Tag: Večernji list

Vladavina prava znači da se zakoni primjenjuju uvijek, na sve sudionike bez iznimki te da zakoni sami po sebi nisu dizajnirani da nekome pogoduju. Umjetnici kada žele pravdu ovjekovječiti obično je nacrtaju ili isklešu s povezom preko očiju upravo zato kako bi bilo jasno da će se pravda izvagati ne znajući tko sjedi na kojoj strani. S druge strane, mentalitet nekih prošlih vremena i dalje podrazumijeva da je funkcija pravde zaštiti opće dobro, a budući da je u očima mnogih država opće dobro to otvara prostor za cijeli niz vrlo zanimljivih rastezanja, zanemarivanja ili rada koje su u cijelosti u suprotnosti sa zakonom.

Jedan moj prijatelj je na najbolji mogući način osjetio tu selektivnu primjenu zakona. On se bavi prodajom proizvoda koje država redovito kupuje. Ti proizvodi mogu se nabaviti od više dobavljača i u biti njegov uspjeh ovisi o tome koliko uspije sakupiti prometa, rabata i svih onih drugih parametara temeljem kojih se definira krajnja cijena prema korisniku. U konkretnom slučaju, obzirom da država kupuje veću količinu od relativno uskog kruga dobavljača država se radi jednostavnosti ali i objedinjene najave odlučila na potpisivanje tzv. okvirnog sporazuma. To je vrsta ugovora između države i dobavljača kojime se definiraju uvjeti pod kojima će država kupiti neki proizvod ili uslugu; s to je dobro za dobavljače jer posao ugovaraju jednom, a ne na desetinama manjih nabava, a s druge strane bolje je za državu jer svu nabavu objedini na jednom mjestu, volumeni su veći i krajnja cijena koja se postigne u takvom nadmetanju je povoljnija za poreznog obveznika.

Okvirni sporazum ugovara se s jednim ili više dobavljača, a onda se nižim razinama prepušta da odluče od koga će točno naručiti budući da svi oni udovoljavaju tehničku specifikaciju.

Moj prijatelj se uspio kvalificirati i potpisao je okvirni ugovor s državom, no kod jednog od kupaca niže razine njegov proizvod nije prošao zato što je jedan od njegovih konkurenata ponudio nižu cijenu. To samo po sebi i ne bi bio problem da cijene koje su ostvarene na javnoj nabavi nisu javno poznate svim sudionicima nabave (i cijeloj javnosti). Dapače, zakon o javnoj nabavi izrjekom kaže kako nakon potpisa okvirnog ugovora nije moguće mijenjati bitne elemente (npr. cijenu) pa čak niti onda kada se cijena mijenja na niže. Ta odredba postoji upravo zato kako bi se spriječio dumping i nelojalna konkurencija u trenucima kada su ponude na stolu i točno se zna tko je ponudio što.

Ono što je posebno u gore opisanom slučaju je to da umjesto da je drugostupanjsko tijelo javne nabave nakon žalbe poništilo nabavu ili odredilo da posao dobije onaj koji se držao zakona i okvirnog sporazuma, to isto tijelo je donijelo odluku kojim se potvrđuje prvobitna odluka unatoč tome što je mijenjanje cijene kao bitnog elementa ponude izrijekom zakonom zabranjeno. Dapače, nije čak niti riječ o neupućenosti drugostupanjskog službenika, nego o tome da je ovaj u napadu svoje genijalnosti čak i napisao kako se u ovom konkretnom slučaju zakon ne primjenjuje jer je javni interes da se pojedina usluga ili proizvod plati što je manje moguće.

Pokušavajući uštediti par tisuća kuna, revni službenik stao je iznad zakona, u cijelosti ga stavio izvan snage i tim postupkom zario bodež u srce pravde i pravne države prema kojoj toliko stremimo. Eto, ako vas zanima zašto nećemo zatvoriti poglavlje 23, zašto nas ne smatraju državom u kojoj vlada pravo i državom u kojoj nema stranih investitora to je zato što se zakoni ne primjenjuju ili ne primjenjuju na sve jednako, a za one koji to nisu znali, opće i javno dobro nisu nužno ekvivalenti riječi država.

p.s. ovo je moja trideseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Laws are made for men of ordinary understanding and should, therefore, be construed by the ordinary rules of common sense. Their meaning is not to be sought for in metaphysical subtleties which may make anything mean everything or nothing at pleasure.

