Categories
Politika

Koliko (hrvatskog poreznog obveznika) košta noćenje u Veroni?

Pliva puzzle - kako ironičnoKako je moguće da imamo premijera države koji zagubi hotelski račun? Kako možemo saznati da je on zagubio samo to?

Jedan od najvećih političkih alata kojeg svaki političar ima na raspolaganju je nijekanje, i što je najbolje ta metoda prečesto vrlo dobro funkcionira. Evo primjerice polu-tajnoviti put našeg premijera u Veronu pretvorio se u prvorazredni skandal iz puno razloga. Najočiglednije (i donekle najbolnije) saznanje je kako je premijer Sanader (dakle isti onaj koji se zalagao za prava branitelja, optužene generale i koji je štošta vikao po Splitskoj rivi) na dan državnosti umjesto da polaže vijence širom domovine i zahvaljuje braniteljskoj populaciji koja ga je dobrim dijelom izabrala na vlast, on sluša opere po Veroni. bilo bi zanimljivo saznati koja je opera bila na repertoaru?

Druga čudnovatost njegovog putovanja je ta cijela konfuzija oko toga da li je put bio dio službenog državnog protokola ili njegov privatni posjet? Ako je bio ovo prvo, zašto je premijer platio hotelski račun sam, a ako nije kako je moguće da ga je zagubio, odnosno nije valjda da nam premijer države sam plaća državne račune? Ako je posjet bio privatan, tko je platio trošak protokola i državnog zrakoplova (čiji sat rada košta vjerojatno kao Sanaderova mjesečna plaća).

Trećom čudnovatošću posjeta u Veroni bilježimo koincidenciju da je istovremeno i Miomir Žužul (dragi prijatelj vlasti i nositelj cijelog niza čudnovatih i nikada dokazanih afera) odlučio boraviti u Veroni, i što je zanimljivo odlučio je pogledati istu operu i odsjesti u istom hotelu; a da se u istome hotelu slučajno nije pojavio i Željko Čović nitko ništa ne bi rekao.

Željko Čović je čovjek za sve režime, preživio je puno toga i u njegova karijera obilježena je stotinama uspjeha, a posljednji tek slijedi. Naime naš je Željko uspio Plivu pretvoriti u regionalnog igrača, potom je vodio cijeli niz akvizicija na inozemnim tržištima (osobito zapadnoeuropskom i američkom), gdje je uspješno napravio downsizing, a jedan od bisera njegove managerske krune je zasigurno i transformacija Plive iz proizvođača originalnih lijekova u jednog od najvećih proizvođača generika na svijetu, gdje je Pliva postala toliko poželjan partner da bi danas dva wannabe farmaceutska diva htjela pošto/poto uključiti Plivu u svoj vlasnički portfelj – što će ujedno biti i posljednji veliki potez Željka Čovića koji je doslovce uspio zadužiti hrvatsku svojim djelovanjem (ako ne baš hrvatsku, onda Plivinog dioničara definitivno).
Pitanje od milijun dolara (a opako sumnjičim i daleko više) je o čemu su u stvari Ivo, Miomir i Željko razgovarali? S današnje perspektive gotovo je sigurno da nisu razgovarali uopće, ili još bolje, koji god da su dogovor postigli on se iz cijelog niza razloga raspao. Ono o čemu su možda mogli razgovarati je slijedeće;

Hrvatska vlada posjeduje nekih 18% dionica Plive i taj komad dionica se može koristiti kao jezičac na vagi kome će Pliva na kraju i pripasti. Barr (iako mi je totalno neuvjerljiv, ali eto im), tvrdi kako ne posjeduje niti jedne dionice Plive (za razliku od Actavisa koji otvoreno priznaje da posjeduje ili kontrolira nekih 20%). Nekim neformalnim dogovorom, moglo se reći kako će te dionice pripasti onome koji vodi najviše interesa o Plivi (a taj igrač bi u ovome trenutku morao biti Barr) i čija će se akvizicija u najvećoj mjeri poklopiti s državnim interesima (primjerice očuvanjem radnih mjesta). Otkrićem putovanja, dogovora i razgovora koji su se mogli dogoditi u Veroni (a koje svi akteri donekle neuvjerljivo niječu) iskristalizirao se sasvim novi stav hrvatske vlade, a taj je da će Plivu dobiti najpovoljniji ponuđač (dakle onaj koji na stol istovari najviše novaca).

