Tag: Večernji list

Categories
eDržava TPS

Industrijska proizvodnja magle

Prije nekoliko kolumni spomenuo sam Toyotinu filozofiju proizvodnje automobila. Ono po čemu su oni poznati i što je danas industrijski standard zove se “Just In Time” proizvodnja. Glavna karakteristika JIT proizvodnje je to što se skladište sirovina smanjuje na donju moguću mjeru, pa tako Toyotine tvornice imaju zalihe repromaterijala koje su dostatne jedva za nekoliko sati proizvodnje. Ovaj njihov stav proizlazi iz filozofije da roba koja stoji ne stvara vrijednost pa se sukladno tome smatra otpadom. U njihovoj filozofiji najveći otpad od svih je prekomjerna zaliha.

Ako imate previše zalihe kao prvo zamrznuli ste veliku količinu novaca, ta zaliha zauzima puno prostora i možda morate iznajmiti ili čak sagraditi skladište da bi je negdje držali. U tom skladištu će raditi ljudi koji će utovarivati i istovarivati tu zalihu, možda morate kupiti i viličara ili kombi da bi je razvozili. Ako je skladište dovoljno veliko netko mora njime upravljati, a robu koja je u skladištu morate i prebrojavati. Zaliha zahtjeva i neku brigu, jer nekim artiklima ističe rok trajanja, a neki zahtjevaju neko održavanje iako stoje na polici (npr. od korozije) što će vas prije ili kasnije dovesti do toga da morate investirati u veliki računalni sustav koji će upravljati svim tim silnim procesima koji se događaju s vašim otpadom (iako ga knjigovođe vode pod zaliha). Ono što je najgore, u nekome trenutku će neki od direktora zatražiti ili prodati neki od artikala za kojeg će se ispostaviti da ih nema na skladištu te će doći do zaključka kako im treba još strojeva i još više zalihe kako bi sustigli zahtjeve tržišta.

Naša država nema zaliha, ali zato ima previše birokracije. Ako imate previše zaposlenih onda ćete učiniti sve da ih nekako zaposlite, pa će novi (ali nepotrebni) radni zadaci biti osmišljeni kako bi neiskorištenoj radnoj snazi dali nekakve zadatke. Izvršavanje tih zadataka zahtjeva materijal i energiju, no u biti oni ne proizvode ništa nego otpad. Višak ljudi morate negdje smjestiti pa im trebate iznajmiti ili kupiti poslovni prostor, koji potom treba biti hlađen i grijan, mora biti umrežen i opremljen adekvatnim namještajem. Nepotrebni činovnici će po prirodi svojih nepotrebnih radnih zadataka komunicirati s drugim jednako nepotrebnim činovnicima pa ćemo im morati osigurati i email accounte, mobilne telefone ali i osobna vozila kako bi se nalazili na zajedničkim sastancima koordinacija koja će raspravljati važna pitanja oko radnih zadataka prekobrojnih ljudi kojima upravljaju. Naravno, ti silni zaposleni zahtjevaju i neku brigu pa je potrebno oformiti i kadrovsku službu koja brine o svim evidencijama i dokumentaciji koja je nužna da bi upravljali svojim zaposlenima, a prije ili kasnije morati ćete oformiti i neko krovno tijelo (nazovimo ga za potrebe ovog teksta Ministarstvom uprave) koje će i upravljati svim tim nepotrebnim ljudima. I na kraju, neki od dežurnih političara će osmisliti neki novi zadatak kojeg gore navedeni zaposleni neće biti u mogućnosti riješiti jer su zaokupljeni drugim zadacima koji opravdavaju njihovo postojanje i jednostavno neće biti druge alternative nego zaposliti nove činovnike.

Da bi se mogli uhvatit u koštac s eliminiranjem otpada, morate za početak shvatiti što je to otpad i početi ga rješavati. U jeziku birokracije, to je kod nas bio projekt Hitroreza s tom razlikom što je on u nas bio korišten kao marketinški alat za potrebe jedne predizborne kampanje. Iako je njegov kredibilitet potrošen, (hitro)rez mora biti napravljen. Ponekad je traženje rješenja slično potrazi za nečime što ste izgubili. Samo zato što vam je dugo trebalo da pronađete izgubljeni predmet ne znači da ga je bilo teško naći.

p.s. ovo je moja trideseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 22. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Join in the new game that’s sweeping the country. It’s called “Bureaucracy” Everybody stands in a circle. The first person to do anything loses.