Dvije slike. Prva je u biti jedan američki film B produkcije koji se povremeno reprizira kod nas. Riječ je o nekom diktatoru u nekoj opskurnoj državi izmišljenoj za potrebe filma u kojoj taj diktator negdje na samom početku ubija nekog čovjeka za kojeg se kasnije ispostavi da je bio otac glavne glumice. Ona, ostavši bez oca na nasilan način, odluči osvetiti njegovu smrt i svoj cijeli život posveti treningu u svim mogućim borilačkim vještinama, paralelno uči rukovati oružjem eksplozivom idesetak, petnaestak godina nakon što joj je otac ubijen kreće u osvetnički pohod. Naravno, diktator je smješten u dvorcu na nekom brdu i dobro je osiguran. No naša junakinja bez ikakvog problema pobije svo to osiguranje, probije se u samo srce dvorca, riješi se tjelohranitelja diktatora i krene s njime u obračun. Udarci se izmjenjuju i u jednome trenutku diktator je na podu, a ona leži preko njega, diže veliki nož i sprema se da ga zarije u njegovo srce, no neposredno prije toga izgovori rečenicu: “Ovo je za mog oca, Peru Horvata” (nije se njezin otac tako zvao, ali da sada ne izmišljam strana imena evo jednog hrvatskog generičkog). U tom trenutku diktator je zbunjeno pogleda i to je zbuni i ona zastane, a diktator joj kaže slijedeće: “Draga mlada dama, ja vidim da je trenutak u kojem sam ja ubio Vašeg oca definirao vaš život i očito je to bio najbitniji trenutak u njemu, no meni je to najvjerojatnije bio samo četvrtak.”. Ova priča u biti dobro objašnjava odnos naše vlasti prema prosvjedima. Prosvjednici su ljudi koji su sami stradali posljednjih godina, a ako i nisu sasvim sigurno imaju oca, sestru ili dragog prijatelja koji je ostao bez posla ili je na neki drugi način bio obespravljen. Takvi problemi nas opterećuju i definiraju što ćemo raditi u budućnosti. Istovremeno, naši (emocionalno) neiteligentni ministri i ministrice na sve to skupa gledaju s nerazumijevanjem jer, u krajnjoj liniji nisu oni nikoga otpustili ili poslali na cestu; oni imaju ljude koji imaju ljude koji rade takve stvari, no čak niti to nije točno jer država nije nikoga otpustila makar je u zadnje dvije-tri godine nestalo više od stotinu tisuća radnih mjesta. Njima je izvješće zavoda za zapošljavanje samo jedan neugodan utorak kojeg se s pravom ne žele sjećati. Nije ni čudo da vlada ne razumije prosvjednike.

Slika druga. Kasnije, kada sam razmišljao o tome cijela priča mi se činila znakovitom, no nakon nekoliko dana prosvjeda 21. prosinca 1989. godine na današnjem trgu revolucije u Bukureštu vladajuća stranka je naručila masovni prosvjed podrške. Iako je sve skupa krenulo dobro, u nekome trenutku začuli su se zvižduci sa strane i nakon nekoliko minuta ono što je bio masovni prosvjed podrške odjednom se pretvorio u početak revolucije u Rumunjskoj, a sam Čaušesku i njegova supruga su pobjegli da bi svega četiri dana kasnije, na sam božić 1989. bili osuđeni od prijekog suda i strijeljani. Po pisanju novina, naša premijerka je naručila pisanje dvije stotine i dvadeset tisuća pisama podrške i u biti ona ponavlja samo ono što je naučila u svojoj mladosti kada su se pisala slična pisma, ili sadile ruže u školskim vrtovima. No ta pisma nemaju apsolutno nikakve emocionalne ili druge težine i ti potpisnici se lagano i u svega nekoliko minuta mogu pretvoriti u zloćudne prosvjednike. Kao što je prije neki dan rekao upravitelj Al Jazzere g. Wadah Khanfar – “Korumpirani režimi su izgubili svoju moć zavaravanja.”.

Ne kažem ja da je naša vlada diktatorska, i ne želim uspoređivati premijerku s Gadafijem ili Čaušeskim, no trenutak kada vladajuća elita izgubi vezu s narodom kojim upravlja, osobito u ovako teškim vremenima, sve opcije su moguće.

p.s. ovo je moja trideseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
He who passively accepts evil is as much involved in it as he who helps to perpetrate it. He who accepts evil without protesting against it is really cooperating with it.