Tag: Raiffeisen banka

Ovo je dvanaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Druga fundacija u više od tisuću sudskih postupaka koje vodi do sada je izradila i stotine financijskih vještačenja. Nepobitna je činjenica da ako napravimo financijsko vještačenje temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, da je rezultat financijskog vještačenja – dakle ukupni iznos preplate, uvijek i bez iznimaka značajno i u redovima veličina veći od izračuna konverzije kojeg je banka izradila temeljem zakona o konverziji, te eventualno priznate preplate u konverziji.

Izračun konverzije podrazumijeva promjenu otplatnog plana iz CHF u EUR, dakle zamjenu jedne valute drugom i uključuje obračun kamatnih stopa u zamijenjenom otplatnom planu po „usporedivim“ EUR kreditima odobrenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja. Vrijedi još jednom istaknuti da nitko nije kontrolirao kamatne stope koje su banke odlučile primjenjivati prilikom izračuna konverzije, nema treće i neovisne strane koja je provjerila točnost i utemeljenost tih kamatnih stopa (npr. pogledajte preglede kamatnih stopa banaka za EUR i CHF kredite pa razmotrite veličinu prostora interpretacije riječi „usporedivo“). Tako dobiveni otplatni plan se potom suočava sa stvarnim uplatama potrošača i računaju razlike. U konačnici se od više uplaćenih iznosa (koji su nastali nakon rasta tečaja CHF-a) oduzmu manje uplaćeni iznosi (po EUR otplatnom planu) i tako dobije iznos konverzije. Izračun konverzije na razlike u preplatama nije obračunavao zatezne kamate, a s konačnim iznosom konverzije tj. preplate niste mogli slobodno raspolagati, već je zakonom određeno da se 50% preplate koristi za namirenje budućih obveza (uočite da za tih 50% preplate banka vama ne plaća kamatu, dok vi njoj morate), a ostatak preplate je pitanje dogovora potrošača i banke o tome kako će se rasporediti.

U slučaju izračuna restitucije (koji je pojednostavljeno objašnjen ovdje), polazne postavke izračuna su bitno drugačije. Tečaj CHF-a koji se koristi za obračun odgovara tečaju CHF-a na dan isplate kredita (zbog ništetnosti valutne klauzule), kamatna stopa je fiksna tijekom cijelog vremena trajanja kredita (zbog ništetnosti promjenjive kamatne stopa). Kada tako izračunati otplatni plan sučelite s uplatama i dobijete ukupni iznos preplate na koje ste izračunali i zakonske kamate, ta brojka će (na prosjeku do sada izračunatih predmeta koje vodi Druga fundacija) biti otprilike četiri puta veća od izračunate konverzije.

U slučajevima u kojima je riječ o konvertiranom kreditu, da bi izračunali ispravni iznos restitucije, potrebno je izračunati iznos restitucije kao da konverzije uopće nije bilo, umanjiti je za izračunati iznos konverzije i na tako dobivenu brojku obračunati odgovarajuće zatezne kamate po pojedinačnim uplatama/preplatama (precizniji opis bi glasio ovako; umanjiti za priznatu preplatu iz konverzije ako je preplate bilo – u pojedinim situacijama je postojao i manjak koji je potrošač trebao doplatiti, preplata iz konverzije se potom odbija od zateznih kamata koje se obračunaju na sve preplaćene iznose od dana preplate svakog anuiteta, pa do dana konverzije – da bi u konačnici odbili preplatu iz konverzije, sve sukladno redoslijedu namirivanja definiranim u Zakonu o obveznim odnosima).

Konverzija podrazumijeva zakonom uređene promjene koje proizlaze iz ugovornog odnosa između banke i potrošača. Izračun restitucije pak uzima u obzir ništetnost ugovornih odredbi originalnog ugovora o kreditu, posebice odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što je posljedica koja je proizašla izvan ugovornog odnosa – tj. stečeno je bez osnove. Financijska vještačenja pokazuju da je iznos restitucije u prosjeku četiri puta veći od izračunate konverzije. Banke nas pokušavaju uvjeriti da je konverzijom – tj. povratom svega jedne četvrtine obeštećenja ostvarena „ugovorna ravnoteža“ iako potrošaču nikada nisu izračunali niti objasnili koliki je potpuni iznos obeštećenja, niti su u dodatku ugovora bilo gdje upozorili potrošača da se prihvaćanjem konverzije odriče čak 75% iznosa restitucije koja bi mu pripala da nije pristao na konverziju.

