Prije nekoliko godina bio sam gost Nizozemskog ministarstva ekonomije koje ima jedan program u kojem se trude učiti ljude poslu u zemljama koji su kandidati za Europsku Uniju ili bivšim nizozemskim kolonijama. Njihova osnovna motivacija (i racionalizacija) je vrlo jednostavna i ona ukratko glasi: bolje da Vas mi naučimo konkurentnom i održivom poslovanju nego da nam se doselite i trošite socijalne fondove.
Kako smo tada razgovarali o grafičkoj industriji, posjetili smo njihog institut koji se ukratko zvao Nizozemska 2020 (ili tako nekako) i posjetili jednog od njihovih “thinkera” čiji je jedini posao da promišljaju koje to kotačiće oni moraju pokrenuti i okrenuti danas, a kako bi Nizozemska u 2020. godini bila i dalje konkurentna. U diskusiji koja je uslijedila (a koja je trajala praktički cijeli radni dan i bila na rubu religioznog iskustva), saznali smo primjerice kako Nizozemska vjeruje da do 2020. godine u njoj više neće postojati nijedna tiskara. Izuzetak su novinske tiskare koje će preživjeti isključivo radi logističke podrške novinama (naime, nije praktično niti izvedivo vremenski osjetljivi sadržaj poput ovog kojeg držite u ruci tiskati na nekoj jako udaljenoj lokaciji), te malene tiskare za vizit karte i slične artikle čiji je trošak proizvodnje jednostavno manji od cijene dostave. Sve ostalo, kažu nizozemci, tiskati će se negdje daleko, a kada oni kažu daleko onda misle na Kinu, no ne samo na Kinu nego i puno drugih zemalja u okružju Kine a za čije ime nismo niti čuli ali znamo da njihova imena završavaju na “-istan”.
Nije stoga osobito čudo da sam se zabrinuo jer između Kine i Nizozemske čini se da nema baš previše mjesta za našu malu Hrvatsku i u biti pouka cijele priče je da moramo pronaći prostor u kojem će Hrvatska biti produktivna. Ne treba se tu previše žaliti ili plakati, ako Vas to tješi – niti amerikanci više nisu u stanju proizvesti (konkurentno) obične predmete poput kuhinjskog hladnjaka, ili malo sofisticiranije uređaje poput televizora ili običnog DVD playera. Zamislite samo situaciju da kinezi amerikancima proglase ekonomske sankcije? U zemlji u kojoj nam je produktivnost razlomak jednog prosječnog amerikanca, u kojom nam je trošak rada respektabilni postotak jednog Danca te u kojoj je birokracija odavno izašla sa skale mislim da je razumno da se zabrinemo za svoju sudbinu.
Od očiglednih strategija koje možemo zauzeti prva od njih je turizam. Nekako mi se čini da u tome nismo uspjeli biti osobito kreativni jer nam sezona traje dok ima sunca na obzoru (a to ipak nije baš toliko dugačko razdoblje da bi sjajno zaradili), a taktika da očajnu kavu koju vam sezonski barista skuha u neodržavanom espresso automatu (starom 15 godina, kupljenom u stečaju hotelskog poduzeća) naplaćujemo 22kn po šalici može držati vodu samo neko vrijeme.
U školi su me bili učili kako su naše Slavonske ravnice žitnice europe (istini za volju i Ukrajina također, no Černobil ih je izbacio iz konkurencije, osim ako tražite kruh koji svijetli u mraku), no ni tu se nismo nešto proslavili jer primjerice prijateljska Austrija koje niti ima ravnice respektabilne veličine, a sunce viđaju češće na slikama nego u živo uspjeva odraditi dvije žetve u godini, mi jedva ovu jednu a i to mora uvijek biti neki ekces. Da i ne spominjemo silne vodne naknade i Hrvatske Vode koje zapošljavaju tisuće ljudi i budžete zbog kojih mnogima rastu zauzbice, no svejedno nas muči dobar dio vremena suša, a ostatak vremena poplave (pa je stoga možda pitanje što oni točno rade).
Preostaje nam dakle jedino država znanja, ali samo ako uspijemo ispisati sve svjedodžbe iz eMatice, ako se putem interneta uspijete upisati na fakultet, a dotle će nam valjda i ured za eHrvatsku sagraditi potrebnu infrastrukturu da iskoristimo svo to silno a neiskorišteno znanje.
Jedini problem je u tome što i letimični pogled na web stranicu ureda za eHrvatsku (da, imamo i to ako niste znali) pokazuje da ljudi iz eHrvatske smatraju kako je dio njihovog posla i digitalni televizijski signal (drugi dio je malo poznati i rijetko spominjan projekt eBirokracije – sve isto kao i do sada, samo 30x brže i neefikasnije). Sve ovo, naravno, sa državom znanja i eHrvatskom ima veze otprilike kao da ja proglasim svoju kuhinju spremnom za tehnologije dvadeset i prvog stoljeća samo zato jer na mikrovalnoj pećnici imam digitalni display.
Možda nam je bolje da se držimo turizma i poljoprivrede, tu smo barem donekle kompetentni.
p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 10. srpnja 2010.
Web pick tjedna:
Ured eHrvatske je zadužen za provođenje strategije informatizacije državne uprave, a dosada je služio i kao ured za udomljavanje politički podobnih kadrova. Uspjehe su dosada polučili samo u jednom od ta dva polja.