Tag: Večernji list

Domino pizza delivery index

Post author By Marko
Post date 6 September, 2010
1 Comment on Domino pizza delivery index

Amerika je, kažu, zemlja u kojoj će vam brže isporučiti pizzu nego što će do iste lokacije stići prva pomoć ili policija. Jedna od tvrtki koja se bavi dostavom pizze zove se Domino’s. Domino’s je poput mnogi drugih američkih megakompanija izrastao iz malog obiteljskog obrta koji je krenuo tako što su dva brata kupila svoju prvu pizzeriju 1960. godine. Danas, Domino’s je megakorporacija čijim se dionicama trguje na burzi, a pizzu možete naručiti iz bilo kojeg od njihovih devet tisuća dućana i franšiza, a sve skupa u šezdeset zemalja svijeta i svih pedeset američkih saveznih država.

Kada prodajete onoliko pizza koliko to radi Domino’s onda pomoć mudrih računalnih algoritama možete vidjeti i ponekad izračunati što je do idealna pizza, ili kakva se pizza najčešće naručuje u pojedinim dijelovima svijeta, u pojedino doba dana, ili kakve su prehrambene navike tijekom radnog tjedna u odnosu na vikende. Nije stoga ni čudo da je vrijedna ekipa iz Domino’sa tamo negdje početkom devedesetih uočila jednu zanimljivu anomaliju. Vjerojatno ste čuli za BigMac index? To je ekonomsko mjerilo kojeg koristi časopis Economist kako bi mjerili paritet kupovne moći između različitih zemalja i valuta a za dobro (robu ili uslugu) koja je istovjetna u različitim zemljama. Pojednostavljeno, Economist mjeri koliko Big Macova možete kupiti za svoju plaću u Hrvatskoj i potom to uspoređuje s istom tom brojkom u npr. Njemačkoj i onda promatra međuodnose koji se možda poklapaju a možda i ne sa službenom tečajnom listom i nominalnom razlikom između plaće koje će neki imaginarni prosječni djelatnik ostvariti u Hrvatskoj ili negdje drugdje.

Domino pizza delivery index mjeri nešto sasvim drugo. To nije ekonomski index nego su dostavljači iz Domino’sa otkrili da u satima koji prethode nekoj velikoj političkoj, vojnoj ili drugoj akciji, u satima u kojima se događa neki veliki problem bilo gdje u svijetu, tada mnogo ljudi iz američkog Pentagona, CIAe ili Bijele kuće ostaje raditi prekovremeno ili noću i u tim danima dramatičino raste broj narudžbi pizza u odnosu na neku prosječnu dnevnu količinu koja se dostavlja na istu adresu. Jednostavno rečeno, dostavljači pizze iz Domino’sa mogu mjeriti aktivnost američke državne administracije po broju pizza koje dostave na portu Bijele kuće. Naravno, tijekom godina kako je Domino pizza delivery index postao poznat, špijuni, sigurnjaci i ostali shvatili su da ako krenu naručivati pizzu nekoliko sati prije napada na Afganistan da će to završiti na CNNu i prije nego što prva bomba padne na Al Qaidu, tako da se danas jako pazi što se naručuje (i koliko), a kako jednostavna i nevina kupovina pizze s feferonima ne bi ugrozila vojnu misiju u Iraku.

U Hrvatskoj mi nemamo lance pizzerija i rijetke su one koje zaprimaju narudžbe internetom (i to potom uredno knjigovodstveno obrade kako bi mogli uopće raditi gore spomenutu analizu), a osim toga uredi naše vlade ili sabora ionako rade strogo do 16h i malo je te sile koja službenike može natjerati da odluče produžiti satnicu poslije kolektivnim ugovorom zagarantiranog radnog vremena, no prošloga tjedna sam naišao na jednu drugu anomaliju koja je donekle slična.

Razgovarajući s jednim javnim djelatnikom, diskutirali smo o “bolnim rezovima” u proračunu koji se na neki čudni način manifestiraju kao povećanje proračuna, te je iz te cijele priče slijedila cijela lavina vrlo negativno intoniranih tekstova po novinama o sudbini naše male države. Ukratko, njegova frizerka je uočila, da nakon salve katastrofičnih naslova po, po njezinom vlastitom priznanju, nekoliko dana trpi veliki pad broja klijenata.

Predlažem da netko počne brojati broj bojanja, šišanja i feniranja kose po zagrebačkim salonima, a kako bi počeli mjeriti index depresije u Hrvatskoj.

p.s. ovo je moja deseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 4. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://wikipedia.org O wikipediji možete pročitati svašta, neki je smatraju ultimativnom riznicom ljudskoga znanja, a neki o nepouzdanom spremištu neprovjerenih podataka. Kako god bilo, wikipedija je dramatično promijenila pogled na enciklopedijsko znanje i mnogo zanimljivih i sasvim nepoznatih podataka možete provjeriti upravo tamo.

