Tag: Večernji list

Ostalo

Šukekov forex

Da li ste pratili forex aferu o kojoj se pisalo kod nas posljednjih tjedana? Desetine ako ne i stotine ljudi investirali su u tzv. Forex tržište te u jednome času ustanovili kako se cijela piramida urušila su neki ostali i bez cijele životne ušteđevine. Iako Forex na kojem su dotični izgubili novac nije nužno onaj pravi vrijedi reći kako je forex ili foreign currency exchange tržišt na kojem se trguje različitim valutama a odnos ponude i potražnje određuje vrijednost i međuodnose između valuta.

Na sličan način funkcionira i lokalna mjenjačnica u kojem mijenjate novac. Banka po točno određenoj cijeni prodaje ili otkupljuje ponuđeni novac. Ako se pak pojavite sa većom količinom novca, odjednom će mjenjač biti voljan prodiskutirati tečaj po kojem se mijenja, a možda će se odreći i provizije ako ona postoji. Ponuda i potražnja. Identično funkcioniraju i forex tržišta s tom razlikom što se tamo mijenja novac poput burze i u velikim količinama. Ako ste mudri igrač i pratite događanja u svijetu te ste u stanji predvidjeti što će se i gdje dogoditi onda na forexu možete dobro zaraditi mijenjajući svoju novčanu imovinu iz jedne valute u drugu pokušavajući je uvećati. To očito nije tako jednostavno jer se ovdje ne radi o dionici gdje morate promatrati jednu kompaniju ili sektor, nego gledate cijele ekonomije, utjecaje jednih zemalja na druge a sve to skupa u odnosu na različite robe koje se dominantno prodaju u točno određenim valutama (razmislite malo zašto se primjerice radi napor da se trgovina naftom iz dolara prebaci na eure).

Naravno, kao što u ribnjaku postoje male i velike ribe tako i ovdje imamo manje i veće igrače. Mojih ili vaših nekoliko stotina eura teško da će impresionirati bilo koju mjenjačnicu, no neki igrači poput Goerge Sorosa (kojeg također često spominjemo posljednjih dana) igraju se na Forexu ali s milijardama. Soros je tako osoba koju se identificira sa tzv. crnom srijedom iz rujna 1992. godine kada je Velika Britanija bila primorana prestati trgovati britanskom funtom na europskom tržištu novca. Soros je tom prilikom zaradio oko milijardu dolara i puno problema s britanskim vlastima. Jedno je promijeniti tisuću eura, a sasvim nešto drugo pokucati na vrata nacionalne banke i pokušati promijeniti nekoliko milijardi, zbog takvih transakcija cijele ekonomije stradavaju u postupku.

Da bi spriječili gubitke u naglim i velikim promjenama vrijednosti osmišljen je sustav koji se zove “hedging”, a to je zbirni naziv za nekolicinu kompleksnih financijskih instrumenata koji sprečavaju takve gubitke. Nešto slično polici osiguranja. Ako npr. kupujete velike količine nafte u dugom vremenskom periodu onda svoju investiciju i oscilacije u cijeni zaštitite hedging aranžmanom te ako dođe do velikog pada ili rasta cijena (ovisno o tome da li kupujete ili prodajete) posjedujete mehanizme za nadoknadu te razlike; ono što hedgingom radite je da žrtvujete potencijalno velike gubitke ili zarade za sigurnost cijene s kojom možete planirati na dugi rok.

Hrvatska država se u posljednjih godinu dana dva puta zadužila u američkim dolarima i to u ukupnom iznosu od tri milijarde dolara. Ove transakcije nisu zaštićene hedging aranžmanima ali imaju zato (stimulativnu) kamatu od više od 6%. Jednostavni pogled na tečajnice HNBa pokazuje kako smo na današnji dan, zbog lošeg odabira valute i nepostojanja hedging aranžmana nekih 73 milijuna američkih dolara u minusu, što na iznos od 3 milijarde koliko smo posudili predstavlja 2,3% ukupne glavnice.

Ne samo da niste zaradili na Forexu nego ste i izgubili, naivno ste odabrali stambeni kredit u švicarcima vjerujući u njegovu stabilnost ali ne uzevši u obzir nestabilnost svih nas, no ako Vas tješi eto niti Ivan Šuker ne razumije forex ili valute bolje od Vas pa je i on izgubio stotine milijuna kuna. Nažalost, i ti milijuni su vaši.

p.s. ovo je moja trinaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 25. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://forex.com/ Forex je naizgled sjajan mehanizam za zaraditi puno novaca u malo vremena. Naravno, ono što Vam mora biti jasno je da za svaku osobu koja nešto zaradi, mora s druge strane biti i netko drugi tko je izgubio. Ako vam nije totalno jasno kako i na kojim mehanizmima forex počiva, pogodite koja ćete od te dvije osobe biti?

