mart laar

U doba Zagreb summita prije četiri-pet godina (možda se sjećate velikih prometnih gužvi) po prvi puta sam shvatio kako smo u cjelini, kao država, u velikom problemu. Tada je Sanader bio na vrhuncu svoje moći, no na summitu je govorio i Mart Laar, bivši Estonijski premijer i za Hrvate gotovo nepoznati političar koji je o korupciji rekao doslovce slijedeće: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran.”.

Promatrajući način na koji su se dijelili poslovi, impresivnu kolekciju satova tadašnjeg premijera, način na koji je stekao vlasništvo nad svojom kućom ili uostalom način na koji komunicira sa svojom okolinom bilo je jasno da borba protiv korupcije u hrvatskoj pada na prvoj stepenici. U posljednjih nekoliko godina parazit korupcije progutao je društvo i nakon odlaska Sanadera očito je došlo do promjene. Ne tvrdim da smo se doista počeli obračunavati s korupcijom jer mi se više čini da je pod tom borbom u stvari zamaskiran obračun s mrtvim tijelom HDZ-a, no svaki novi dodatni centimetar slobode za policiju i pravosuđe otvara prostor kojeg će zainteresirani teško obuzdati u budućnosti i barem s te strane je situacija ipak nešto bolja.

Kod nas je definicija riječi korupcija dugo vremena bila vrlo uska i malo toga se smatralo korupcijom, ona uopće ne mora uključivati osobnu financijsku dobit, ona uključuje i koncepte u kojima smo duboko ogrezli poput kronizma – dodjela položaja ljudima bez ikakvih kvalifikacija (osim naravno obiteljske, prijateljske ili partijske) ili nešto blaži oblik kojeg znamo pod nazivom nepotizam. Tu je i selektivna primjena zakona koja pojedince čini favoriziranim što nas dovodi do policijske korupcije koja uključuje selekciju slučajeva, osoba i organizacija protiv kojih će se voditi istrage i uhićenja, te naravno pogodovanje pojedincima ili institucijama da izbjegnu ili otegnu u izvršenju neke obveze (primjer INA-e i neplaćanja trošarina). I ako to sve uzmete u obzir biti će Vam jasno da živimo u državi neograničene političke korupcije koja se u literaturi naziva kleptokracijom ili doslovnije “vladavinom lopova”.

Mali je problem što smo danas došli do druge krajnosti, te je svijest o korupciji i nužnosti borbe paralizirala cijelo društvo pa tako poput navijača na stadionima skandiramo svakom novom uhićenju te iz dana u dan tražimo još krvi, a sve to dok se vlada i pravosuđe očajnički trudi ugoditi glasu rulje umjesto da se zakoni koje imamo provode jednako prema svima. Ključ borbe protiv korupcije nije samo obračun i odstranjivanje korumpiranih, nego pravedni pristup prema svima uključivo i najokorjelijim kriminalcima što danas nije tako jer smo uspjeli korumpirati čak i borbu protiv korupcije. Pogledajte samo postupke koji se trenutno vode i koji na silu htjeli mi to ili ne žele umočiti prethodnog premijera, dok je Damir Polančec već stradao u predmetu u kojem to možda nije ni trebao, a istovremeno cijeli niz operativaca čija je jedina kvalifikacija (osim partijske afiliacije) da budu na poziciji na kojoj su uhićeni bila njihova sposobnost da riješe problem i skrenu tokove novca na način da nešto zaostane i u privatnim džepovima.

Ono što nam nasušno treba je precizna i opće prihvaćena definicija što je to korupcija iz jednostavnog razloga što smo od silne borbe i političkog odlučivanja tko je a tko nije kriv došli u situaciju gdje su svi ekonomski tokovi zamrznuti, a svi oni koji se po definiciji svojeg posla moraju potpisivati na razne ugovore, naloge ili odluke dobro važu hoće li im neki putni nalog biti olakšavajuće ili otegotna okolnost u budućoj, a s današnje pozicije, sasvim izglednoj istrazi USKOKa.

Slijedom okolnosti stvorili smo državu u kojoj živimo pod zakonima koji su u samom početku bili nedorečeni, neprimjenjivi i nedosljedni. Stvorili smo vladajuću klasu koja egzistira na krivnji svojih građana, a borba protiv korupcije je samo još jedan način da nam se svima da do znanja kako smo svi mi u svojoj biti isti.

p.s. ovo je moja sedamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://en.wikipedia.org/wiki/Political_corruption Mali kviz; pročitajte što wikipedija ima za reći na temu političke, policijske i korporativne korupcije i što ona sve podrazumijeva. Da li znate, osobno svjedočite ili vidite neke segmente korupcije koju do sada niste prepoznali?

Prije nego što krenete čitati tekst dalje, ako to niste učinili svakako pročitajte Jedan vrlo osobni tekst o politici.