Tags Večernji list

Priroda i društvo

Treba nam Cornelis Lely

Oduvijek sam volio putovati i to isto preporučam vama. Na putovanjima se uvijek događaju zanimljive stvari, upoznajete ljude koje inače nikada ne bi sreli i imate jedinstvenu priliku vidjeti mjesta koja bi inače vidjeli samo na razglednicama, a koje od fotografije ili video snime u živo izgledaju sasvim drugačije, ponekad manje i neuglednije, a ponekad neke neugledne slike ostave trajni trag.

Jedno od najzanimljivijih mjesta na kojima sam bio, a i u koje se uvijek rado vraćam je Nizozemska. Ako ste imali prilike imalo vremena provesti u Nizozemskoj onda dobro znate da je to vjerojatno jedina zemlja na ovoj planeti u kojoj sva četiri godišnja doba možete doživjeti u istome danu i to neovisno o datumu. Dugo vremena sam se čudio nizozemskom paradajzu i nije mi bilo jasno kako je moguće da nizozemac može prodati svoj, nizozemski paradajz usred Zagreba po cijeni nižoj od seljaka iz Zagorja? Danas se više ne čudim, naime u nekoj od mojih brojni vožnji nizozemskom naletio sam na staklenike za uzgoj rajčice koji se nalaze tamo daleko na nizozemskom sjeveru negdje oko njemačke granice. Da ne duljim, jer ova kolumna nije o rajčicama, ti staklenici su toliko veliki da se negdje tamo u daljini stapaju s horizontom.

Kad god sam imao priliku, vodio sam i druge sa sobom i dok bi oni uglavnom navijali da slobodno vrijeme provodimo po Amsterdamskim ulicama koje su pune atrakcija, ja bih uvijek išao gledati nizozemske brane. Brana je brana, rekli su mnogi, nema ništa zanimljivog na branama – no ja se s time ne slažem. Brana koju uvijek rado pokazujem se nalazi sjeveroistočno od Amsterdama i dio je glasovitog “Zuiderze Works” i ta brana je dugačka impresivninih četrdesetak kilometara, ima na sebi četverotračni auto put, te je na sredini brane velika benzinska postaja i prigodni vidikovac.

Da bi stvar bila zanimljivija, ta brana počela se graditi tamo negdje poslije kraja prvog svjetskog rata, dok je prva ideja nastala još u sedamnaestom stoljeću ali tada jednostavno nije bila izvediva jer nije bilo tehnologije koja bi je omogućila. Krajem devetnaestog stoljeća, točnije 1891. godine, Cornelis Lely – državni službenik koji je kasnije postao ministar prijevoza i javnih radova predložio je sustav brana koji je osigurao Nizozemskoj njezinu današnju površinu. Od časa kada je on prvi puta predložio izgradnju sustava brana, pa do prvog kamena nove brane prošlo je gotovo dvadesetak godina, a do kraja gradnje gotovo četrdeset godina.

Nemojte misliti da je Cornelius bio jako popularna osoba, daleko od toga, basnoslovni troškovi gradnje brane i mnogobrojni protivnici, od ribara do političara otežavali su i usporavali realizaciju njegovog nauma, no usprkos svima, Cornelius Lely je na kraju uspio i brana je u konačnici sagrađena makar je Cornelius nije živ dočekao. Danas, gotovo da i nema grada u nizozemskoj koji se ne može pohvaliti ulicom, avenijom ili trgom Corneliusa Lelya, a i glavni grad pokrajine koja je nastala na mjestu pokorenog mora nosi ponosno ime Lelystad.

Hrvatska nema neke pretjerane potrebe za branama i more nam ne prijeti previše, no zanimljivo je da makar smo omanji raj na zemlji, nekako ne uspijevamo taj raj izvesti iz rohbau faze i izboriti se s problemima koji su daleko slabiji od moći majke prirode. Dio problema se nalazi i u našim političarima kojima je veliko postignuće preživjeti dan i čiji horizont odlučivanja nikada ne prelazi datum slijedećih izbora. Istovremeno, u zemljama poput Nizozemske postoje ljudi poput Cornelius Lelya. Vizionari koji razmišljaju, guraju i pokreću kotačiće danas, a koji će prosperitet kojem teže osigurati ne možda baš slijedećeg ponedjeljka nego za deset ili dvadeset godina neovisno o svim kritikama, optužbama i mnogobrojnim daleko jednostavnijim i lakšim populističkim odlukama koje im stoje na raspolaganju.

Ono što mi moramo učiniti je da prvom slijedećom prilikom političare kojih imamo u izbobilju zamijenimo državnicima, ljudima s vizijom, ljudima poput Cornelius Lelya.

p.s. ovo je moja deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 28. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://vjetrenjaca.org Internet sjedište udruge Vjetrenjača čiji sam predsjednik, a koja nam je svima proteklog tjedna pokazala kako državni proračun doista izgleda. Pogledajte (i donirajte) neki od naših budućih projekata.

