Categories
Priroda i društvo Toyota TPS

Zašto, zašto, zašto, zašto, zašto?

Sigurno ste imali prilike u životu čuti neki od mitova koji se vežu uz kvalitetu japanskih, a posebice Toyotinih automobila. Toyota je svoju automobilsku industriju počela razvijati poslije drugog svjetskog rata u času kada su automobili već vladali cestama i kako bi razvili kompetitivnu prednost pred drugim proizvođačima koji su već tada bili osigurani ekonomijom veličine i beskonačnim serijama na svojim proizvodnim trakama. Japanci su jednostavno morali osmisliti način na koji će proizvesti bolji automobil od bilo koga drugoga, a koji je jeftiniji unatoč neusporedivo manjim serijama. Neovisno o tome što mislili ili znali o njihovoj tehnološkoj pozadini, ključ uspjeha nije u robotima ili automatiziranim procesima nego u primjeni nekih jednostavnih principa koji su tipični za istočnjačku filozofiju, a iz nekog razloga, koliko god bili logični, jednostavno nisu dio naše kulture.

Evo i konkretnog primjera, pokušajte zamisliti da radite u nekoj tvornici upravljajući nekim strojem. U jednom trenutku, usred vaše smjene, stroj se pokvari jer je neki od vijaka koji pridržavaju ili učvršćuju neki bitni dio stroja jednostavno pukao. Riječ je o običnom vijku koji i nema neku osobitu vrijednost. Ono što ćete kao upravitelj stroja učiniti je da ćete zaustaviti stroj, počistiti eventualni nered koji se dogodio, detektirati gdje je problem, otići ćete do skladišta rezervnih dijelova i pronaći odgovarajući zamjenski vijak i potom pristupiti popravku na način da ćete izvaditi stari puknuti vijak i zamijeniti ga novim. Nakon što se uvjerite da ste sve napravili kako treba, pokrenuti ćete proizvodnju i nakon nekoliko desetaka minuta zastoja proizvodnja se nastavlja.

Koliko god se gore opisani slijed činio logičnim i ispravnim, on to jednostavno nije, jer niste pokušali otkriti stvarni razlog zašto je vijak puknuo, te ste umjesto toga napravili korektivnu akciju i nastavili proizvodnju, ili, jednostavnije rečeno, niste napravili niti jedan korak da bi spriječili da se greška s vijkom ne ponovi.

Toyotina filozofija na ovakve probleme ima pitanje “5x Zašto”. Ispravan način za rješavanje puknutog vijka po Toyotinoj filozofiji bio bi otprilike slijedeći; Zašto je pukao vijak? Zbog toga što nije bio podmazan. Zašto vijak nije bio podmazan? Zato što ga Marijan nije podmazao u okviru redovitog tjednog održavanja. Zašto Marijan nije napravio tjedno održavanje? Zato što se Marijan razbolio. Zašto netko drugi nije obavio tjedno održavanje? Zato što procedura ne predviđa takvu situaciju. Zašto procedura ne predviđa takvu situaciju? Zato što rukovoditelj, direktor, vlasnik nisu predvidjeli takvu situaciju. Poanta je dakle da jednostavnim ispitivanjem dođemo do korjena problema i potom otklonimo izvor problema umjesto da korigiramo samo krajnju manifestaciju; tj. da promišljamo o problemu izvan granica očiglednih činjenica. Iz jednostavne i dosljedne primjene koncepata poput ovoga proizlazi perfekcija koja je omogućila japanskoj ekonomiju njezinu današnju poziciju.

“5x Zašto?” nije princip koji se može koristiti samo u automobilskoj industriji nego ga možete koristiti doslovce bilo gdje. Jednako je primjenjiv na vašem radnom mjestu, u vrtiću, dućanu, a mogli bi ga početi koristiti i na globalnim temama te bi neke društvene probleme možda trebali početi rješavati pitajući se pet puta za redom zašto. Primjerice, neka od prvih pitanja koja bi mogli postaviti su: Zašto je Sanader uhićen? Zašto smo u recesiji? Zašto je Vlada neučinkovita? Zašto autoceste toliko koštaju? Zašto su nam političari korumpirani i nesposobni?

Naravno, problem s ovim pristupom je to što se negdje u odgovoru na peto pitanje zašto najvjerojatnije nalazi i vaše ili moje ime, a to je sasvim novi problem (na koji su Japanci pronašli odgovor, no mi zasada nismo).

p.s. ovo je moja dvadeset i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 8. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If you are not making the progress that you would like to make and are capable of making, it is simply because your goals are not clearly defined.

