Tag: Večernji list

Mi smo ljudi koje čekamo

U americi ima jedna izreka koju je svojevremeno opjevao čak i Holly Johnson u svojoj pjesmici Americanos, a koja između ostalog kaže “postoji zemlja u kojoj i klinac bez love može postati predsjednik”. Ovo je u biti jedna sjajna motivacijska poruka duboko usađena u američku kulturu iz koje proizlazi da ako se dovoljno trudite ama baš sve je moguće, pa čak i to da postanete predsjednik. Naravno, kada je prije nekih desetak godina Geoerge W. Bush izabran za predsjednika, ova pozitivna poruka je dobila jedno sasvim novo značenje i odjednom je postalo jasno da to možda i nije najbolja ideja da baš svaki klinac može postati predsjednik. Možda tu i tamo ipak treba odrediti neke minimalne kriterije.

Mi u Hrvatskoj nemamo takvih ograničenja jer smo formu vladanja mediokriteta doveli gotovo do savršenstva ili barem udžbeničkog primjera. Kod nas ne samo da je moguće da bilo tko može vladati zemljom nego je to naša stvarnost i redovita praksa. Nisu kod nas za to predviđene samo premijerske, ministarske ili saborske fotelje, ma ne, kod nas to mogu biti i niže županske, gradonačelničke ili načelničke fotelje, a ako imate baš strašnu potrebu iz prve ruke zagrabiti za sebe onda su tu i javna poduzeća i cijeli niz drugih pravih i imaginarnih institucija koje su u biti tu samo radi vas i zadovoljavanje vaših osobnih potreba. Piramida mediokriteta je osjetljiva struktura i nije ni čudo da je protekom vremena postala masovna građevina sa širokom bazom.

Možda baš zbog toga nije nikakvo čudo da za pojedina zanimanja postoji velika konkurencija. Primjerice, odlaskom u bilo koji kafić (ovisno o vremenu dana i trenutnom TV programu), kladim se da ćete u bilo kojem trenutku u prostoriji zateći barem desetak kandidata za izbornika nogometne reprezentacije ili premijerku. Obzirom na učinak ovih koji jesu trenutno na tim pozicijama posao se sasvim sigurno ne čini osobito teškim ili zahtjevnim, dapače (onako, čisto statistički gledano) ponekad je teško povjerovati da ga odrađuju toliko loše, čovjek bi pomislio da zakon brojeva nalaže da se ponekad zalomi i neka dobra odluka? Očito ni zakoni matematike kod nas ne štimaju.

Pitanje je stoga, kako je u stvari moguće da kraj toliko ljudi koji “znaju”, ili onih koji su u mogućnosti nešto napraviti (a bolje doista ne bi trebalo biti teško) nikako da na takvo neodgovorno radno mjesto dovedemo nekoga tko će napraviti razliku i pozitivni pomak? Puno je razloga za tako nešto, kao prvo, ovi iz birtije koji “znaju” su najčešće zauzeti (nesumnjivo nekim drugim, jako odgovornim poslom) tako da oni, unatoč svojem neospornom talentu nažalost nisu na tržištu rada i tada jedino što nam preostaje da pričekamo neke druge. Ti drugi su u stvari neki treći, jer su ovi prvi na vlasti, ovi iz oporbe su drugi jer čekaju svoj red da postanu prvi (ali su u biti toliko nesposobni da sebe pretvore u prve što ih čini još nepoželjnijima) tako da smo u stvarnosti prisiljeni čekati neke treće.

Povremeno se pojavljuju neki donekle obećavajući kandidati, no u silnoj želji da uspiju obično budu zasipani mnogobrojnim dobronamjernim i stručnim savjetima; ali i tu imamo problem. Ti novi, ti treći, ti koji moraju spasiti situaciju moraju biti bolji, no ne i puno bolji. Koji je smisao na vlasti imati ljude koji su toliko bolji, drugačiji ili superiorniji od nas? Razlog zašto navijači odlaze na utakmice, marljivo čekaju red na pivu te se ustaju i deru iz svega glasa “gooollllll” je to što se mogu identificirati s ovima koji trčkaraju po terenu (zato ovi valjda i igraju toliko loše jer navijači projiciraju na teren kolektivnu karmu gledališta). Nitko ne bi išao na utakmice na kojima se unaprijed zna rezultat (iako je to, sudeći po posljednjim zbivanjima, također tema za debatu).

No poput Godota, ti trećiÂ koji su sigurno bolji od ovih na vlasti (ili od ovoga u trenerskom stolcu) a vjerojatno i nešto bolji od nas samih, nikako da dođu. Možda, samo možda, smo mi ti ljudi koje cijelo vrijeme čekamo?

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 21. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://pollitika.com Ako ste i vi jedan od onih koji čekaju neke treće, vrijeme provedeno u čekanju možete protratiti na pollitika.com, grupnom blogu koji se ne bavi ama baš ničime drugime osim prekapanjima po trenutnoj, prošloj i budućoj političkoj sceni, kandidatima i događajima.