Tags Cornelis Levy, Nizozemska, Večernji list

Priroda i društvo

Mi smo ljudi koje čekamo

U americi ima jedna izreka koju je svojevremeno opjevao čak i Holly Johnson u svojoj pjesmici Americanos, a koja između ostalog kaže “postoji zemlja u kojoj i klinac bez love može postati predsjednik”. Ovo je u biti jedna sjajna motivacijska poruka duboko usađena u američku kulturu iz koje proizlazi da ako se dovoljno trudite ama baš sve je moguće, pa čak i to da postanete predsjednik. Naravno, kada je prije nekih desetak godina Geoerge W. Bush izabran za predsjednika, ova pozitivna poruka je dobila jedno sasvim novo značenje i odjednom je postalo jasno da to možda i nije najbolja ideja da baš svaki klinac može postati predsjednik. Možda tu i tamo ipak treba odrediti neke minimalne kriterije.

Mi u Hrvatskoj nemamo takvih ograničenja jer smo formu vladanja mediokriteta doveli gotovo do savršenstva ili barem udžbeničkog primjera. Kod nas ne samo da je moguće da bilo tko može vladati zemljom nego je to naša stvarnost i redovita praksa. Nisu kod nas za to predviđene samo premijerske, ministarske ili saborske fotelje, ma ne, kod nas to mogu biti i niže županske, gradonačelničke ili načelničke fotelje, a ako imate baš strašnu potrebu iz prve ruke zagrabiti za sebe onda su tu i javna poduzeća i cijeli niz drugih pravih i imaginarnih institucija koje su u biti tu samo radi vas i zadovoljavanje vaših osobnih potreba. Piramida mediokriteta je osjetljiva struktura i nije ni čudo da je protekom vremena postala masovna građevina sa širokom bazom.

Možda baš zbog toga nije nikakvo čudo da za pojedina zanimanja postoji velika konkurencija. Primjerice, odlaskom u bilo koji kafić (ovisno o vremenu dana i trenutnom TV programu), kladim se da ćete u bilo kojem trenutku u prostoriji zateći barem desetak kandidata za izbornika nogometne reprezentacije ili premijerku. Obzirom na učinak ovih koji jesu trenutno na tim pozicijama posao se sasvim sigurno ne čini osobito teškim ili zahtjevnim, dapače (onako, čisto statistički gledano) ponekad je teško povjerovati da ga odrađuju toliko loše, čovjek bi pomislio da zakon brojeva nalaže da se ponekad zalomi i neka dobra odluka? Očito ni zakoni matematike kod nas ne štimaju.

Pitanje je stoga, kako je u stvari moguće da kraj toliko ljudi koji “znaju”, ili onih koji su u mogućnosti nešto napraviti (a bolje doista ne bi trebalo biti teško) nikako da na takvo neodgovorno radno mjesto dovedemo nekoga tko će napraviti razliku i pozitivni pomak? Puno je razloga za tako nešto, kao prvo, ovi iz birtije koji “znaju” su najčešće zauzeti (nesumnjivo nekim drugim, jako odgovornim poslom) tako da oni, unatoč svojem neospornom talentu nažalost nisu na tržištu rada i tada jedino što nam preostaje da pričekamo neke druge. Ti drugi su u stvari neki treći, jer su ovi prvi na vlasti, ovi iz oporbe su drugi jer čekaju svoj red da postanu prvi (ali su u biti toliko nesposobni da sebe pretvore u prve što ih čini još nepoželjnijima) tako da smo u stvarnosti prisiljeni čekati neke treće.

Povremeno se pojavljuju neki donekle obećavajući kandidati, no u silnoj želji da uspiju obično budu zasipani mnogobrojnim dobronamjernim i stručnim savjetima; ali i tu imamo problem. Ti novi, ti treći, ti koji moraju spasiti situaciju moraju biti bolji, no ne i puno bolji. Koji je smisao na vlasti imati ljude koji su toliko bolji, drugačiji ili superiorniji od nas? Razlog zašto navijači odlaze na utakmice, marljivo čekaju red na pivu te se ustaju i deru iz svega glasa “gooollllll” je to što se mogu identificirati s ovima koji trčkaraju po terenu (zato ovi valjda i igraju toliko loše jer navijači projiciraju na teren kolektivnu karmu gledališta). Nitko ne bi išao na utakmice na kojima se unaprijed zna rezultat (iako je to, sudeći po posljednjim zbivanjima, također tema za debatu).

No poput Godota, ti treći koji su sigurno bolji od ovih na vlasti (ili od ovoga u trenerskom stolcu) a vjerojatno i nešto bolji od nas samih, nikako da dođu. Možda, samo možda, smo mi ti ljudi koje cijelo vrijeme čekamo?

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 21. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://pollitika.com Ako ste i vi jedan od onih koji čekaju neke treće, vrijeme provedeno u čekanju možete protratiti na pollitika.com, grupnom blogu koji se ne bavi ama baš ničime drugime osim prekapanjima po trenutnoj, prošloj i budućoj političkoj sceni, kandidatima i događajima.

Tags Večernji list