Tags forex, Ivan Šuker, Večernji list

Politika

Konformizam struktura

Jeste li promatrali diskusije saborskog povjerenstva o prodaji INA-e? Iznimno zanimljivo štivo budući da se na ovom povjerenstvu trenutno križaju mnogobrojne silnice pa će tako te sjednice vjerojatno u anale otići kao dosada najžešće. S jedne strane imamo HDZovu većinu koja je vjerojatno odavno odlučila što će biti zaključak povjerenstva, tu je nekolicina oporbenjaka s povremeno inteligentnim pitanjima (ali i zamjetnom dozom politikanstva) te niz likova na klupi za svjedoke a koje sve redom asociramo s političkim strukturama u posljednjih petnaestak godina. A da bi priča bila još zanimljivija tu je i Damir Polančec, trenutni Pedro čija je sudbina već u biti odlučena i zapečaćena i sve ovo što se sada s njime događa je više administrativni proces nego nekakvo stvarno istjerivanje pravde.

Damir nas je svojim napadom iskrenosti (kojeg do sada nismo imali prilike vidjeti od palih anđela HDZ-a) počastio i uvidom u složene procese odlučivanja unutar Vlade i HDZ-a. Problem je naravno u tome što je INA bila instrumental u procesu kojim je rukovodio sam Polančec prilikom (zasada) neuspjelog pokušaja preuzimanja Podravke, tako da u biti znamo tko je zločinac koji je pogodovao INA-i u njezinom kupcu MOL-u, no istovremeno on sam je zaštićen kroz različite razine odlučivanja koje uključuju i Vladu, i nadzorne odobre ali i sam vrh HDZa i njihovu središnjicu. Na stranu to što se o sudbini INA-e uopće diskutiralo u prostorijama središnjice stranke (što očito više nikome nije neprihvatljivo), koliko je na snazi kolektivna amnezija koja s jedne strane uopće pojma nema što je u dokumentima pisalo, o čemu se na prezentacijama govorilo ili za što se u nadzornim odborima glasalo.

Primjerice: Ivan Šuker, kormilar hrvatskog fiskalnog brodoloma bio je samo “formalni” član i uopće o cijeloj priči poput patuljaka pojma nije imao, a razmjeri dokumentacije su bili takvi da jednostavno nije imao vremena pročitati o čemu se radi (moj prijedlog je da se ministrima ubuduće kompleksni ugovori daju u za njih primjerenom obliku lagano razumljivih i brzo čitljivih slikovnica). Zanimljivo bi bilo pitati sudove što misle o “formalnim” članovima i da li je njihova odgovornost također formalna ili ih se neformalno ipak može poslati u zatvor. Ispada tako da je odluka o ugovoru dioničara nastala bezgrešnim začećem i iako je odluka očigledno donesena, nije baš totalno jasno tko ju je donio, pod kojim uvjetima i zašto. Kolektivna amnezija, fluidnost odlučivanja dovedena do umjetničke forme.

Nije odgovornost izgubljena samo u hodnicima Markovog trga, ima sličnih situacija i na nižim razinama. U gradu Zagrebu skupština je nedavno optužila gradonačelnika na uzurpaciju prostora, kršenje procedure i koječega drugoga u predmetu Varšavske, no Milan je, šeretski, odgovorio kako je on kao gradonačelnik samo provodio odluke skupštine. I to je apsolutno točno, skupina od 51 manje ili više korumpiranih vijećnika donijela je te odluke i gradonačelnik je kao čisti administrativac pod apsolutnom kontrolom skupštine samo proveo njihovu odluku u djelo i sada su se odjednom neki predomislili i ljute se na izvršitelja zbog pogrešno formulirane zapovjedi. Smiješno.

Konformizam struktura je u Hrvatskoj dosegao epske razmjere te različite odluke donose različita upravna tijela, povjerenstva, odbori i slični entiteti, a kada treba rezati vrpce i gurati se ispred kamera pokazujući tuđa postignuća tada odjednom izranjaju različiti individualci koji time valjda pokušavaju dio tuđeg uspjeha prigrabiti sebi. Istovremeno, kada je riječ o odgovornosti i kada je potrebno saznati tko je donio određenu odluku onda se svi skupe da budu manji od makova zrna te minoriziraju svoj utjecaj ili moć odlučivanja.

Odgovornost – još jedan od pojmova koji su netragom nestali s ljestvice vrijednosti. Vjerojatno kolektivne.

p.s. ovo je moja dvanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
Podstranica na web sjedištu Hoto grupe upoznaje nas s prostorom za kojeg nitko nije odgovoran no ipak se dogodio. Prošećite već danas virtualnim hodnicima cvjetnog prolaza za kojeg nitko nije u biti kriv, on nam se, poput mnogi drugih stvari, jednostavno dogodio.

