Većina tekstova koje (rijetko) pišem su kritički orijentirani na sve što se događa oko nas, pa evo jednoga koji je mala iznimka od uobičajenog programa gdje se pohvalno izražavam od aktualnih promjena. Naime, od početka siječnja primjenjuju se nova pravila za obračune plaća (osobnog dohotka) i te promjene se događaju na nekoliko različitih razina. Nekako je cijelu transformaciju obilježio protest knjigovođa koji prigovaraju kompliciranom obračunu, početnim bugovima u softverima i nedostupnosti adekvatne podrške, no to su sve početne bolesti koje se događaju prilikom svake tranzicije i iako možemo reći da se moglo pripremiti bolje, objektivno sve što se događa je u okviru predvidivog i prihvatljivog. Evo nekoliko razloga zašto je ova reforma dobra i bitna.
Dobro je da individualne općine i gradovi imaju mogućnost samostalno odlučivati o stopama poreza na dohodak. Malo je poznato da je u nekim starijim verzijama Zakona o porezu na dohodak tako nešto već bilo ranije moguće ali je u nekom trenutku izbačeno (vjerojatno zato što tu mogućnost nitko nije iskoristio). Dobro je i da se ukinuo prirez – jer je to objektivno porezno davanje koje se i do sada plaćalo na isti račun i s istim pozivom na broj i u biti dvije transakcije svodite na jednu, a osim toga taj prirez je samo bio shema gdje se individualno omogućavalo općinama i gradovima da podešavaju ukupno porezno opterećenje. Dakle, good riddance prirezu. Jedino što bi se moglo “zamjeriti” je raspon dopuštenih stopa poreza na dohodak i možda bi bilo dobro da je taj raspon i veći, te činjenica da (koliko sam shvatio, sorry ako sam propustio) da je Porezna uprava dopustila da se te stope mijenjaju više nego jednom godišnje, tako da će sada biti malo naporno pratiti radnju (ali objektivno istu situaciju smo imali ranije i s prirezom pa smo svi živjeli s time, nije ovo nikakva razlika). U posljednjih nekoliko godina (uglavnom zahvaljujući hrabrim iskoracima ekipe iz Bjelovara i čini mi se Svete Nedjelje), počelo se govoriti o korigiranju stopa poreza na dohodak kao alatu za privlačenje radne snage i businessa u pojedine općine i gradove i čini mi se da se nakon nekoliko godina ovog “eksperimenta” naziru vrlo jasni rezultati koje vrijedi prepoznati i pohvaliti. Uz malo sreće, u sljedećem razdoblju će mnoge općine i gradovi početi razmišljati o korekcijama poreznih stopa kako bi postigle pojedine ciljeve razvoja svojih sredina i mislim da je to dobro, pohvalno i da će na dugu stazu biti dobro za cijelu zemlju jer se moramo odmaknuti od bjesomučne centralizacije svega i svačega u nekoliko žarišta, to jednostavno nije bilo dobro i ovo je prvi korak u korekciji tog stanja.
Na isti način smatram kako je sasvim očekivano i logično da pojedine sredine (a to je nekolicina velikih gradova) imaju veće porezno opterećenje iz jednostavnog razloga što upravljaju infrastrukturom koja je neusporedivo veća, složenija i skuplja za upravljanje od malene općine ili tzv. grada koji ima tri semafora i četiri autobusne stanice. Jedan grad poput Zagreba, Splita ili Rijeke ima neusporedivo veću infrastrukturu po svakom mogućem kriteriju od manjih gradova i općina. Mislim da nema smisla nabrajati.
Ukratko, pohvala da se krenulo u ovom smjeru i smatram da će se srednji i duži rok ovo pokazati kao odličan potez, neovisno o otporima u promjeni (za nešto što su, u suštini, ionako dva računala koja moraju međusobno razmijeniti neke poruke).
Druga značajnija promjena je i pitanje načina obračuna obračuna za mirovinsko osiguranje prvog stupa. Tu sada postoji klizna skala čiji je temeljni cilj povećati dohodak najmanje plaćenih zaposlenih i imam osjećaj da će oni baš značajno cijeniti ovu promjenu.
