Dakle jučerašnji dan je prepun paradoksa. Prvo je Severina pobijedila na Dori (a Dora je za one koji ne znaju vrsta vatrogasne zabave koju prenosi televizija i ono što bi se uredno moglo odraditi u sat i pol vještim managementom razvučeno je na puna tri dana), a potom je, kako to ona sama kaže “zahvalila žiriju što je prepoznao njezinu urbanu pjesmu“, koja se, usput rečeno, zove “Štikla“.
I da bi na kraju loše postalo još gorjim, Točni Huljić (to je isti onaj lik koji je mahao s dva CD/DVDa u emisiji Otvoreno kada se diskutiralo o ZAMPovom porezu na prazne medije) je rekao (pazi, ovo je copy&paste):
“Ovo je najbolja Dora dosad. Podaci o visokoj gledanosti pokazuju nam da narod želi takvu kulturu masovne zabave i da nema baš ništa protiv nje.”
Iako bih se pritisnut argumentima morao složiti s Huljićem, isto tako moram ukazati kako je neprimjereno riječ “kultura” koristiti u kontekstu zabave koju pruža Dora (uz svo dužno priznanje rijetkim izuzecima). Osim toga treba upozoriti da vrlo često ono što ljudi hoće nije istovjetno onome što ljudi trebaju, pa bi stoga ljudi koji vode ili barem usmjeravaju ono što bi se trebalo zvati kulturnim životom zemlje trebali to imati na umu.
Ne razumijem se previše u muziku, no vjerujem da bi se nekom matematičkom formulom mogla izračunati muzička i tekstualna vrijednost pojedine pjesme, te sve one koje potpadaju ispod određenog rezultata ili koje prirodno poželite otplesati s palčevima pod pazuhom treba naplatiti nekakvu trošarinu i ujedno zabraniti pojavljivanje na nacionalnim medijima.
Put prema društvu kulture je dugotrajan i bolan, a Dora sasvim sigurno ne pomaže (jadni Matoš Šenoa [tek toliko o meni kulturnome]).
Misao dana:
Compare music to drinks. Some is like a strong brandy. Some is like a fine wine. The music you’re playing sounds like Diet Coke.