Prošloga tjedna je krenula izborna kampanja i sada je vrijeme da i ja pokušam argumentirati zašto je potrebno smijeniti postojeću vlast. Ako ste pročitali gornji tekst (koji je nastao prije svih ovih velikih promjena u SDPu) tada znate koji je moj odabir, no puno je bitnije razumjeti zašto je promjena nužna.

Ja bih sada mogao o tome pisati danima i u osnovi jedini parametar koji je bitan za mjerenje uspjeha neke adminstracije je gospodarstvo. Gospodarstvo je to koje generira dodanu vrijednost, zapošljava ljude i koje puni državni proračun čijim se mudrim managementom rješavaju problemi poput socijale, zdravstva, mirovina i općenito podizanja kvalitete života u zemlji. Hrvatska ima specifičnu situaciju i osim gospodarstva ima jedan jednako veliki prioritet rješavanja a to je korupcija koja je razgranala svoje krakove. Korupcija nije uvijek pitanje da je netko nekome nešto platio, korupcija je i kada nazovete poznatoga u bolnicu i zamolite ga da neku pretragu obavi brže ili s osobitom pažnjom, kada nekom referentu zaposlite kćer na školsku praksu ili kada date ekstra 800kn svojem odvjetniku kako bi ovaj osigurao upravo ono ime tvrtke koje ste željeli…

Po oba kriterija postojeća vlada je totalni promašaj. Pratim gospodarstvo na dnevnoj bazi i 100% sam siguran kako ova vlada nije apsolutno ništa učinila za gospodarstvo u ovom mandatu. Pokušajte nabrojati zakone koji se direktno dotiču gospodarstva i poduzetničke klime? Jednostavno ih nema, vlada je krenula s postroženjem pravilnika o amortizaciji, ukinula je poticaje za zapošljavanje, ukinula je stimulativno priznavanje troškova istraživanja, razvoja i školovanja djelatnika. Apsolutno ništa nije učinila po pitanju rasterećenja poduzetnika od suvišne administracije ili nepotrebnih taksi kojima ste zasipani. Jedini imalo hvalevrijedni projekt koji je propao je Hitrorez, no preporuke koje su dane su više nego razočaravajuće u odnosu na početna obećanja, a da ne kažemo da se u posljednjem koraku (usvajanju hitrireza na vladi i saboru) odustalo. Katastrofa! Vanjski dug raste i ako postoji razlog zašto se njegov rast smanjuje to je isključivo radi napora HNBa koji je apsolutno jedina institucija u ovoj državi koja (barem se tako čini) je apsolutno neovisna od centralne vlasti. Vanjski dug bi bio i daleko veći da nije tog HNBa koji je svojim mjerama natjerao apsolutno sve banke da se dokapitaliziraju u posljednje dvije godine (pribrojite tako dugu i iznose dokapitalizacija pa će vam biti jasnije o kojem je novcu riječ). Izvoz nam raste pužjim tempom (da, vladajući će reći kako izvoz raste s 15-18% a uvoz s 8-9%), no uvoz je više nego dvostruko veći od izvoza i jaz između uvoza i izvoza svakodnevno raste. Gospodarski rast (onih famoznih i nepostojećih 7%) je najmanji u regiji i više je rezultat inercije i onoga što bi se ionako dogodilo nego stvarnog napora države da se nešto sustavno radi. Nezaposlenost nam pada kako nas sada svakodnevno podsjećaju, no jedno je evidencija zavoda za zapošljavanje, a nešto sasvim drugo stopa zaposlenosti, dakle stvarni broj zaoposlenih ljudi u državi. Te brojke nikako da vidimo? Državna uprava (koju apsolutno svaka vlada želi smanjiti) nezaustavljivo raste. MUP je ovo ljeto raspisao natječaj za 1700 novih zaposlenika u zemlji u kojoj ima više policajaca nego učitelja, a proporcionalno ih ima više nego u npr. Njemačkoj.

Državni proračun je u posljednje četiri godine narastao 30% (ako ne i više) i taj rast ne prati rast gospodarstva, istovremeno porezi nisu smanjeni, niti vidim da se živi 30% bolje (ili da su mirovine veće, zdravstvo manje zaduženo). Odgovor ove vlade na skoro pa svaki problem je “gradnja”, ako nešto sagradimo sasvim sigurno ćemo riješiti problem…

Korupcija je posebni problem, možemo mi sada govoriti o tome kako je otkriven cijeli niz potencijalnih korupcionaških afera koje su novinari manje ili više uspješno razvalili po medijima, no od početne ostavke Žužula i Hebranga, odustajanja od Bechtela i Liburnije ništa se drugo nije dogodilo. Imamo nekakve ljude po pritvorima, no istrage nikako da okončaju i rezultati nikako da se vide. Ono što je osobito zanimljivo, vlast prelazi preko tih prozivanja kao da se ništa nije dogodilo. Zašto primjerice Kalmeta ne otvori sve arhive za tu famoznu i u tajnosti otvorenu cestu do Gaženice pa neka se 3-4 poslovna novinara udubi u problematiku i jednom za svagda napiše što se u tim knjigama nalazi? Zašto Brodosplit nekoliko godina nakon otvaranja afere nije priveden kraju?

