Tag: Večernji list

Categories
eDržava

Zakon o zabrani pristupa informacijama

U jeku cijele ove WikiLeaks sage u petak 10. prosinca ove godine u Hrvatskom je saboru izglasan jedan solidni komplet izmjena i dopuna Zakona o pravu na pristup informacijama. Temeljna svrha ovog zakona je da omogući zainteresiranim građanima (i pravnim osobama) pristup informacijama iz djelokruga javne uprave. Transparentnost vlasti nam je potrebna iz puno razloga i može se danima teoretizirati o tome kako to treba provesti, no moj temeljni argument je da svaki posao koji je plaćen novcem poreznih obveznika mora biti transparentan, te da nema stvarnog razloga zašto cijela procedura ne bi bila u cijelosti dostupna. Postoje dva temeljna izuzetka gornjem pravilu i ona se svode na pitanje nacionalne sigurnosti i zaštite osobnih podataka. Dakle, ako podatak nije pitanje nacionalne sigurnosti ili ne sadrži osobne podatke onda bi po svojoj definiciji morao biti javan.

Nažalost to nije tako, dobar dio održavanja na vlasti svodi se na ograničavanje kolanja informacija i moć koju pojedinci ili institucije imaju nad vama dobrim se dijelom sastoje od toga da oni znaju nešto što vi ne znate. Da bi se igra barem donekle izjednačila svijet je izmislio koncept prava na pristup informacijama koji osobito danas, u umreženom globaliziranom svijetu ima sve više smisla jer su danas građanima  na raspolaganju alati koji omogućavaju analitički uvid u traženu informaciju koja potom može imati i veću vrijednost nego da je sakrivena u nekoj javnoj arhivi.

Pravo na pristup informacijama je po meni i jedan od temeljnih alata za borbu protiv korupcije koja je kod nas navodno u punom jeku. Temeljni problem djela mita i korupcije je u tome što svi oni koji su u njemu sudjelovali rijetko kada o tome žele pričati pa onda nema drugog načina da se neko djelo pronađe nego kroz analizu podataka ili, alternativno, putem zviždača. Zamislite na primjer imaginarnog državnog tajnika (inače člana jedne imaginarne i malene ali ipak vladajuće stranke s zelenim predznakom) koji je državnim novcem kupio avio kartu business klase do nekog europskog odredišta (iako je to suprotno naputku Vlade) da bi potom otišao u agenciju koja je izdala avio kartu, otkazao kartu, agencija je isplatila povrat u gotovini a on je kupio običnu avio kartu do odredišta i na letu na kojem je originalno bio naumio letiti. Bez prava na pristup informaciju to je doista teško napraviti, ali da primjerice imamo pristupe u podatke o putnim nalozima iz nekog tijela državne uprave (primjerice imaginarnog ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena), tada bi čovjeka za čas identificirali a dečki iz Uskoka bi ga odveli na jedan prijateljski razgovor u Gajevu. Nažalost naša država je poprilično zatvorena pa ipak ne tako imaginarni tajnik slobodno šeće gradom (no, uloviti ćemo mi njega, prije ili kasnije).

Kako smo mi kao društvo opterećeni našom komunističko-socijalističkom prošlošću, većina nas ima ugrađene kočnice prema tome koje su uopće informacije koje bi nam država morala ponuditi, a sami oni koji kao rade u državnoj upravi imaju sklonost poput hrčaka sakrivati sve podatke na koje naiđu te se opiru bilo kakvoj transparentnosti njihovog rada. Iz svih ovih razloga tvrdim kako je transparentnost vlasti ključni parametar u konačnom iskorjenjivanju kriminala, te da smo na ovoj stepenici nažalost pali spektakularno.

U paketu promjena koji su se desili prošloga tjedna, postojeći Zakon o pravu na pristup informacijama samo je kozmetički korigiran i u biti ne donosi nikakve novosti niti će pripomoći daljnjem otvaranju vlasti prema građanima. Donekle sjajno zamišljen prijedlog koji je definirao što je to informacija od javnog interesa i kako uopće definiramo što je javni interes, ustanovljenja nezavisnog tijela povjerenika za pristup informacijama je u konačnici zamijenjen Agencijom za zaštitu osobnih podataka koja je dosada plesala kako Vlada kaže, testa javnog interesa nema, a u domeni je čelnika tijela javne vlasti da bilo što proglasi tajnim i nedostupnim podatkom. Same old, same old.

p.s. ovo je moja dvadeset i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.azop.hr Agencija za zaštitu osobnih podataka rsapolaže budžetom od 14 milijuna kuna i u biti nitko točno ne zna čime se oni bave. U svome dosadašnjem radu pokazali su se kao agencija koja se ne drži slova zakona nego odluke donosi kako Vlada kaže.