Share the post "Industrijska proizvodnja magle"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija

Brzi vlak

Streloviti rast koji je krenuo tamo negdje krajem devedesetih, a u biti uzletio nakon ulaska u novo tisućljeće omogućio je godine relativno solidnog rasta gdje je svašta bilo moguće. No sada, kada je došla kriza, grijesi prethodnih razdoblja dolaze na naplatu. Tu negdje dolazimo do diskusije koja se ovih dana razbuktala oko procjene koju je prvo na svome blogu napisao Nenad Bakić, a da bi sličnu tezu kasnije ponovio i Danijel Nestić, a koja kaže kako se vrlo uskoro može očekivati 350.000 nezaposlenih.

Ministar koji je zadužen za stvaranje radnih mjesta, no koji u vrijeme svog mandata nije uspio stvoriti niti jedno jedino (Đuro Popijač, op. a.) kao i obično ponovno je totalno profulao poantu te je naivno poput djeteta samo rekao da bi “rado čuo mišljenje i prijedloge stručnjaka kako smanjiti broj nezaposlenih”, iako je upravo on na tom radnom mjestu zato što je netko (jednako naivno) vjerovao da bi on to mogao znati. Koja greška!

Promašena poanta je otprilike slijedeća; negdje krajem devedesetih imali smo BDP koji koliko-toliko odgovara BDP-u kojeg imamo danas. Tada smo imali oko 1.8 milijuna zaposlenih, a danas ih imamo samo 1.4 milijuna. Radnih mjesta je oko 400.000 manje nego prije dvadeset godina. Nadalje, niti ta brojka nije baš jako reprezentativna jer je udio javne uprave u ovih 1.4 milijuna relativno i apsolutno daleko veći nego što je bio tada u 1.8 milijuna; tako da je broj onih koji nešto stvarno proizvode u biti i manji. Iako nam je broj zaposlenih kontinuirano padao posljednjih dvadeset godina (uz ovaj kratki intermezzo poslije dvije tisućite, a objektivno 2002. godine), cijelo je vrijeme rasla učinkovitost ovih preostalih. Svejedno, čak i u toj brojci od 1.4 milijuna bilo je dosta neproduktivnih radnika koji su zauzimali i ne baš tako isplativa radna mjesta; no, pijanka je trajala, posao je rasao u značajnim postocima i nitko se nije previše bavio time da otkrijemo tko su ti neproduktivni radnici, osim toga pronaći ih je nekakav trošak, a i samo otpuštanje uvijek loše djeluje na moral ovih koji ostaju. Kriza je stigla i sve je došlo na naplatu i puno takvih radnih mjesta je moralo biti ukinuto. Ako pogledamo strukturu nezaposlenih sasvim je jasno kako su bez posla ostali nisko produktivni radnici koji su po definiciji manje školovani. Tržišna vrijednost rada tih radnika nije nužno “nula kuna”, ali je svakako manja od troška edukacije, zapošljavanja i fiksnih troškova koje oni generiraju samim svojim postojanjem.

U času kada ekonomija krene nazad u pozitivne vode, a za potrebe diskusije možemo naivno nagađati da se to događa već danas, morati će proći dosta vremena dok se razina poslovnih aktivnosti ne digne do zadovoljavajućeg nivoa (a to je psihološki razina na kojoj smo bili prije dvije-tri godine) i taj rast će se crpiti iz daljnjeg rasta produktivnosti onih koji su uspjeli zadržati radno mjesto; tek kada iskoristimo te mogućnosti do njihovog logičnog maksimuma će ova grupacija koja je masovno otpuštana početi dobijati natrag nove prilike na tržištu rada. Pjesnički rečeno, plima će prije ili kasnije dići sve brodove (iako ne nužno i brodogradnju).

U međuvremenu, dok čekamo plimu, za očekivati je kako će mnogi koji su posljednje dvije-tri godine jedva držali dah ili izdahnuti ili preko ograde pobacati suvišan teret kako bi se održali na površini. To je ukratko razlog zašto imamo veliku šansu doprijeti do impresivnih 350.000 nezaposlenih.

Savjete o tome kako smanjiti broj nezaposlenih je trebao saslušati Popijačev predthodnih krajem 2007 ili tijekom 2008. godine i tada bi se ta brojka možda zaustavila na 300.000. Mudre savjete (ako ih uspije prepoznati) koje Đuro u funkciju stavi danas, svoje će rezultate početi pokazivati u času kada on već dugo vremena neće biti ministar.

p.s. ovo je moja dvadeset i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 15. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.

Share the post "Brzi vlak"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo Toyota TPS

Zašto, zašto, zašto, zašto, zašto?

