iste, u stvari – ne treba otići dalje od ogledala. Dobrodošli u banana republiku!

Napomena: Nijedan majmun nije bio poliven ili pretučen za potrebe pisanja ovog članka.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mrak.org/tag/tps/ Na mračnom blogu ima jedna cijela serija tekstova o učinkovitosti i preispitivanju stvarnosti koja je bazirana na Japanskoj kulturi i Toyotinoj filozofiji proizvodnje automobila. Hrvatska nema (značajne) auto industrije ali se iz toga može puno naučiti.

Tags TPS, Večernji list