odgovornost

Konformizam struktura

Jeste li promatrali diskusije saborskog povjerenstva o prodaji INA-e? Iznimno zanimljivo štivo budući da se na ovom povjerenstvu trenutno križaju mnogobrojne silnice pa će tako te sjednice vjerojatno u anale otići kao dosada najžešće. S jedne strane imamo HDZovu većinu koja je vjerojatno odavno odlučila što će biti zaključak povjerenstva, tu je nekolicina oporbenjaka s povremeno inteligentnim pitanjima (ali i zamjetnom dozom politikanstva) te niz likova na klupi za svjedoke a koje sve redom asociramo s političkim strukturama u posljednjih petnaestak godina. A da bi priča bila još zanimljivija tu je i Damir Polančec, trenutni Pedro čija je sudbina već u biti odlučena i zapečaćena i sve ovo što se sada s njime događa je više administrativni proces nego nekakvo stvarno istjerivanje pravde.

Damir nas je svojim napadom iskrenosti (kojeg do sada nismo imali prilike vidjeti od palih anđela HDZ-a) počastio i uvidom u složene procese odlučivanja unutar Vlade i HDZ-a. Problem je naravno u tome što je INA bila instrumental u procesu kojim je rukovodio sam Polančec prilikom (zasada) neuspjelog pokušaja preuzimanja Podravke, tako da u biti znamo tko je zločinac koji je pogodovao INA-i u njezinom kupcu MOL-u, no istovremeno on sam je zaštićen kroz različite razine odlučivanja koje uključuju i Vladu, i nadzorne odobre ali i sam vrh HDZa i njihovu središnjicu. Na stranu to što se o sudbini INA-e uopće diskutiralo u prostorijama središnjice stranke (što očito više nikome nije neprihvatljivo), koliko je na snazi kolektivna amnezija koja s jedne strane uopće pojma nema što je u dokumentima pisalo, o čemu se na prezentacijama govorilo ili za što se u nadzornim odborima glasalo.

Primjerice: Ivan Šuker, kormilar hrvatskog fiskalnog brodoloma bio je samo “formalni” član i uopće o cijeloj priči poput patuljaka pojma nije imao, a razmjeri dokumentacije su bili takvi da jednostavno nije imao vremena pročitati o čemu se radi (moj prijedlog je da se ministrima ubuduće kompleksni ugovori daju u za njih primjerenom obliku lagano razumljivih i brzo čitljivih slikovnica). Zanimljivo bi bilo pitati sudove što misle o “formalnim” članovima i da li je njihova odgovornost također formalna ili ih se neformalno ipak može poslati u zatvor. Ispada tako da je odluka o ugovoru dioničara nastala bezgrešnim začećem i iako je odluka očigledno donesena, nije baš totalno jasno tko ju je donio, pod kojim uvjetima i zašto. Kolektivna amnezija, fluidnost odlučivanja dovedena do umjetničke forme.

Nije odgovornost izgubljena samo u hodnicima Markovog trga, ima sličnih situacija i na nižim razinama. U gradu Zagrebu skupština je nedavno optužila gradonačelnika na uzurpaciju prostora, kršenje procedure i koječega drugoga u predmetu Varšavske, no Milan je, šeretski, odgovorio kako je on kao gradonačelnik samo provodio odluke skupštine. I to je apsolutno točno, skupina od 51 manje ili više korumpiranih vijećnika donijela je te odluke i gradonačelnik je kao čisti administrativac pod apsolutnom kontrolom skupštine samo proveo njihovu odluku u djelo i sada su se odjednom neki predomislili i ljute se na izvršitelja zbog pogrešno formulirane zapovjedi. Smiješno.

Konformizam struktura je u Hrvatskoj dosegao epske razmjere te različite odluke donose različita upravna tijela, povjerenstva, odbori i slični entiteti, a kada treba rezati vrpce i gurati se ispred kamera pokazujući tuđa postignuća tada odjednom izranjaju različiti individualci koji time valjda pokušavaju dio tuđeg uspjeha prigrabiti sebi. Istovremeno, kada je riječ o odgovornosti i kada je potrebno saznati tko je donio određenu odluku onda se svi skupe da budu manji od makova zrna te minoriziraju svoj utjecaj ili moć odlučivanja.

