Jeste li znali da začeci zaštite autorskih prava proizlaze iz razdoblja u kojem su tiskarski strojevi postali široko rasprostranjeni, dakle negdje tamo krajem petnaestog, početkom šesnaestog stoljeća? Zanimljiva je to analogija jer nam se nešto slično događa i danas. Široka rasprostranjenost tiskarskih strojeva omogućila je tada mnogima da umnožavaju knjige prilično jeftino što nije bio osobiti problem ako ste umnožavali bibliju ili neke državne dokumente. Na istim strojevima mogli ste umnožavati i druge tiskovine koje si bile kritične prema crkvi ili državi te je iz nastojanja da se kontrolira umnožavanje informacije nastao cijeli niz zakona i propisa koji su regulirali tko je taj koji može umnožavati neku informaciju i pod kojim uvjetima, da bi nešto kasnije ta inicijativa počela štititi izdavače (koji su tada ujedno bili i tiskari) kako njihov proizvod nitko drugi ne bi mogao umnožiti u određenom vremenskom razdoblju.
Zaštita intelektualnih prava bila je kreirana da bi zaštitila tiskanu riječ i taj cijeli koncept nije se puno širio do deventaestog stoljeća i industrijske revolucije kada više nije bilo potrebno štititi samo pisanu riječ nego i konkretne izume i inovacije. Vrijedi reći kako su tadašnji zakoni u svojoj biti štitili fizički proizvod, bila to knjiga ili stroj, a tek u dvadesetom stoljeću stižemo do punog značenja intelektualnog vlasništva koje danas može štititi i ideje koje možda i nemaju materijalni oblik.
Koncept zaštite intelektualnog vlasništva kakvog danas poznajemo prilično je teško primjeniti na svijet digitalnog, a još manje na umreženi svijet interneta u kojem za razliku od onog materijalnog, izraditi kopiju originalne informacije ne samo da sa sobom više ne nosi nikakav trošak nego je i toliko jednostavno da uopće ne treba uložiti nikakav osobiti trud.
Da ste prije nekoliko stotina godina odlučili iskopirati nečiju knjigu, taj cijeli proces je uključivao sasvim mjerljivi trošak, pa je sukladno tome i kasnija distribucija “ukradenog” proizvoda nosila sa sobom želju za povratom investicije. Tako da je distribucija, makar ilegalna dijelom bila ograničena, a dijelom je uključivala i ekonomsku naknadu za korištenje. U digitalnoj ekonomiji to nije tako, slobodno možete otići na jedan od stotina tisuća portala i pronaći na njemu zanimljivu informaciju (bila ona u obliku teksta, slike, videa ili nekom drugom) te je uz nekoliko poteza mišem iskopirati i objaviti na svojem facebook profilu, ponuditi poveznicu na nju na svom twitter računu ili objaviti na svom blogu ili portalu.
Kopiranjem sadržaja i objavom na svojoj internet stranici niste doduše umanjili vrijednost prvotne informacije, ali ste originalnom izdavaču dramtično otežali povrat investicije u kreiranje i objavu informacije. Pojednostavljeno rečeno, ako ste iskopirali vijest s neke internet stranice otežali ste tom izdavaču da kroz svoje internet aktivnosti vrati trošak uložen u novinare, lekture i korekture, urednike i svu onu infrastrukturu koja je uopće bila potrebna da bi ta vijest ugledala vaš monitor.
Lakoća kopiranja sadržaja (računalo) i daljnje distribucije (internet) već su značajno nagrizli temelje poprilično profitabilne muzičke industrije, distribucija video sadržaja je također na udaru već nekoliko godina i jedino što je drži je količina podataka koju je potrebno preseliti s jedne lokaciju na drugu kako bi pogledali primjerice cjelovečernji film, a gore spomenutu izdavačku industriju knjiga na životu drži navika da knjigu čitamo iz papirnatog medija što je balans kojeg uređaji poput Amazonovog Kindlea i drugi eČitači dramatično mijenjaju. Amazon već danas prodaje više digitalnih knjiga nego onih tvrdo ukoričenih, a sedam posto čitatelja knjiga posjeduju neki od eČitača (pazite, to su oni koji čitaju redovito i najveći su konzumenti tiskanog štiva).
Internet portali koji pružaju vijesti zasada su najlošije su prošli u ekonomiji digitalnog, jer za razliku od papirnatih novina koje se na kiosku natječu s drugim novinama, web portali se natječu sa baš svakom web stranicom na internetu. Pokušaj da limitirate pristup svojim sadržajima u najmanju ruku nisu dočekani s dobrodošlicom od strane konzumenata informacije koji su na internetu navikli da sve, ili gotovo sve, dobijaju lagano i besplatno, dok je legalnost stjecanja od sekundarne važnosti.
Zamislite situaciju da ste novinar koji je objavio vijest kako su Somalijski pirati oteli brod uz obalu Afrike, kako ćete naplatiti tu informaciju ako ne kroz marketinške aktivnosti na internet stranicama svoje novine? No tu istu infromaciju će u roku od nekoliko sekundi preuzeti desetine ako ne i stotine drugih web portala. Ono što je prije desetak minuta bila velika ekskluziva i “breaking news” odjednom je postala masovna roba bez tržišne vrijednosti na stotinama web stranica. Upravo ta situacija se dogodila prošle godine kada je google news (još jedan besplatni news servis) prebrojao 11.264 izvora za jednu te istu vijest.
Druga varijanta je naravno da odlučite naplatiti pretplatu kako bi korisnici pristupili ekskluzivnom sadržaju, no kako iskustvo Londonskog Timesa kaže, rezultati nisu ohrabrujući. Promet na njihovoj web stranici od časa kada su dopustili pristup sadržaju samo pretplatnicima smanjio se impresivnih 97%. U ljetnim mjesecima ove godine uspjeli su evidentirati dvije stotine tisuća transakcija od čega polovica otpada na one pretplatnike papirnatog izdanja koji su odlučili aktivirati i besplatnu digitalnu pretplatu, dok se preostalih sto tisuća sastoji od kupovine pojedinačnih članaka ili mjesečne pretplate.
Rijetko koja novina ima financijsku snagu da preživi pad čitanosti na jednu tridesetinu, a upravu se to desilo Londonskom Timesu. No čak i bez plaćene pretplate pad prihoda događa se i svim hrvatskim medijima s tom razlikom što Times pretendira na publiku od više od pola milijarde konzumenata koji govore engleski jezik, dok naši mediji taj isti teret moraju raspodijeliti na četiri i pol milijuna osiromašenih građana od kojih polovica ionako nema pristup internetu. Jedina reakcija koju u takvoj situaciji možete poduzeti je smanjiti troškove poizvodnje vijesti kako bi taj trošak pratio prihode, što će neminovno dovesti do toga da i sami pribjegavate kopiranju vijesti s drugih portala, a kvaliteta novinarske informacije srozati će se do razine tabloida i čitljivosti. Čekajte, pa to se već dogodilo!
p.s. ovo je tekst koji sam napisao za prošlotjedni Obzor