Da, način obračuna je kompliciraniji i daleko složeniji, no opet, nije da računovođe rukom računaju svaki dohodak posebno nego to radi računalo umjesto njih, ako imate dobrog isporučitelja programske podrške onda problema nema niti će ih biti. A prije nego što krenete kritizirati cijeli model obračuna, vrijedi znati kako mi nismo jedini koji ima takav obračun i sličnih metoda obračuna ima i u drugim zemljama. U trenutku kada sam prije nekoliko godina proučavao poreze i doprinose, uočio sam da primjerice Velika Britanija ima vrlo slični pristup najnižim plaćama i to je dobro.
Općenito, ako promatrate naše poreze i doprinose, unatoč općem stavu, oni ipak nisu preveliki i sasvim su uporedivi s ostalim zemljama Europske Unije (čak su i značajno manji nego u nekim zemljama), te su usporedivi s našim neposrednim okruženjem i vjerujem da će u kombinaciji promjena u shemi poreza na dohodak i obračuna mirovinskog biti još konkurentniji. Ono što nas u stvari koči i čini nekonkurentnim nije u tolikoj mjeri porezna presija na rad, koliko je riječ o ukupnoj neučinkovitosti/neproduktivnosti sustava. A ako govorimo o produktivnosti, to se ne odnosi na vas osobno i vaše radno mjesto koje je možda iznimno učinkovito, ili čak na vašu tvrtku u kojoj radite koja je također možda iznimno učinkovita, nego u ukupnu produktivnost vašeg radnog mjesta je ugrađena i neproduktivnost i neučinkovitost cijelog državnog aparata i buduću konkurentnost naše države moramo početi crpiti na način da krenemo sustavno rješavati te neefikasnosti.
Mimo gornjega, zahvaljujući dosadašnjim poreznim korekcijama, bitno je objasniti kako je porez na dohodak toliko opterećen i osakaćen različitim olakšicama da u ovome času (vjerojatno) manje od polovice svih zaposlenih uopće plaća porez na dohodak (nisam gledao statistike ali to je za očekivati), pa se onda postavlja pitanje da li je doista riječ o porezu na dohodak i ostvaruje li on uopće svoju svrhu ako većina ljudi koji ostvaruje dohodak nije zahvaćeno porezom? To ne znači da taj porez treba ukinuti nego da smo u beskonačnim intervencijama u porez na dohodak negdje putem izgubili njegovu svrhovitost. Ono što je trebalo raditi svih ovih godina nije nužno bila intervencija u porez na dohodak (naravno da je, jer smo dugo vremena bili na vrhu skale), nego smo trebali intervenirati i u doprinose gdje je naš doprinos za mirovinsko ili zdravstveno ukupno nešto veći nego u drugim zemljama. Tako da sada imamo koliko toliko konkurentno stanje u pogledu poreza na dohodak, intervencijama u obračun mirovinskog smo adresirali neto plaću najslabije plaćenih dijelova radne snage pa još ostaje samo fino podešavanje doprinosa na zdrastveno (koji ide na teret poslodavca i ne iskazuje se na isplatnim listama ali opterećuje ukupni trošak rada).
I da sve ovo gore sažmem u jednoj rečenici: smatram da su sve ove promjene koje su se dogodile dobrodošle te da će se pozitivni efekti ove strukturne promjene (ne bih je nužno nazvao velikom reformom) vidjeti u srednjem i dugom roku, dok će oni najmanje plaćeni vidjeti i neposredne kratkoročne efekte. Rekao bih da je ova strukturna promjena rezultat pristupa novog ministra financija koji je odlučio napraviti značajnu promjenu razmišljanja u odnosu na inkrementalne promjene koje su se događale posljednjih dvadesetak godina i ako želimo biti vjerodostojni u kritici onda moramo biti i dosljedni da pohvalimo kada je nešto dobro učinjeno, a smatram da je ovo definitivno takva situacija.
Misao dana:
I’m proud to pay taxes in the United States; the only thing is, I could be just as proud for half the money.
Kada bih htio biti zločest i zapitati se odakle dolazi novac za nadoknadu umirovljeničkih penzija onda bih ukazao na današnje naslove u novinama gdje se može uočiti kako pojedini pacijenti ne dobijaju svoje terapije, a bolnice veletrgovcima lijekova ne plaćaju po rekordnih 500-600 dana. Mislim da bi bilo naivno vjerovati u tako nešto, jer bi to impliciralo neki koordinirani napor na više razina, dok u stvarnosti imamo desetine nesposobnih ravnatelja bolnica koji u stvari pojma nemaju o poslu koji bi trebali obavljati, te je navedeno stanje u stvari odraz mnogobrojnih propusta, nečemu što bi japanski samuraji rekli “death by a thousand cuts“.