Categories
Priroda i društvo

Kolumna puna optimizma

Toliko smo dugo pesimisti i očekivanja su nam toliko niska da nije niti čudo da sam za definiciju optimizma morao konzultirati riječnik, a on kaže kako je optimizam vjerovanje da svemir napreduje i da će dobro u nekom ultimativnom času trijumfirati nad zlom.

Imam nekoliko novogodišnjih želja i pomislio sam da bi ih mogao ovdje nabrojati:

Htio bih da napokon završimo drugi svjetski rat koji u našim krajevima još uvijek tinja. Nisam siguran da je povijest uvijek dobra učiteljica i neusporedivo se više brinem što će biti u budućnosti na koju možemo utjecati nego na prošlost koju samo luđaci misle da mogu mijenjati. Htio bih da dovršimo i domovinski rat, naše susjede ne možemo ignorirati, ne možemo ni sagraditi zid; vrijeme je da shvatimo kako ono što je bilo dopušteno (ili ignorirano) u doba Nuremberga više nije opcija. Ulazimo u godinu izbora i volio bih da se priča o popisima birača dovrši i da barem s te strane imamo fer i korektne parlamentarne izbore, a bez kojih nema fer i korektne vlasti; a volio bih i da tkogod da dođe poslije ove vlade u tom poslu bude bolji i uspješniji. Htio bih da naša vlada u slijedećih nekoliko mjeseci shvati gdje se griješilo svih ovih godina i da neminovno novo zaduživanje rade u inozemstvu kako bi oslobodili novac i prisilili domaće banke da kreditiraju investicije privatnog sektora te se tako pokrene ciklus zapošljavanja koji nam je toliko potreban. Volio bih i da pozovemo MMF, ne zato jer nas samo oni mogu spasiti nego zato što su oni izvor jeftinog kapitala što bi oslobodilo nešto novaca za projekte s brzim povratom. Bilo bi sjajno i da  dobijemo istinski slobodno i neovisno pravosuđe, volio bih vidjeti da suci sami isplijeve kukolj među svojim redovima. Nema korumpirane države bez korumpiranog pravosuđa i taj stup društva, od kojega očekujemo da pravo i pravda budu uvijek poravnati i da se na svakoga jednako primjenjuju, mora biti na redu za raščišćavanje. Bilo bi sjajno da netko napokon shvati kako smo kao nacija nedovoljno školovani i da nas je vrlo malo radno sposobno. To znači da moramo ogromni novac uložiti u razvoj školovanja i edukacije; koji ionako donosi brzi povrat i dugoročne efekte, te da moramo korjenito revidirati sustav socijalnih i drugih potpora koje omogućavaju prevelikom broju ljudi da žive na račun onih koji pune proračun, a ostatak svog vremena troše na generiranju sive ekonomije i potkopavanju ono malo zdravog tkiva koje nam je ostalo.

Volio bih vidjeti da doista dođe do značajnijih otkaza u javnoj upravi jer vjerujem da bi takav potez prodrmao umrtvljeno tkivo administracije te da bi odjednom postali puno učinkovitiji ako ništa drugo onda samo zato da sačuvaju svoje stolice. Sjajan bonus bi bio da počnu biti plaćeni po rezultatima te da se ukine status po kojem je državni službenik sigurniji od polarnog medvjeda. Volio bih da se otvoreno krene razgovarati o preustrojstvu lokalne uprave koja se posljednjih godina namnožila poput ameba i koja osim političkih i pojedinačnih interesa nema pokrića u ekonomskom ili zemljopisnom smislu. Nadalje, htio bih da naši političari, a birači još više, shvate što to znači biti “civil servant” te da to zanimanje uvedemo u hrvatski jezik, kao i riječ odgovornost na sam vrh ljestvice vrijednosti.

Volio bih da u slijedećoj godini smireno i skrušeno shvatimo koje je naše mjesto u svijetu i koji je naš potencijal te da se sukladno tome počnemo ponašati, da zaboravimo priče s nastave ONO i DSZ o jedinstvenom “geo-političkom položaju”, te da odlučimo kuda želimo ići i da zasučemo rukave i već jednom krenemo.

Kao što vidite, u popisu mojih želja nema Europske unije i to zato jer smatram da je bitnije putovanje od destinacije.

p.s. ovo je moja dvadeset i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://despair.com Tvrtka Očaj d.o.o. shvatila je kako se cijela industrija bavi time da vas uljulja u lažni osjećaj sigurnosti i sreće, no život nije takav i proizvodi koji oni prodaju su preskupi, nekvalitetni i općenito demotivirajući, a njihovi djelatnici su potplaćeni i ugnjetavani.