Ako se vratimo na početnu biciklističku analogiju; nakon što smo ulovili banku da je „nepošteno stekla“ vaš bicikl, dvadesetak godina njime razvozila Glovo i pritom ostvarila plodove u obliku značajnog povrata na kapital i financijsku dobit (nisu prestali ni nakon što smo ih ulovili da su vam ukrali bicikl), policajac je banci naložio da vam vrati od korištenja izlizani i izubijani prednji kotač, zadnje svijetlo, jednu pedalu i sjedalo, a vama naredio da potpišete da ste to primili i još vas pritom lopov uvjerava da morate vjerovati da je to pravedni povrat te da ga nemate za što tužiti!?

Bizarno je i teško za razumjeti kako je moguće da ako imate dva istovjetna kredita, potrošač koji je potpisao dodatak o konverziji ima pravo na svega jednu četvrtinu „obeštećenja“ od potrošača koji nije potpisao konverziju, bez da ga je bilo tko i bilo kada upozorio čega se i u kojem trenutku odrekao? I sve to u zemlji u kojoj postoji zakon koji vrlo precizno kaže da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate.  Vrlo Kafkijanski.

Misao dana:
The modern banking system manufactures money out of nothing. The process is perhaps the most astounding piece of sleight-of-hand that was ever invented.

Ovo je jedanaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Ako detaljno prođete arhive Hrvatskog Sabora i pronađete prijedlog zakona kao i priložena im obrazloženja, video snimke i zapisnike rasprava na odborima ili raspravu u samom saboru (ja jesam, više od jednom), nije teško utvrditi kako se u prijedlogu zakona i svim popratnim materijalima nigdje niti jednom jedinom riječju ne spominje restitucija ili obeštećenje (ili bilo koji drugi sinonim ili jezična fraza koja bi naznačila bilo kakvu odštetu). Zakonom se ne intervenira i ne ograničava pravo potrošača na naknadu štete koju je pretrpio, niti se u tekstu ili obrazloženju zakona bilo gdje spominje odricanje i/ili ograničenje potrošača od bilo kakvog prava, niti se govori o tome da se konverzijom postiže bilo kakva nagodba ili sporazum osim usko propisane odredbe o zamjeni otplatnog plana.

Temeljna nakana zakona je zamjena otplatnih planova na način da se zamijeni obveza iskazana u CHF s onom iskazanom u EUR, zakon sam po sebi se uopće ne dotiče i ne uređuje prava potrošača ili uređenja bilo kojeg drugog dijela originalnog ugovora o kreditu nego matematički normira kako i pod kojim uvjetima banka mora prevesti/konvertirati kreditni odnos iz jedne u drugu valutu. Ukupni opseg i obuhvat zakonskih promjena precizno je i usko naveden u članku 19.b kroz definiciju načela konverzije, dok je sam mehanizam konverzije opisan u članku 19.c.

Dapače, ako govorimo o pravima potrošača, jedino mjesto na kojem se ona spominju je članak 19e, točka 9 u kojem se jasno definira kako je banci zabranjeno „postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava“. Druga prava uključuju i pravo na restituciju.

Ako pažljivo pročitate tekst zakona kojim je definirana konverzija, a bitno je radi konteksta, biti će vam jasno i da je pristanak potrošača samo nominalno bio dobrovoljan, te da su korisnici CHF kredita u stvarnosti bili izloženi Sofijinom izboru. Naime, ako bi potrošač odbio konverziju, tečaj koji se primjenjivao na njegov kredit bio je u tom trenutku (zakonom) fiksiran na 6,39Kn za 1 CHF do isteka jednogodišnje vatrogasne mjere koja je istjecala uskoro, da bi potom bio prepušten tržišnom tečaju (tečaj je u siječnju 2016. bio oko 6,9kn za 1 CHF i gotovo neprekidno raste od tada do danas kada bi bio otprilike 8,06Kn za 1 CHF). Usporedbe radi, potrošači su kredite dizali u trenutku dok je tečaj CHF-a bio oko 4,5 Kn. Sjetite se i da je u tom trenutku (po podacima HNB-a), uslijed nagle i ogromne promjene tečaja, čak 63% svih CHF kredita bilo u nekom obliku neuredne otplate (doslovno 10x više nego kod kredita u drugim valutama). Ovo je još jedan u nizu argumenata kako su potrošači bili prisiljeni prihvatiti konverziju jer je u tom trenutku to bio jedini odabir koji bi im umanjio mjesečne rate ili anuitete, tj. jamčio da će mjesečne rate biti predvidive i neće dalje nekontrolirano rasti.

