Jučer navečer, vozeći se trajektom na otok Brač bio sam se spreman okladiti u skupu večeru kako se Milan Bandić neće kandidirati za predsjednika SDPa, nekoliko minuta prije nego što je oklada skoro pala, proširila se vijest kako je Bandić prihvatio kandidaturu i ovaj neočekivani potez zagrebačkog gradonačelnika odjednom baca sasvim novi pogled na kampanju za upražnjeno mjesto predsjednika SDPa.
Mediji s pravom vrlo detaljno promatraju proces izbora SDPovog predsjednika pa ste tako u raznim novinama mogli svašta pročitati o dosadašnjim kandidatima. Neki su se navodno okoristili stranačkom infrastrukturom unatoč dogovoru da se to ne čini, neki trguju nepostojećim mandatima, pozicijama na listama i naručenim novinskim člancima, neki pak obilaze okolo i lobiraju po lokalnim organizacijama, neki u tišini dogovaraju svoj nastup na drugolipanjskoj konvenciji, a za barem jednog se nije niti očekivalo da uopće uđe u trku poznavajući njegov moto da se ne ulazi u trku koju nije moguće dobiti…
Politika je jedna od temeljnih vještina koja okuplja ljude oko zajedničke ideje i da bi bili dobri političar morate uložiti i zadnje atome svoje snage i vještine, no još bitnije da bi bili uspješni morate biti i strastveni. Strast je jedan od najnižih i gotovo životinjskih instikata pa stoga nije ni čudo da su političke borbe grube i vrlo često brutalne. Znamo koje je najstarije zanimanje na svijetu, baš kao što znamo što politika jest…
No postoji problem, pitanje politike je ono koje na ovaj ili onaj način određuje živote svih nas, i borba gore spomenutih kandidata će na ovaj ili onaj način utjecati i na nas same, neovisno o tome kojoj političkoj opciji pripadali. Pitanje novog predsjednika SDPa nije samo pitanje utaživanja ambicije pojedinaca, nego i pitanje koje će zasigurno odrediti uspjeh SDPa na predstojećim izborima, a novi predsjednik može pokrenuti cijelu lančanu reakciju političkih promjena u našem društvu koje će se opet, neovisno o tome tko pobjedni na jesenskim izborima direktno manifestirati na zemlji u kojoj živimo.
Pitanje pobjednika na drugolipanjskoj konferenciji je dakle pitanje ne samo ove četvorice kandidata i njihove profesionalne budućnosti, nego je u neku ruku i pitanje sudbine SDPa ali i Hrvatske. Nisam siguran da li su kandidati svjesni svoje društvene odgovornosti ili su u cijelosti zaokupljeni svojim kratkoročnim ciljem. To me iskreno i ne zanima.
Ono što me zanima je da 1613 delegata koji će drugoga lipnja morati zaokružiti neko ime nikako iz vida ne izgube Hrvatsku, jer ono što će se događati na zagrebačkom velesajmu je daleko veće od kandidata samih, pa čak i stranke za čiju se čelnu poziciju natječu.
Ako se slažete sa mnom i stvari postavite na taj način, može biti da ćete promijeniti mišljenje o tome tko je doista vaš favorit. Ako ste SDPov delegat i kojim čudom ste nabasali na ovu stranicu nemojte izgubiti tu sliku iz vida.
Misao dana:
Razmisli. Sjeti se!