Tags Večernji list

Blog Gadgets

Jesen stiže Dunjo moja

Nekada davno, pročitao sam jedan članak u kojem je ondašnji predsjednik uprave informatičkog giganta Hewlett Packarda rekao kako je jako jednostavno poslovati u razdobljima velikog rasta, no u času kada se rast svede na rast tržišta (ili možda koji postotak ili čak promil gore/dolje) onda vas troškovi poslovanja sustignu poput zaostalih vagona. Troškovi uvijek sporije slijede od prihoda.

U mom poslu, automobil se pretvorio u vrlo značajno osnovno sredstvo pa tako moja sadašnja godišnja kilometraža polako nalikuje na kilometražu omanjeg kamionđije. Kako moj trenutni auto ulazi lagano u godine kada počinje kvariti prosjek starosti automobila u Hrvatskoj, a financije nažalost nisu takve da bih se upustio u kupovinu novog, pomislio sam prije nekoliko tjedana kako bi bilo dobro pogledati što se nudi na tržištu polovnih automobila. Do prije dvije godine, u Hrvatskoj se prodavalo oko 80.000 novih automobila, velikom većinom na kredit ili leasing i mislio sam da vrijedi testirati mit o tisućama zaplijenjenih automobila. Kako god okrenuli, na tržištu polovnih automobila ponuda je bogata iz jednostavnog razloga što je došlo vrijeme kada je gore spomenuti vagon troškova sustigao posustalu lokomotivu prihoda i da bi se kompozicija nastavila kretati vrijedi nam svima skupa rezati troškove, a automobili, kao očigledni simbol luksuza jedni su od prvih na redu za racionalizaciju.

Proces kupovine novog automobila kod mene je poprilično racionalna kategorija te ja tako prvo popišem što želim od novog (polovnog) automobila, pa je tako tu obavezna veličina auta (svojevremeno sam bio u jednom lančanom sudaru u njemačkoj i dodatnih metar željeza uvijek dobro dođe), neki sitni luksuzi poput grijanih sjedala (zimi) ili automatske klime (za cijelu sezonu), pa do nekih malo naprednijih dodataka poput tempomata (kojeg smatram alatom za ekonomičnu vožnju). I na kraju, pokušam odrediti i količinu novca koju sam u stanju za to potrošiti i staviti to u balans s očekivanim troškovima eksploatacije i održavanja automobila.

Ono što se zanimljivo desilo kada sam krenuo pretaživati njuskalo.hr (ali i ostale specijalizirane oglasnike) je da su se u mom cjenovnom rangu odjednom počeli pojavljivati i relativno novi automobili visoke srednje ili čak visoke klase po iznimno niskim cijenama. Zajednički parametar svim tim automobilima je benzinski motor iznimno velike zapremine (od 3 litre pa sve do negdje 6) i vrijedi malo prosurfati i pogledati što se to sve nudi i u kojim količinama (doista ćete se iznenaditi).

Nekako mislim da nema stvarnog razloga zašto bi htjeli kupiti automobil s 5.7 litara HEMI motorom, taj automobil ima visoku potrošnju goriva, ima veće troškove redovnog održavanja, njegova nabavna cijena je komparativno vrlo visoka, prodajna cijena kao rabljenog niska, a mislim da je krivo reći i da ga imate gdje voziti u granicama njegovih parametara. No svejedno, na njuskalo.hr ima veliki broj različitih automobila različitih proizvođača s upravo takvim karakteristikama.

I tu sam se dosjetio, poput Balaševićeve pjesme â€žStiže jesen Dunjo mojaâ€œ, ti silni nekad skupocjeni a sada gotovo bezvrijedni automobili svjevrsni su spomenici ili simboli doba â€žpijanstva i kičaâ€œ, površni pokazatelji nepostojećeg bogatstva (a u praksi kreditnog zaduženja) i vremena u kojem se moglo kupiti skupocjeni automobil praktički uz samo jedan telefonski poziv i nekoliko potpisa kod javnog bilježnika. Danas, kada su vagoni troškova sustigli lokomotivu koja je silom prilika svoj šestolitarski, osmerocilindrični benzinski motor morala zamijeniti skromnijim ali neusporedivo ekonomičnijim dvolitarskim dizelom, mislim da se vrijedi zapitati da li je taj novac s kojim smo se neko vrijeme tako razbacivali mogao biti bolje iskorišten i bi li danas zbog toga situacija bila drugačija? A ako je već tako moralo biti, da li smo barem izliječili djetinjaste frustracije koje su nas natjerale na takve investicije?