Puno važnije je da su odluke o ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koje su banke sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora donesena tek 2017. i 2018. godine (radi se o odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te odluka Vrhovnog suda broj Rev-t 249/2014 i Rev-2221/2018.).

Da bude totalno precizno – potrošači koji su konvertirali svoje kredite sukladno ZID ZPK krajem 2015. godine i početkom 2016. godine imali su mogućnost utuživati promjenjivu kamatnu stopu (budući da je ništetnost promjenjive kamatne stope odlučena presudom Visokog trgovačkog suda 13. lipnja 2014.), no o ništetnosti valutne klauzule je odlučeno tek 2 godine kasnije. Banke pokušavaju argumentirati kako su postupkom konverzije potrošači dobili obeštećenje koje nigdje nije deklarirano, za štetu koja nigdje nije izračunata, za prava za koja uopće nisu znali da ih posjeduju, te koja su velikim dijelom stekli tek dvije godine nakon što su potpisali dodatak ugovoru o konverziji.

U dopisima koje su banke slale korisnicima u vrijeme konverzije sasvim je jasno kako su banke pozivale i nudile korisniku „mogućnost zamjene valutne klauzule, odnosno zamjene valute u kojoj se kredit obračunava“ – niti u jednom od nekoliko tisuća dopisa koje smo pregledali ne spominje se bilo kakva restitucija, obeštećenje nego samo i isključivo konverzija „slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju“.

Ako krenete čitati dodatke osnovnom ugovoru tj. anekse koje su banke sklapale sa svojim korisnicima, biti će vam također sasvim jasno kako se u tekstu sporazuma nigdje ne spominje obeštećenje, restitucija, naknada štete, nagodba, kompromis ili bilo kakva druga slična fraza te da je namjena dodatka ugovoru „promjena načina otplate preostalog neotplaćenog nedospjelog iznosa kredita“. Dapače, aneksi naglašavaju kako „sve ostale odredbe Ugovora koje nisu vezane uz konverziju kredita“ ostaju u cijelosti na snazi i nepromijenjene. Sve promjene koje jesu nastale isključivo su u funkciji usklađenja sa zakonom. Korisnici se ničega nisu odrekli, nisu se ni oko čega nagodili niti im je bio ponuđen bilo kakav izbor ili alternativa, a jedini „sporazum“ na koji su pristali je konverzija ugovorene valute i kamatne stope koju je banka mimo svoje volje morala ponuditi silom zakona i to na temelju izračune kojeg je izradila dominantna strana u ugovornom odnosu, temeljem podataka koje potrošač nije mogao u zadanom mu roku provjeriti ili testirati njegovu ispravnost. A i riječ „sporazum“ je u nategnuta, u svojoj biti uvjetna i izvan konteksta budući da se banka i potrošač oko ničega nisu sporazumjeli niti su oko nečega mogli pregovarati. Svojim potpisom su obje strane pristale na proces konverzije koji je u cijelosti normiran od zakonodavca (ok, banke su to radile s figom u džepu). Slično kao kada vam poštar isporuči pošiljku s povratnicom, vaš potpis ne znači da ste se bilo što sporazumjeli nego da vam je predao pošiljku u ruke, a sa sadržajem pošiljke se uopće ne morate slagati, odbijanje potpisa vas samo stavlja u još lošiju poziciju.

Što se samog zakona o konverziji tiče, činjenica je da je u trenutku donošenja zakonodavcu već bila poznata odluka Visokog trgovačkog suda o ništetnosti promjenjivih kamata. Uočite i kako su kamatne stope koje su se koristile za izračun „usporedivog“ eurskog kredita također promjenjive, dakle ništetne. Članak 19.c. Zakona o konverziji, propisuje simulaciju euro kredita prilikom kreiranja novog otplatnog plana, s primjenom kamatne stope (po svojem iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Euru. Unatoč svemu tome pitanje ništetnosti kamatnih stopa uopće nije spomenuto u obrazloženju ili prijedlogu promjena i nadopuna zakona što je još jedan u nizu argumenata kako je jedina funkcija zakona zamjena otplatnih planova iz jedne u drugu valutu, tj. da budemo vrlo precizni, izjednačavanje pozicije nositelja CHF kredita s onima koji su imali EUR kredite.