I sve to skupa me dovodi do finalnog argumenta za promjenu vlasti. Argument se čini površnim i nevažnim, no smatram da u stvari sažima cijeli problem u jednoj jedinoj rečenici. No prije toga, da objasnim kako sam do tog zaključka/argumenta uopće došao. Prije dvije godine u Zagrebu je boravio Mart Laar, estonijski političar koji je neko vrijeme bio i premijer Estonije i koji je direktno zaslužan za streloviti razvoj te zemlje. U svome govoru kojeg je imao na Zagreb summitu, govorio je o korupciji i pričao je o tome dosta. No sve se svodi na tu jednu jedinu rečenicu koja glasi: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran!”.

To je rečenica na kojoj mi padamo, ne zato što smo mi svi korumpirani (jer vjerojatno nismo, makar smo skloni otići liječniku preko veze, ili se izboriti preko reda za neku dozvolu ili da nam barem progledaju kroz prste u nekom urpavnom postupku), nego zato što su oni koje smo odabrali da ovu zemlju učine sređenom i progresivnom državom korumpirani.

Pitanje sudbine cijele ove zemlje možete svesti na pitanje Sanaderovog ručnog sata. Doslovce. Naime, ako imamo predsjednika Vlade koji nije u mogućnosti objasniti svoje bogatstvo (budimo realni, koliko novaca morate imati da bi bili spremni odvojiti cijenu jednog žestoko opremljenog BMWa da vam visi na ruci?), kako od njega možemo očekivati da se ponaša transparentno s imovinom koja mu je dana na upravljanje?

Nema odgovora na to pitanje, baš kao što nema niti argumenata ili dokaza (pa čak i neuvjerljivih) koji bi opravdali tu njegovu imovinu.

Možemo mi sada diskutirati o tome tko je najbolji izbor u ovome trenutku, da li je to SDP, HNS ili netko treći; da li nam nedostaje neki najnoviji “treći put”. I to je više pitanje ukusa ili nekih osobnih naklonosti i svjetonazora – no sigurno je da se postojeću vlast MORA promijeniti. Da li će oni biti bolji? Vjerojatno hoće, jer svaka nova iteracija, svaka nova promjena unosi neku novu kvalitetu u sustav ili barem u okoštale korumpirane strukture barem na neko vrijeme unosi nered dovoljan da barem neki udahnu malo zraka. Svi mi, pa tako i političati oporbe su uvjetovani okolnostima u kojima žive i u kojima su sticali svoje iskustvo. Ako ste odrastali u korumpiranom društvu, sigurno je da ćete i sami biti skloni (ponekad, ne uvijek) iskoristiti prečac, makar znate da to nije dobro, ali u tom konkretnom postupku je šteta malena ili ne postoji i baš bi mogli… Neki novi političar će možda ponovno naručiti cestu do svog rodnog sela, ali ovaj puta bi to mogla biti uža cesta, manje kilometara… Možda pod pritiskom medija se od te ceste odustane, možda se novinari malo osokole pa i slijedeći puta kada pronađu vrući krumpir naprave pritisak pa upali dva puta za redom…

Sjećam se da sam jednom negdje na starom blogu (http://mracniblog.blog.hr) napisao kako je bolje imati korumpiranog ali sposobnog političara od poštenog ali nesposobnog (misleći na Čačića), koju godinu kasnije došao sam do zaključka da to nije točno. Nikako si ne smijemo dozvoliti korumpirane političare (bio Čačić korumpiran ili ne) i danas mi je žao što sam to tada napisao.

Korijenite i prekonoćne promjene su moguće samo uz velike ljude, ljude skromne i nezamjetne poput Mart Laar-a koji je vjerojatno greškom došao do svoje pozicije ali koji nije bio iskvaren godinama politiziranja i imao je samo zdrav razum oko toga što se smije a što ne. Čovjek je podvukao crtu i preko nje (za razliku od naših političara) nije preskakao. Nažalost, takvi ljudi se događaju rijetko, i nacija može biti sretna ako na njega naleti u 50-100 godina, a mi smo svoju kvotu vizionara ispucali i pitanje je kada će naletiti slijedeći, no to ne znači da smijemo prestati tražiti, a u međuvremenu, od onih koje svake četiri godine stavljamo na vlast moramo tražiti sve više i više, i što je bitnije, jasno im dati do znanja koje ponašanje prolazi a koje ne.

Kada u nedjelju dvadeset i petoga odete na biralište, u onaj kartonom ograđeni prosto, htio bih da imate samo jednu jedinu misao na pameti: Ručni sat!

Tužan sam, ali 17 godina nakon osamostaljenja, mi i dalje moramo glasati PROTIV a ne ZA!

Misao dana:
Truth is not determined by majority vote.