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 14. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://njuskalo.hr Njuškalo je najpopularniji hrvatski internet oglasnik i ako niste posjetili tu web stranicu krajnje je vrijeme da to učiniti. Osim što možete pokušati prodati neki vama nepotrebni predmet, beskonačne količine vremena možete utrošiti na razgledavanju predmeta koje drugi nude, a često se možete i od srca nasmijati kada vidite cijenu po kojoj se to nudi.

Tags Večernji list

Edukacija i školstvo

Hrvatska 2040

Ovo vrijedi i slovima napisati: dvije tisuće i četrdeseta – to je godina u kojoj bih ja trebao otići u mirovinu. Promatrajući ritam posla i života teško je zamisliti koliko će nas šezdesetpetogodišnjaka biti uopće u stanju normalno funkcionirati u društvu za tri desetljeća. Ako promotrimo samo što se desilo u posljednjih trideset sasvim je jasno da se svijet preokrenuo naglavače. Prije trideset godina živjeli smo u drugoj državi, Tito je još hodao, nacionalne ekonomije su bile odijeljene visokim carinskim barijerama, samo rijetki su putovali izvan granica, a i putovanje do Splita je bila prava mala ekspedicija. Posao se obavljao telefonom i telexom (ako se itko toga još sjeća), a Milka Babović je za nas s crno bijelim televizorima objašnjavala koje se boje mogu vidjeti na klizalištima.

U ono doba, ako ste završili fakultet bili ste jedan naspram njih dvadeset s visokom školom i radno mjesto vam je bilo garantirano, danas je ta brojka bliža jednoj trećini i fakultetska diploma više ne znači toliko jer poslodavci (osim državne uprave kojima je papir bitniji od sadržaja) danas na radnom mjestu traže ljude koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Ako promatramo školovanje kao valutu, tada je vaša školska sprema u posljednjih tridesetak godina primila veliki inflacijski udar i ono što je nekad vrijedilo puno i u biti garantiralo bezbrižnu budućnost danas jednostavno više ne vrijedi. Što je još gore, u slijedećih tridesetak godina, više će ljudi završiti sveučilišno obrazovanje nego u cijelokupnoj povijesti školskog sustava. Toliko o inflaciji.

Kada sam ja izlazio iz srednje škole tamo početkom devedesetih, bio sam totalno svjestan da neka zanimanja koje je moja škola proizvodila već u tom času jednostavno nisu postojala. Znao sam i da će zanimanje za koje se ja školujem biti ograničenog trajanja (iako nisam očekivao to tako brzo). Ili, uzmite drugi primjer. Danas veliki novac možete zaraditi projektirajući i programirajući aplikacije za društvene mreže poput Facebooka. Pravi pravcati milijuni i milijarde okreću se u tim virtualnim svjetovima. Osoba koja razumije društvene mreže je danas tražena roba. No, prije deset godina kada se ta osoba krenula školovati, internet jedva da je postojao i to na onim malim modemskim brzinama, a Facebooka niti ništa sličnoga tome nije niti bilo. Razmislite malo o tome; prije deset godina krenuli su se školovati ljudi koji danas rješavaju probleme za koje uopće nismo znali da su problemi, a sve skupa na tehnologiji koja tada nije postojala. Toliko o školovanju koje će vas pripremiti za izazove života.

I ako mislite da je pritisak na visokoškolovane ljude velik, onda je pritisak na niskoobrazovane smrtonosan. U doba globalizacije u kojoj sam ja prije nekoliko dana naručio rezervni vijak iz Hong Konga, korporacije bez ikakve grižnje savjesti pozicioniraju svoje pogone tamo gdje se u tom času nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najprihvatljivija radna snaga. Vjerovali vi meni ili ne, no ako primjerice proizvodite vijke ili opruge usred Slavonskog broda, pritisak na vaše radno mjesto ne dolazi samo od 350.000 anketno nezaposlenih hrvata nego iz cijelog svijeta.

Naše školske ustanove teško da vas mogu pripremiti za slijedećih pet godina a kamoli za trenutak vašeg odlaska u mirovinu; u stvari, sama izreka “akademska rasprava” ilustrira diskusiju koja nema veze sa životom i to me dovodi do pjesmice koju sam svojevremeno pročitao u jednom informatičkom časopisu.

Pjesmica kaže otprilike ovako: Ako se ujutro probudiš u preriji kao gazela, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače postati nečiji ručak. Ako se ujutro probudiš u preriji kao lav, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače ostati gladan. Bilo kako bilo, čim se probudiš počni trčati i trči brzo.

Prevedeno na hrvatski; izlaskom iz škole nemojte se prestati educirati jer je trka dugačka i naporna, što više prednosti steknete sada dok možete, to će vas teže uloviti kasnije kada ostarite i oslabite.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.ted.com/talks/view/id/66 Britanski vitez sir Ken Robinson u ovom 18 minutnom govoru objašnjava značenje kreativnosti i koliko je važno da ne dopustimo da školovanje ali i radno mjesto ubije kreativnost u nama.

Tags Ken Robinson, Milka Babović, Večernji list