Jedan od temeljnih pravnih koncepata jest da se ne možete unaprijed odreći prava za kojeg ne znate da postoji. Obveza restitucije proizlazi iz Zakona o obveznim odnosima kao posljedica nevaljanosti ugovora ili ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a ne kao posljedica ugovora, dakle iz izvanugovornog odnosa kojeg zakon o konverziji uopće ne dotiče niti regulira. Ništetni ugovor ne može postati valjan ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, a dodatak osnovnom ugovoru u kojem je regulirana konverzija otplatnog plana ni na koji način ne uklanja te uzroke.

Sklapanjem dodatka o konverziji, potrošači nisu izgubili niti im je na bilo koji način umanjeno pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti su sklapanjem aneksa o konverziji izgubili ili uopće bili u poziciji izgubiti pravo na potpunu restituciju na jednaki način kako to pravo ostvaruju korisnici koji nikada nisu konvertirali svoje kredite. Sve ovo je sasvim jasno i bez bilo kakve dvojbe proizlazi iz hrvatskih zakona, bogate sudske prakse ali i pravne stečevine i relevantne sudske prakse Europske.

I na samome kraju, unatoč tome što banke uporno ponavljaju da konverzija predstavlja obeštećenje potrošača, ako pažljivo čitate financijske izvještaje banaka onda ćete naići i dijelove teksta koji govore o konvertiranim kreditima (isječak iz godišnjeg izvješća jedne od najvećih banaka u RH, slične formulacije možete pronaći i kod drugih banaka):

VSRH je u listopadu 2024. godine otpremio tri odluke s dva različita stajališta o pravu tužitelja. U odlukama Rev-1359/2019 i Rev-586/2019 VSRH je zauzeo stajalište prema kojem tužitelji imaju pravo potraživati samo zatezne kamate na iznose koji su im vraćeni konverzijom. Suprotno tome, odlukom Rev-1096/2022 VSRH je zaključio da tužitelji imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako ta razlika postoji s obzirom na provedenu konverziju.

Zbog suprotnih stavova VSRH, nejasno je kakve će odluke zauzeti nižestupanjski sudovi, kao i hoće li VSRH na kraju zauzeti unificirano stajalište ili će pojedina vijeća VSRH odlučivati samostalno. Čak i ako VSRH zauzme jedinstveno stajalište, ostaje pitanje stava Ustavnog suda Republike Hrvatske i potencijalnog stava Suda Europske unije, ako neki od sudova zatraži tumačenje prava Europske unije, unatoč već postojećim odlukama. S obzirom na naveden sudsku praksu, banka je formirala rezervacije i za konvertirane CHF kredite.

Ako imate iskustva u čitanju financijskih izvješća, gornji paragraf uz sve moguće zamagljivanje i ublažavanje koje su autori mogli izvesti, između redova kaže da banke računaju da će ove sporove izgubiti. Ako utrošite vremena i proučite primjenjivo pravo Europske unije ali i već prethodno donesene odluke Europskog suda (od kojih se neke direktno dotiču predmeta koji su uključivali konverziju) biti će vam jasno zašto su banke skeptične unatoč tri revizije koje im naizgled idu u korist. Primjerice, Addiko banka je u svojem (revidiranom) godišnjem izvješću, to izrijekom i napisala:

Slika 4 Izvadak iz godišnjeg izvješća Addiko banke

Misao dana:
I hate banks. They do nothing positive for anybody except take care of themselves. They’re first in with their fees and first out when there’s trouble.

Ovo je deseti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Prijepor koji je nastao nakon provedene konverzije, pokušaj je banaka koje su se upustile u sada već desetogodišnju PR kampanju kojom nas (a osobito sudove) uvjeravaju kako je postupak konverzije ujedno bio i obeštećenje/naknada štete koja je nastala potrošačima kroz ugovore o kreditu u švicarskim francima – što je naravno netočno u cijelosti.

Za početak, vrijedi istaknuti kako su se banke tijekom cijelog procesa donošenja zakona vrlo aktivno protivile konverziji, dio argumenata koje su koristili navedeni su u pismima koje su slali Vladi Republike Hrvatske, a moguće ih je pronaći i u mnogobrojnim medijskim napisima i istupima bankara iz tog vremena.