Koji bi interes hrvatske vlade mogao biti u cijeloj priči malo je nejasno, no vjerojatno ako imate 2.7 milijardi kuna dionica a koje prodate za recimo 10% manje od cijene koju objektivno možete postići, dio te razlike bi mogao završiti primjerice na nekom šifrom zaštićenom off-shore računu, a čiji bi vlasnik mogao taj novac iskoristiti za osiguranje budućnosti svoje obitelji, ili pak preusmjeriti sve ili dio toga u neke perspektivne stranačke aktivnosti. Ne mora biti da bi se tako dogodilo, ali recimo da sam malo paranoičan oko toga.

Javnim pritiskom, a nemojmo zaboraviti kako je dr. Ivo prije svega pragmatičar, sve pada u vodu. Vlada dobija maksimum novaca, koji eto ide umirovljenicima (a svaki napad na umirovljenike je po definiciji protudržavna aktivnost), Miomirovog honorara se odreknuo ne samo Miomir nego i Barr, a Željko će možda doista ostati bez posla, no barem će za svoje dionice dobiti više nego što je Barr nudio pa će barem dio duševnih boli utopiti u tom malom znaku Actavisove dobre volje.

Ako se mene pita, pitanje za milijun dolara (a kao što sam spomenuo, duboko sumnjičim da je riječ o daleko većoj svoti), je koliko u stvari Željko Čović posjeduje (ili kontrolira) Plivinih dionica. Nekako sam siguran da je ta brojka neusporedivo veća od brojke koju je on svojom regularnom poslovnom aktivnošću mogao steći.

Misao dana:
Power does not corrupt men. Fools, however, if they get into a position of power, corrupt power.

Categories
Politika

Crveni i Crni…

U ponedjeljak navečer sam na HTVovom teletekstu pronašao naslov “Oštri odgovor SDPa” koji je vjerojatno govorio o ispadima (jer nemam bolji izraz za to ponašanje) koje je predsjednik trenutno vladajuće stranke uputio na račun SDPa a osobito na samu osobu Ivice Račana.

U utorak ujutro sam pročitao kako je SDP na svojoj press konferenciji rekao kako će “razmisliti o sudjelovanju u savezu za europu” ili kako se već to zove. Što se dogodilo s oštrim odgovorom? Može biti da u socijaldemokratskom riječniku okolišanje ili neodlučnost smatraju oštrim odgovorom koji će zbuniti protivnika/sugovornika i osigurati pobjedu na izborima. To je bio odgovor nakon što su Račana proglasili lijenčinom i ustvrdili kako bi danas bili u EU da je Sanader pobjedio na izborima 2000te! Da li se itko sjeća gdje smo mi bili nakon Tuđmanove smrti, bili smo (za one koji se ne sjećaju) u fazi kada nam je država bila u najmanju ruku u tihoj financijsko/političkoj izolaciji; još se uvijek slijegala prašina od bankrota banaka i kompanija u vlasništvu HDZovih tajkuna/pijuna

Da li je doista moguće da smo toliko brzo zaboravili što se stvarno dešavalo u tom razdoblju? Da li je moguće da je današnji HDZ u cijelosti “reformirani” (poput anonimnog alkoholičara ili zatvorenika) i kako je baš sav kukolj izbačen iz stranke? Meni se i dalje priviđaju ista lica, samo što su oni koji su bili u prvome planu sada sive eminencije, a drugi red je isturen malo naprijed.

Iskreno, nije niti stanje u SDPu daleko bolje. SDP doduše tjera svoju priču i uza sve pompozne najave nisu do sada imali neku veću krizu osim ako neko odlazak Tomca smatra nekim velikim lomom (dok ja to smatram jednim od boljih stvari koje su se SDPu dogodile). SDP je stranka u kojoj se nalazi dobar broj poštenih nesposobnjakovića ili barem onih koji odaju dojam poštenja uz koji ide neizostavna aura nesposobnosti.
Nisam siguran da li je bolje imati Čačića ili Kalmetu ili Žužula koji praktički hodaju s rukom permanentno zaglavljenom u pekmezu u odnosu na jednog Crkvenca koji se kući u sumrak nakon izbora odvezao u istom onom golfu u kojem je i stigao četiri godine ranije?

Tužno je gledati da zemljom u kojoj živiš vlada premijer upitne lucidnosti a kojem je jedina protuteža kandidat koji kaže kako će razmisliti o svemu i pritome misli kako je izrekao prijetnju. Oba, čini se, žive u nekoj drugoj državi.

Misao dana:
Right now I’m having amnesia and deja vu at the same time. I think I’ve forgotten this before.