Share the post "Zakon o zabrani pristupa informacijama"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Nula zarez dva posto

Jeste li uočili streloviti rast Hrvatske privrede od 0,2 postotnih bodova u trećem kvartalu ove godine? Takvim rastom već za koju tisuću godina sustignemo Rumunjsku ili Bugarsku. No šalu na stranu. GDP ili po hrvatski BDP – bruto domaći proizvod je jedno zanimljivo mjerilo koje ukratko sadrži zbroj sve potrošnje građana i države, investicije, izvoza a od brojke koju ste dobili oduzmete uvoz i to je otprilike BDP. Ono što vam naši vladajući ne kažu je da oni u biti nemaju pravilnih mehanizama izvještavanja koji bi izračun BDP-a pretvorili u neku egzaktnu brojku, a osobito ne na tromjesečnom nivou.

No idemo malo izračunati što to točno znači 0,2% rasta u odnosu na isti kvartal prošle godine. Ukupni hrvatski BDP kreće se negdje oko 300 milijardi kuna i jedan kvartal (pod pretpostavkom da su svi isti – a nisu, prvi i treći su obično manji) ima novčani ekvivalent od 75 milijardi kuna. U tom kvartalu imamo ukupno 92 dana u kojem moramo stvoriti tih 75 milijardi kuna, a 0,02 postotna boda od toga je 150 milijuna kuna što je čak i za nas smrtnike jedna poprilično krhka brojka s kojom bi Kalmeta jedva sagradio kilometar-dva ceste (usput rečeno izlaz s auto ceste Nova Zdenčina je koštao 60 milijuna kuna, 2km asfalta i kućica za naplatu, doista impresivno ako znamo da je cijelo Demerje koštalo jedva malo više od 100, ili da je primjerice neki dan srpska vlada potpisala ugovor za izgradnju 18km autoceste koji će koštati istih tih 60 milijuna kuna).

Na državi poput naše, 150 milijuna kuna je razlika između toga da li ste nešto ocarinili u petak ili ponedjeljak, jeste li platili neki račun na vrijeme, jeste li otišli na bolovanje ili niste, da li vam je netko napisao fakturu prije ili nakon odlaska na more. Ili, ako baš želimo, možemo izračunati da kada bi svi dani bili jednako vrijedni, tada svakoga od tih 92 dana moramo stvoriti oko 815 milijuna kuna vrijednosti, što znači da možemo zaključiti da cijela naša država tih 150 milijuna kuna može zaraditi za otprilike sat i pol radnog vremena (ako je uspijemo natjerati da radi). Naravno, situacija nije baš tako linearna jer se tijekom radnog tjedna radi daleko više nego vikendom, a zato jer nismo u stanju izračunati koliki nam je BDP postojati će oni koji će osporavati brojku od 300 milijardi, no kako god bilo, u biti je svejedno da li govorimo o 150 milijuna kuna ili 200 (s pretpostavkom BDPa od 400 milijardi kuna) jer i jedno i drugo možemo napraviti prije gableca.

Prošle godine u trećem kvartalu smo imali jedan radni dan manje nego ove godine. Dva praznika koja padaju u kolovozu pogodila su radne dane, dok to ove godine nije bio slučaj. Još ako bi bili zločesti pa proanalizirali spajanja i duge vikende gdje su hrvati pravi majstori izvijanja vremensko temporalnog kontinuuma, neće biti teško zaključiti kako se u kolovozu 2009. godine izgubio još pokoji radni dan više; pa onda iz toga slijedi da nije turistička sezona ta koja je spasila treći kvartal ove godine, nego je pravi spasitelj ekonomije to što je Velika gospa pala ove godine na nedjelju. Istina je da su HDZ i Crkva dobro povezani i često djeluju zajedno ali ne bih ja sada išao u teorije zavjere oko izračuna BDP-a.

Ako odemo malo dalje i krenemo simulirati što bi se desilo kada bi broj radnih dana u trećem kvartalu ove godine bio istovjetan radnim danima trećeg kvartala prošle, tada bi kalkulator pokazao pad BDP-a od 0,9% (što je ipak bitno drugačije od 0,2% plusa), i u biti jedina pozitivna stvar iz cijelog ovog debakla o izračunu BDP-a može biti utjeha da smo postali učinkovitiji. Naime pad broja zaposlenih je veći od pada BPD-a iz čega slijedi da oni koji još imaju prilike raditi moraju raditi više nego što su to radili u istom periodu prošle godine.

Svako zlo za neko dobro.

p.s. ovo je moja dvadeset i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 3. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mfin.hr/ Ministarstvo financija je ministarstvo koje se bavi obradom i prikupljanjem poreznih davanja, a ključevi državne blagajne su također u njihovim rukama. Ministarstvo financija je također i ministarstvo s najviše uhićenih i optuženih državnih tajnika.

Share the post "Nula zarez dva posto"

  • Facebook
  • X
Categories
Internet

Rat kakvog još nismo vidjeli

Objava više od dvije stotine tisuća izvješća američkih diplomatskih predstavništava očekivala se još od svibnja ove godine kada se počelo o tome javno raspravljati, a u lipnju ove godine u Iraku je uhićen Bradley Manning. Bradley je američki vojnik osumnjičen za curenje, no on je samo jedan od više od tri milijuna američkih službenika koji ima pristup SIPRNet-u, privatnom intranetu američke administracije koji povezuje diplomatska predstavništva i koji se koristi kao “silos” za različite dokumente od kojih mnogi imaju i oznake tajnosti različitih stupnjeva.