Primjerice, mnogi su zaboravili, ali u postupku pregovora s Ministarstvom financija i udrugama potrošača banke su predlagale „prodaju potraživanja i založene imovine specijaliziranoj državnoj agenciji uz naknadu na temelju tržišne vrijednosti nekretnine te zaštićeni najam s pravom prvokupa za dužnika te otpust duga preko visine vrijednosti kupljenog stana uz podmirenja duga prijenosom stana u vlasništvo banci, slobodnog od osoba i stvari i bez poreznog opterećenja kupoprodaje (walk away opcija), a prema socijalnim kriterijima“ – dakle prodaju dugovanja državnoj agenciji (kako bi trošak pao na porezne obveznike), nadoknađivanje „izgubljene“ vrijednosti banci i masovno iseljavanje vlasnika stanova „bez poreznog opterećenja“ ako se odluče sami iseliti. Ovaj predatorski i krajnje destruktivni prijedlog banaka je službeno i za povijest zabilježen u obrazloženju prijedloga zakona o konverziji.

Neprihvaćanje zakona o konverziji u pojedinim je bankama išao toliko daleko da njihovi aneksi ugovora (vjerovali vi to ili ne) sadrže članke u kojima otvoreno pišu kako osporavaju predmetni zakon i postupak konverzije.

Slika 1 Dio ugovora o konverziji domaće banke u austrijskom vlasništvu s potrošačem

Slika 2 Dio ugovora o konverziji domaće banke u talijanskom vlasništvu s potrošačem

Matematički je dokazivo i precizno jasno kako se konverzijom kredita iz CHF u EUR adresirao samo dio štete koja je neosporno nastala potrošaču. Jasno je i da „one size fits all“ metodologija konverzije ne uzima u obzir mnogobrojne ugovorne situacije, pa potrošače nakon provedene konverzije stavlja u nejednake pozicije, poput recimo izostavljanje zateznih kamata na preplaćene iznose ili beskamatno kreditiranje banaka koje je proizašlo iz preplate. No intencija zakonodavca nikada nije niti bila osigurati restituciju ili nadoknaditi štetu, nego osigurati uređeni sustav zamjene valute u kojoj je ugovor sklopljen kako bi se izbjeglo veće zlo, zato se i zove zakon o konverziji a ne zakon o restituciji ili obeštećenju.

U obrazloženju Zakona o konverziji, Ministarstvo financija je između ostalog utvrdilo i  da „među najvažnijim činjenicama je i činjenica da efekti porasta vrijednosti zaštitnog mehanizma u CHF za vjerovnike u najvećem broju slučajeva i u najvećem opsegu predstavljaju nerealizirane dobitke i nisu posljedica stvarnih priljeva novca u navedenoj valuti, niti je početni odljev novca vjerovnika nastao u navedenoj valuti tj. u CHF, već u kunama“. Prevedeno i nikada dovoljno naglašeno – banke nikada nisu ni imale švicarske franke, a na račune svojih korisnika su isplaćivale kune.

Da su banke cijelom procesu konverzije pristupale s figom u džepu govori i to da su naglašavale i pazile da dodatak ugovora bude nastavak istog pravnog posla (kontinuitet početnog ugovora o kreditu). Naime, nadale su se da će uspjeti „srušiti“ zakon o konverziji na Ustavnom sudu – što se u konačnici nije dogodilo, ali da jesu, posljedica toga bi bila povratak ugovora o kreditu na početno stanje, što znači originalni otplatni plan, tržišni tečaj CHF-a i naplata nenaplaćenih razlika mjesečnih anuiteta sa svim zateznim kamatama koje uz to slijede. Banke ukratko očekuju da se potrošači odreknu prava na restituciju (obveze koja je banci nastala iz izvanugovornog odnosa, dakle povredom prava svojih klijenata tj. stjecanjem bez osnove) kojeg se one same nikada nisu odrekle (i koji je u detalje utvrđen ugovornim odnosom).

Slika 3 Banke su pazile da dodatak ugovora ostane isti pravni posao

Bankama je vrlo brzo postalo kristalno jasno da postupkom konverzije nisu isplatile svu štetu koju su prouzročili svojim korisnicima (bankari ipak puno brže i bolje računaju od mnogih), te su shvatili kako im se otvorila prilika obeshrabriti potrošače (a posljedično i sudove) u podizanju novih sudskih tužbi, a sve kako bi zaštitile svoje profite. Banke su stoga krenule u arbitražni proces u kojem su od države naplatile trošak konverzije (pa su se putem nagodile i očigledno dobile neku protučinidbu, dobile arbitražu ili taj pravorijek tek očekuju), a istovremeno su prigrlile zakon o konverziji kao svoj, okrenule pilu naopako i poput papiga ponavljaju kako je zakon o konverziji osigurao obeštećenje potrošačima.

Misao dana:
I am afraid the ordinary citizen will not like to be told that the banks can, and do, create money…And they who control the credit of the nation direct the policy of Governments and hold in the hollow of their hands the destiny of the people.