Sigurno ste imali prilike u životu čuti neki od mitova koji se vežu uz kvalitetu japanskih, a posebice Toyotinih automobila. Toyota je svoju automobilsku industriju počela razvijati poslije drugog svjetskog rata u času kada su automobili već vladali cestama i kako bi razvili kompetitivnu prednost pred drugim proizvođačima koji su već tada bili osigurani ekonomijom veličine i beskonačnim serijama na svojim proizvodnim trakama. Japanci su jednostavno morali osmisliti način na koji će proizvesti bolji automobil od bilo koga drugoga, a koji je jeftiniji unatoč neusporedivo manjim serijama. Neovisno o tome što mislili ili znali o njihovoj tehnološkoj pozadini, ključ uspjeha nije u robotima ili automatiziranim procesima nego u primjeni nekih jednostavnih principa koji su tipični za istočnjačku filozofiju, a iz nekog razloga, koliko god bili logični, jednostavno nisu dio naše kulture.

Evo i konkretnog primjera, pokušajte zamisliti da radite u nekoj tvornici upravljajući nekim strojem. U jednom trenutku, usred vaše smjene, stroj se pokvari jer je neki od vijaka koji pridržavaju ili učvršćuju neki bitni dio stroja jednostavno pukao. Riječ je o običnom vijku koji i nema neku osobitu vrijednost. Ono što ćete kao upravitelj stroja učiniti je da ćete zaustaviti stroj, počistiti eventualni nered koji se dogodio, detektirati gdje je problem, otići ćete do skladišta rezervnih dijelova i pronaći odgovarajući zamjenski vijak i potom pristupiti popravku na način da ćete izvaditi stari puknuti vijak i zamijeniti ga novim. Nakon što se uvjerite da ste sve napravili kako treba, pokrenuti ćete proizvodnju i nakon nekoliko desetaka minuta zastoja proizvodnja se nastavlja.

Koliko god se gore opisani slijed činio logičnim i ispravnim, on to jednostavno nije, jer niste pokušali otkriti stvarni razlog zašto je vijak puknuo, te ste umjesto toga napravili korektivnu akciju i nastavili proizvodnju, ili, jednostavnije rečeno, niste napravili niti jedan korak da bi spriječili da se greška s vijkom ne ponovi.

Toyotina filozofija na ovakve probleme ima pitanje “5x Zašto”. Ispravan način za rješavanje puknutog vijka po Toyotinoj filozofiji bio bi otprilike slijedeći; Zašto je pukao vijak? Zbog toga što nije bio podmazan. Zašto vijak nije bio podmazan? Zato što ga Marijan nije podmazao u okviru redovitog tjednog održavanja. Zašto Marijan nije napravio tjedno održavanje? Zato što se Marijan razbolio. Zašto netko drugi nije obavio tjedno održavanje? Zato što procedura ne predviđa takvu situaciju. Zašto procedura ne predviđa takvu situaciju? Zato što rukovoditelj, direktor, vlasnik nisu predvidjeli takvu situaciju. Poanta je dakle da jednostavnim ispitivanjem dođemo do korjena problema i potom otklonimo izvor problema umjesto da korigiramo samo krajnju manifestaciju; tj. da promišljamo o problemu izvan granica očiglednih činjenica. Iz jednostavne i dosljedne primjene koncepata poput ovoga proizlazi perfekcija koja je omogućila japanskoj ekonomiju njezinu današnju poziciju.

“5x Zašto?” nije princip koji se može koristiti samo u automobilskoj industriji nego ga možete koristiti doslovce bilo gdje. Jednako je primjenjiv na vašem radnom mjestu, u vrtiću, dućanu, a mogli bi ga početi koristiti i na globalnim temama te bi neke društvene probleme možda trebali početi rješavati pitajući se pet puta za redom zašto. Primjerice, neka od prvih pitanja koja bi mogli postaviti su: Zašto je Sanader uhićen? Zašto smo u recesiji? Zašto je Vlada neučinkovita? Zašto autoceste toliko koštaju? Zašto su nam političari korumpirani i nesposobni?

Naravno, problem s ovim pristupom je to što se negdje u odgovoru na peto pitanje zašto najvjerojatnije nalazi i vaše ili moje ime, a to je sasvim novi problem (na koji su Japanci pronašli odgovor, no mi zasada nismo).

p.s. ovo je moja dvadeset i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 8. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If you are not making the progress that you would like to make and are capable of making, it is simply because your goals are not clearly defined.

Share the post "Zašto, zašto, zašto, zašto, zašto?"

  • Facebook
  • X