hrana

Donijeli su mi sendvič (neću sada raspredati o tome tko, kako i zašto), sendvič je po mom zahtjevu složen od izrazito nezdravih komponenata – upravo onako kako ja to volim, no neću više o sendviču jer je jogurt u stvari fokus cijele priče.

Jogurt koji sam dobio je onaj u malenoj bijeloj plastičnoj čašici; iskreno, nisam pio jogurt iz takve čašice godinama iako sam uz njih praktički odrastao i pritom uspio razviti narkomansku ovisnost za mliječnim proizvodima (interesantno, skupa s večernjom dozom jogurta dobijao sam i komadić “talijana” i posebnu ili parizer salamu koje mi se sada vrlo uspješno gade, iako protiv talijana nemam ništa protiv). Jogurte iz čašice ne konzumiram više jer su mi postali premaleni, obožavam one poluliterene odnosno litrena pakiranja kada ih imam prilike kupiti jer lokalni dućani koji me okružuju ih ne drže.
Odrastao sam na Dukatovom jogurtu jer u ono doba nije bilo ničega drugog; dobro bih ga promućkao i onda zubima probio rupu u aluminijskom poklopcu i jezikom proširio rupu; onda bih to isto napravio s druge strane i jednostavno popio jogurt.

Dukatove jogurte sam zamijenio vindijinima prije nekoliko godina jer imaju puno “svilenkastiji” okus, za razliku od dukata koji je pomalo brašnasti (teško mi je to objasniti no iz sličnog razloga preferiram Janu u odnosu na Studenu). Za idealno iskustvo ispijanja jogurta treba ga nakon kupovine održati još koji dan u frižideru, no generalno; vindijin jogurt je bolji od dukatovog.

Anyway, dukatov jogurt se nalazi u toj bijeloj čašici koja se, čini mi se, smanjila tijekom godina.

No bit moje cijele lamentacije o jogurtu se u stvari ne odnosi na tu meni dragu bijelu tekućinu nego na čašicu koja je u posljednjih nekoliko dana dramatično dobila na vrijednosti. Kažu neki brojevi kako ona vrijedi čak kunu do kunu i dvadeset lipa što mi se čini neproporcionalno vrijednosti samog jogurta koji se u njemu nalazi.

Kako se to dogodilo?

Misao dana:
21 Feb 98 – The Family that Narfs Together, Poits Together
“Pinky, are you pondering what I’m pondering?”
I think so, Brain, but why does a forklift have to be so big if all it does is lift forks?

Danas popodne smo slavili doktoriranje jedne moje drage prijateljice. Ova zgoda se desila na imanju seoskog turizma obitelji Janković u selu Stara Marča. Stara Marča je naselje desetak kilometara udaljeno od Kloštar Ivanića, a ovaj je pak koji kilometar udaljeno od Ivanić Grada, a sve skupa je (po mojoj satelitskoj navigaciji) udaljeno 55km od moje kuće koja je za potrebe ove diskusije locirana nekoliko minuta hoda od trga bana jelačića.

Kako je dan bio tmuran i hladan osim hoda od auta do same zgrade teško da sam mogao dobiti kakav dojam o ambijentu, no činjenica je da je prostor vrlo, vrlo velik i u ljepše dane je ovo pravo utočište za pojest i popit.

Sam restoran je prilično malen i teško da u njega stane više od tridesetak ljudi. Smješten je u staroj zgradi (drvena konstrukcija ispunjena ciglom). Sve skupa je čisto, a sredinu prostora krasi prava prastara peć (koja je ugodno gorila i grijala sa onim krasnim pucketanjem). Krenuli smo sa aperitivom u vidu likera; osim klasične ponude (rakije i likera od višnje), bilo je likera od vina, rogača i šljiva. Ja bih rekao da je snaga likera ispod očekivane, no liker je bio dovoljno dobar da sam zveknuo dva (što je nažalost bio i moj posljednji alkohol budući da sam designated driver).

Predjelo je bio kulen i kulenova seka u kombinaciji sa sirom. Ovaj sir je donekle poseban jer se radi o siru i vrhnju pomiješanom sa komadićima luka (ili nečim sličnim luku, moram malo razmisliti da se točno sjetim što je to bilo jer su komadići bili maleni i okrugli, kao tanke stabljike izrezane na 1-2mm dužine). Predjelu bih zamjerio to što je nedostajalo barem još jedne vrste mesa (šunka ili nešto slično) jer iako mogu jesti kulena u velikim količinama ipak nije dobro pojesti ga previše. Sve skupa smo jeli sa sjajnim i autentičnim kruhom ispod peke. Pravi kruh ispod peke (za one koji nisu znali) peče se u velikim komadima (po 5-6 kila ako ne i većim) i bude sa debelom korom i velikim rupama, a nakon što odstoji daje pomalo gumasti osjećaj u ustima (obožavam jesti kruh i vrlo sam kritičan prema kruhu, a pravi kruh ispod peke obožavam). Industrijski kruh kojeg možete kupiti u dućanu nema apsolutno nikakve veze (osim možda u sastojcima) sa domaćim kruhom. Ovaj kruh je bio vrlo dobar.

Goveđu juhu koja se nudila smo preskočili, a za glavno jelo se nudila teletina s njokima, slanim krumpirom i nekim saftom, odojak te lovački gulaš od divljači. Kako ne jedem svinjetinu (uz časni izuzetak suhomesnatih prozvoda), a isto tako teško podnosim divljač jer je meso vrlo često tvrdo i bezukusno, odabrao sam teletinu. Teletina je stigla u nekoliko komada, na nekoj kosti, bila je dobro pečena i ukusna; vjerojatno pečena ispod peke. Teletinu ispod peke mogu jesti no nisam neki pretjerani ljubitelj jer mi se to čini kao neko “fast food” jelo koje je prilično jednostavno za pripremiti. Dobru teletinu ispod peke se može jesti u ličkoj kući na plitvicama (gdje je peku sa sjajnim krumpirom i povrćem koje izvuče maksimum iz te teletine). Slani krumpir mi se ne čini baš kao idealni prilog za teletinu, njoki su bili karakterističnog Ledo izgleda i pripadajućeg im okusa, a saft je bio relativno rijedak ali dobro začinjen s tragovima šampinjona. Ostatak ekipe je jeo lovački gulaš kojeg su proglasili pikantnim, no očigledno predimenzionirane porcije su bile pojedene pa zaključujem kako je bio dobar. Osim genijalne zelene salate (koja po defaultu dolazi sa teletinom), dobio sam i porciju marčanske salate koja se sastoji od kombinacije krumpira, paprike, kuruze i graha. Kako je ova salata očigledno stigla iz frižidera nisam je pojeo do kraja (a osim toga bio sam impresioniran zelenom salatom).

Nakon glavnog jela nudio se jedan kolač i to neki bućin kolač s kuruznim brašnom od kojeg sam odustao. Iako nisam baš fanatik za kolače, u rijetkim trenucima kada ih jedem smatram da dobar kolač po definiciji ne može biti zdrav. Kuruzno brašno i buća definitivno ide u tu kategoriju pa sam stoga kolač ignorirao kao sigurni znak da je loš (iako su kolači bili pojedeni, ostatak ekipe nije bio s njima presretan).

Umjesto zaključka, napisao bih da danas nisam imao kulinarsko otkrivenje, no isto tako mi se čini da smo Jankoviće ulovili na lijevoj nozi i da im treba dati barem još jednu šansu, po mogućnosti kada bude malo ljepše vrijeme.

Misao dana:
Ask not what you can do for your country. Ask what’s for lunch.