Tags odgovornost, Večernji list

Priroda i društvo

Stečajni upravitelj

Živim u dijelu grada u kojem stjecajem okolnosti uglavnom žive umirovljenici, teoretski gledano riječ je o elitnom kvartu grada no u praksi zbog raznih okolnosti standard života nije baš nužno proporcionalan lokaciji no jedan od malih luksuza kojeg smo u mom kvartu imali prije mnogih je kablovska televizija. Ona je sagrađena tamo negdje sredinom osamdesetih i obuhvaćala je kompletnu bivšu mjesnu zajednicu. Tadašnji stanari (uključivo i mene) investirali su u priključak tadašnjih 300 njemačkih maraka i nakon nekog vremena neki od izvođača je po prašnjavim tavanima i na tko zna sve koje načine uspio posložiti mrežu kablovske televizije koja je u svojim najboljim danima prikazivala nekih petnaestak programa i TV signalom napojila gotovo tisuću kućanstava.

Raspadom bivše države i promjenama u organizacijskom ustroju, bilo je malo nejasno tko se o toj mreži mora brinuti, a na kilometre i kilometre žica, pojačala i antena dolazi i proporcionalni broj problema. Ekipa zainteresiranih neko se vrijeme borila pokušavajući kroz tadašnju mjesnu zajednicu a potom u izdvojenu udrugu građana naplaćivati pretplatu koja se koristila samo za nužno održavanje mreže. Hrvati kakvi jesmo, s vremenom je broj ljudi koji plaća pretplatu pao, u udruzi ionako nije bilo nekih velikih novaca pa su se uplatnice slale sve rjeđe, a dijelovi mreže su počeli ispadati iz pogona kako su se kvarila pojačala, da bi na kraju tadašnje vodstvo udruge shvatilo da to više nema smisla i predložilo gašenje cijelog sustava. To je naravno trebalo napraviti na skupštini udruge gdje se u malu dvoranu bivše mjesne zajednice uguralo stotinjak penzionera i nekolicina nas mlađih. Na toj skupštini i nije bilo baš konkretnih pomaka jer je uprava udruge htjela doslovno istu večer prebaciti prekidač na sustavu pojačala, dok su penzioneri kojima je televizija praktički jedina razonoda bili u stanju dignuti kuku i motiku kako bi zaštitili svoju investiciju od 300 njemačkih maraka.

Na drugoj skupštini, petnaestak dana kasnije i koja je zakazana zato jer se vjerovalo da će se strasti malo stišati došli smo u pat poziciju gdje postojeća uprava više nije htjela obavljati svoj posao, dok članovi skupštine nisu dozvolili da se ugasi. U tom žaru borbe i verbalnog prepucavanja u jednom času rekao sam nazočnima da našoj kablovskoj ne pomaže više nova uprava udruge nego nam u stvari treba stečajni upravitelj. Osoba koja će uzeti to što ima i pokušati pronaći nekoga tko je voljan dalje investirati u tu mrežu, osposobiti je i početi vući ekonomsku dobit. Da skratim priču, u roku od deset minuta i toliko brzo odigranog glasanja da ni sam nisam shvatio što se desilo zatekao sam se na ulici ispred mjesne zajednice s kompletom ključeva, registratorom punim dokumentacije, pečatom udruge i titulom predsjednika a u biti stečajnog upravitelja kablovske televizije moje bivše mjesne zajednice.

Ta cijela situacija me podsjeća na situaciju u našoj državi, gdje imamo Vladu koja bi nešto htjela ali ne može, građane koji su načelno za ali ne preko njihovih leđa i dok diskusija traje sustav se urušava a štetu koja nastaje će biti sve teže i teže ispraviti.

I dok sam ja uspio pronaći kablovskog koncesionara koji je broj kanala u ponudi povećao na više od stotinu, te sada preko te mreže nudi i internet i telefon, veliko je pitanje da li među našim građanima ima dovoljno hrabrih da kažu kako nam nije možda važna više niti ova vlada, pa čak niti neka buduća nego nam treba netko izvana, neki novi “koncesionar” koji će jamčiti da će stvar u dogledno vrijeme profunkcionirati. Ne brine mene toliko koliko će nas koštati aranžman s MMFom, nego koliko će nas koštati ako ga ne bude.

p.s. ovo je moja jedanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.imf.org Međunarodni monetarni fond je organizacija koju optužuju za promoviranje i guranje neoliberalizma, no jednako tako ulaskom MMFa u neku zemlja promovira se fiskalna stabilnost i odgovornost vlasti što bi dovelo do pada kamatnih stopa, povećanog rasta i privlačenja stranog kapitala. Naša vlada kaže da nam MMF ne treba. Valjda oni znaju.

Tags mmf, Večernji list