Iako je inicijalni val objava trebao uslijediti u nedjelju prije ponoći, objava je uslijedila nekoliko sati ranije vjerojatno isprovocirana curenjem naslovnice i članaka iz njemačkog Der Spiegel-a. Istovremeno, sama stranica wikileaks na kojoj će se u zasada nedefiniranome roku objaviti svih dvije stotine i pedeset tisuća dokumenata bila je nedostupna zbog DOS napada (DOS – denial of service, tip hakerskog napada u kojem se server preplavi tolikim brojem istovremenih zahtjeva tako da se server uspori do neupotrebljivosti). Samo rušenje wikileaksa pripisuje se hakeru pod nazivom “Jester” koji od početka ove godine sustavno ruši web stranice koji promoviraju fundamentalističke (tipično islamske) ideje, a obrazloženje koje je Jester ponudio je tvrdnja kako Wikileaks ovom objavom ugrožava mnogobrojne američke i ostale operativce na terenu.

Objava poput ove ima elemente specijalnog rata, s time što su ulozi daleko veći a infrastruktura potrebna za vođenje sukoba daleko manja. Na twitteru je netko napisao kako je Wikileaks ekvivalent Che Guevare dvadeset i prvog stoljeća, što je zanimljiva usporedba jer wikileaks ratuje informacijama protiv sustava koji svoju moć crpi iz saznanja koja drugima nisu dostupna. S druge strane, zahvaljujući informacijskoj infrastrukturi koja do nedavno nije postojala sve je veći pritisak javnosti za otvaranjem vlasti prema građanima. Iako će neminovno iz ove priče izaći puno prljavog veša, mnogi odobravaju ovu akciju WikiLeaksa kao put prema otvaranju i drugačijem vođenju politike a uz malo sreće pomoći će i u razumijevanju da vlade nisu nužno te koje mogu i smiju odrediti što građani žele ili trebaju znati.

Način na koji wikileaks objavljuje podatke je također zanimljiva, znajući kako sami po sebi ne mogu stvoriti medijsku gužvu, ekskluzivni pregled informacija dostavljene su nekolicini svjetskih medija tjednima prije objave. Pet novinskih kuća u pet zemalja svijeta (zanimljivi odabir; nijedna od odabranih kuća nije iz domene elektroničkih medija) istovremeno su objavili svoje poglede na priču i naravno svaki od njih je obradio i naglasio one dijelove koji su za njihovu publiku relevantni. Drugi element ove objave je što će se dokumenti objavljivati u valovima, što znači da će ova tema dominirati medijima u slijedećim danima i tjednima, a istovremeno jučerašnja objava postavlja kontekst cijele priče. Podaci nisu samo iskrcani na internet, nego su medijske kuće kroz svoj istraživački i analitički pristup postavile okvir i ton kroz koji će se ovo curenje promatrati, tako da je jasno kako se pazilo na koji način i kako će se novootkriveni podaci interpretirati.

Američka administracija je vrlo ljuta i proteklih tjedana je puno energije uložila u objašnjavanje partnerima što će se u tim “telegramima” naći, no iako postoji mišljenje da će objava značajno utjecati na američku diplomaciju treba reći kako je riječ o korespondenciji među diplomatima koja uključuje različite obzervacije i zaključke, no iste takve dokumente posjeduju i sve ostale vlade i krivo je vjerovati kako je riječ o osobito štetnom materijalu ili materijalu koji će trajno naštetiti američkim interesima; nešto veća opasnost proizlazi iz toga što se kroz čitanje tih dokumenata mogu pronaći metodologija i interes američkih diplomata i obavještajnih službi.

Najveći problem kojeg wikileaks ima je što je ovom objavom definitivno razuljutio ne samo američku vladu nego i mnoge druge, tako da je vjerojatno kako će pritisak na gašenje stranice ali i progon njezinog osnivača Juliana Assangea postati sve veći. Wikileaks je donekle neutralizirao taj pritisak javnom objavom torrent dokumenta velikog 1.6gb s nazivom “polica osiguranja” za kojeg se ne zna što sadrži, a obzirom da je zaštićen AES256 enkripcijom zasada nema jednostavnog načina da se primjenom čiste računalne sile provjeri što se u arhivi nalazi.

p.s. ovo je članak objavljen u Večernjem listu u utorak 30. studenog 2010.; u međuvremenu bih samo dodao slijedeće: sadržaj dopisa teško da će naštetiti odnosima Hrvatske i Amerike, no gotovo je sigurno da će napraviti puno zanimljivih uvida na našu lokalnu scenu obzirom da se izvješća gotovo sigurno bave domovinskim ratom, haaškim sudom, generalom Gotovinom kao i raznim likovima s hrvatske političke scene

Share the post "Rat kakvog još nismo vidjeli"

  • Facebook
  • X