Categories
Religija

Politika Božića

U trenutku kada država dobija negativne izglede za izlazak iz krize i kada nas samo jedno slovo dijelo od nenaplativosti naših obveznica teško je opustiti se i odati radostima Božića, pa sam ja pomislio da bi možda bilo dobro da porazmislimo kako je bilo biti Isus prije 2000 godina i kakve je političke implikacije Isus imao na društvo oko sebe. Dolazak Isusa imao je velike i dalekosežne posljedice ne samo na rimsko carstvo nego na svijet u cijelosti i politička dimenzija Isusa tijekom godina i stoljeća je izuzeta iz dostupne nam literature na uštrb duhovnosti i sentimenta. Lik Isusa je dobrim dijelom izuzet od svog židovskog porijekla, a kritika imperijalnog rima, njegove dominacije i rastrošnog bogatstva je izblijedila.

Iako se Isus rodio u doba vladavine cara Augusta (Oktavijana) kojem je mir u rimskome carstvu bio visoki prioritet, sama Palestina je bila pod vladavinom Kralja Heroda. Ovisno o interesu rimskog carstva, rimske provincije mogle su biti ili direktno podređene samom Augustu ili su mogle biti dane na upravljanje putem senata lokalnim vladarima poput Heroda. Knjige kažu da je sam August daleko bolje vladao provincijama koje su mu bile pod kontrolom nego što je to radio senat. Kralj Herod svoju je vladavinu dijelom oslanjao na dobra poznanstva i prijateljstva s Rimom, masovnom izgradnjom i jačanjem ekonomske moći, no isto tako je svaki pokušaj pobune ili nezadovoljstva gasio krvlju, pa stoga i njegova naredba da se ubiju sva djeca mlađa od dvije godine, kako je to napisano u Evanđelju po Luki u cijelosti odgovara ne samo Herodovom karakteru nego i proročanstvu da će sedamdeset i sedma generacija nakon Stvaranja iznjedriti Mesiju koji će izvesti Izrael od nametničke vlasti rima. U evanđelju po Mateju jasno je rečeno kako Herod želi ubiti malog Isusa jer ga smatra prijetnjom za vlastitu političku poziciju, pa kako bi to preduhitrio nakon što se kraljevstvom proširila glasina o “novorođenom kralju židova” Herod je odlučio ubiti svu mušku djecu do dvije godine starosti. Isusov otac Josip je na ovu opasnost upozoren u snu, te je zajedno s Marijom i malim Isusom pobjegao izvan Herodovog dosega, čime je novorođenio Isus de facto postao politički izbjeglica.

No zanimljiv je i sam razlog kako su se Josip i Marija našli u Betlehemu, naime kako bi car August mogao čvršće kontrolirati svoje provincije u jednome je trenutku odlučio provesti popis stanovništva kako bi se stanovništvo moglo prebrojati te kako bi se znalo na koliko se poreza može računati. Naredba o obaveznom popisu stanovništva natjerala je Josipa i Mariju na put u Betlehem zbog toga što je Josip potomak kuće Davidove koja se nalazila i pripadala u Judeju tj. grad Betlehem. Herod je bio taj koji je prikupljao poreze iz Judeje te je bio suveren na tom teritoriju i nije morao Rimu podnostiti račune oko prikupljenog poreza iz čega slijedi kako su Marija i Josip odlučili prijaviti se u Betlehemu zbog toga što je ili porez u Betlehemu bio manji ili zbog toga što tako prikupljeni porez ne bi odlazio Rimu nego ostajao u Palestini što cijeloj priči daje i ekonomsku dimenziju.

I posljednje, nije Herod jedini bio ugrožen od Isusa, u času kada je anđeo objavio pastirima kako je “spasitelj rođen”, onima koji su to čuli ili osobno svjedočili odmah je bilo jasno kako je tvrdnja cara Augusta kako je upravo on “spasitelj svijeta” je samo pogrešna nego i bogohulna, te da je ta njegova tvrdnja netočna.

Povijesne knjige nas uče kako je Rimsko carstvo u doba cara Augusta i u doba rođenja Isusa bilo mjesto, mira, blagostanja i prosperiteta, dok se zaboravlja kako je to također bilo vrijeme ugnjetavanja manjina, vrijeme okupacije i sustavnog ugrožavanja sloboda. Vrijedi se stoga podsjetiti ovaj Božić kako je blagostanje i mir često plaćen kroz institucionalizirano ugnjetavanje i krvlju nepoznatih i nedužnih. Priča tih ljudi je u biti ispričana kroz priču o malome Isusu.

p.s. ovo je moja dvadeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://salzburg.at/ Grad Salzburg u podnožju Alpa i sa u cijelosti sačuvanom srednjevjekovnom gradskom jezgrom jedan je od pravih bisera europske kulture, te čarobno mjesto za provesti ove Božićne blagdane.