Odgovornost – još jedan od pojmova koji su netragom nestali s ljestvice vrijednosti. Vjerojatno kolektivne.

p.s. ovo je moja dvanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
Podstranica na web sjedištu Hoto grupe upoznaje nas s prostorom za kojeg nitko nije odgovoran no ipak se dogodio. Prošećite već danas virtualnim hodnicima cvjetnog prolaza za kojeg nitko nije u biti kriv, on nam se, poput mnogi drugih stvari, jednostavno dogodio.

Odgovornost i moral na radnome mjestu kao apstraktna kategorija…

Čitam sada vijest o potraživanju američke košarkašice prema RH u visini od otprilike milijun kuna. Obzirom da je ona amerikanka gdje bi odštetni zahtjevi za propust koji se njoj dogodio bili neusporedivo veći, ovih milijun kuna smatram vrlo razumnim zahtjevom.

Nedavno, u jednom intervjuu kojeg je dala tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, spomenula je podatak kako na upravnom sudu država gubi 50% svih sporova zbog toga što dakle u više od polovice slučajeva država pogrešno primjenjuje pravo, gazi proceduru ili rokove. Ovo je zabrinjavajući podatak jer govori ne samo o razini edukacije državnih službenika, nego i o kvaliteti njihova rada. Pitam se koliko ljudi uopće nije niti napravilo tužbu zato što je eventualna kazna bila relativno malena pa je bilo jednostavnije odraditi kako je država rekla nego se besmisleno suditi na upravnome sudu na kojem predmet uopće stiže u razmatranje u roku od četiri godine od datuma primitka. Uopće i ne spominjem ljude koji su spremni platiti kaznu ili trpiti posljedicu između ostalog i zato što pristajanjem na takvu kaznu istovremeno dobijaju i oprost grijeha budući da se u nekom ponovnom postupku povijest mjeri samo od točke u kojoj je kazna nastala prema ovamo.
Država takvim ponašanjem kreira ogromnu štetu, bila ona usmjerena na pojedinca (poput gore spomenute košarkašice) ili neku pravnu osobu koja zbog neefikasnosti, needuciranosti i opće nekompetentnosti državne uprave trpi neku vrst štete.

U jednom drugom razgovoru, bio sam pitao što je sa situacijama u kojima je zbog ponašanja državne uprave netko pretrpio materijalnu štetu ili propustio nešto zaraditi (izgubio potencijalnu dobit), dobro upućeni sugovornik mi je odgovorio kako je do danas poznat samo jedan slučaj u kojem se to dogodilo iz nekoliko razloga.

Prvi razlog je opća klima u kojoj “nikada ne možeš dobiti spor protiv države”, pa stoga mnogi niti ne pokušavaju tužiti državu jer su uvjereni kako nemaju nikakve šanse.

Drugi razlog, zbog kojeg je i gornja situacija barem djelomično točna je ta, što naše sudstvo još uvijek funkcionira po socijalističkim principima u kojima suci brane opće (dakle državno) dobro. Po takvom shvaćanju, svaka tužba protiv države nije dobrodošla i odlukom u korist države suci imaju lažnu percepciju kako brane državne interese. To se polako mijenja jer pravosuđe, trulo kakvo jest, ipak povremeno napravi koju svijetlu odluku kojom prepoznaje da je pojedinac u borbi s državnim aparatom osuđen na neuspjeh te je ponekada potrebno takvu štetu nadoknaditi.

U pozadini svega je priča o odgovornosti za učinjeno, što također kao kategorija (poput morala) nije baš previše poznata u našoj politici, pa stoga nije realno za očekivati niti da se odgovornost za učinjene propuste očekuje od poslušnika na nižim razinama. Povremeno, istina je, ponetko strada i ostane bez posla, no to je daleko češće zbog toga što je u tome času bilo potrebno žrtveno janje nego zbog stvarnog funkcioniranja sustava.

Misao dana:
Organized crime in America takes in over forty billion dollars a year and spends very little on office supplies.