Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

Petrokemija Kutina, PTKM-R-A

Vraćam na kratko blog iz hijatusa jer me posljednjih dana neizmjerno živcira vijest koju sam pročitao, a u kojoj se tvrdi kako će se Petrokemija Kutina dokapitalizirati između ostalog i novcem obaveznih mirovinskih fondova. Odbijam pristati na to da se novcem za mirovine kupuje socijalni mir u patološkom gubitniku novaca tj. Petrokemiji Kutina.

Nadam se da će netko spriječiti ovu pljačku i da će odgovorni (ako do transakcije dođe), prije ili kasnije završiti tamo gdje im je i mjesto.

Evo skraćene situacije:

  • pogledao sam godišnje izvješće Petrokemije Kutina na stranicama RGFI-ja (odete na ovaj link i na dnu kliknete “Pregledaj na stranicama RGFI”) te je jako jednostavno za izračunati kako je Petrokemija Kutina u posljednjih pet godina napravila gubitak od otprilike 1.159.000.000 kuna (jedna milijarda stotinu pedeset i devet milijuna kuna). U nijednoj od tih pet godina PTKM nije došla niti blizu profitabilnosti ili bilo čemu što liči profitabilnosti.
  • dapače, ako pogledate konsolidirani izvještaj i mišljenje revizora (stranice 19 i 20, možete to besplatno downloadati sa stranica RGFI-ja), sasvim je jasno kako u poslovnim knjigama nešto ne štima, rezervacije koje su trebale biti istaknute nisu cca. 155 milijuna kuna, rezervnih dijelova ima za impresivnih 93 milijuna kuna (defacto još jedna mala petrokemija stoji na skladištu), a ima i nekih 20 milijuna kuna dijelova koji su za otpad. Dakle u gornjem minusu nedostaje još nekih 260 milijuna kuna gubitaka.
  • istovremeno, troškovi radnika iznose oko 1.049 milijuna kuna u tom petogodišnjem razdoblju i trenutno iznose oko 186 milijuna kuna godišnje, iz čega slijedi da je prosječna bruto plaća u Petrokemiji oko 10.000kn mjesečno.

Vlasnička struktura Petrokemije je danas takva da imamo oko 80% dionica u vlasništvu države, dok je ostatak u vlasništvu manjih dioničara u kojima se već nalaze OMFovi, sretni dobitnici su AZ, PBZ-CO i Erste Plavi (kategorije B). Ako ste u tim fondovima (a jeste), već sudjelujete u gubicima, iskrene čestitke. Volio bih vidjeti slijed misli koja je dovela do toga da se ulaže u te impresivne blue chip dionice kao i što je s ljudima koji su takve sulude odluke donosili? Bio bi red da se netko pozabavi konkretnim imenima tih financijskih magova pa da ih upoznamo malo bolje.

Koliko je to sjajna investicija najbolje pokazuje grafikon kretanja rasta dionica (iako je to u biti povijest jednog velikog i dugačkog pada). Cijeli excel. s grafikonom i kretanjem cijena dinica možete downloadati ovdje.

 

Petrokemija ukratko ne ostvaruje nikakvu dobit (tko zna kada je posljednji puta nešto zaradila?), po podacima iz godišnjeg izvješća, na domaćem tržištu se proda samo oko 27% proizvodnje dok se ostatak izvozi. Ako smo spalili tih 1.159 milijardi kuna u proteklih pet godina (a tome treba dodati i onih sakrivenih 260, pa zaokružimo na 1.3milijarde), ispada kako na domaće tržište otpada oko 350 milijuna kuna gubitaka, dok je sav ostali gubitak defacto Hrvatska subvencija stranim kupcima naše gubitaške Petrokemije. Prevedeno; našim novcem financira se i subvencionira poljoprivredna proizvodnja trećih zemalja.

Evo, u tim okolnostima, naši mirovinski fondovi navodno razmatraju uvjete pod kojima mogu u taj oganj ubaciti naših 400 milijuna kuna (svejedno da li je riječ o novcima poreznih obveznika ili novcem obaveznih mirovinskih fondova) iako je sasvim izvjesno da je pola od tih 400 milijuna kuna već nestalo u sakrivenim gubicima, dok će ostatak biti uzalud potrošen u slijedećih nekoliko mjeseci na plaće zaposlenih.

Možda postoji shema u kojoj bi PTKM mogla biti profitabilna, ali to sasvim sigurno nije novcem poreznih obveznika ili mirovinskih fondova. Ubacivanje novca u taj bunar nije ništa manje od zločina i negdje bi morali podvući crtu, ako to već nismo napravili s Uljanikom dok je trebalo, evo šanse da se to napravi sada.

Misao dana:
Capitalism without Bankruptcy is like Catholicism without Hell.

Categories
Politika

O bivšim ministrima

Ovo je tekst koji sam napisao za politikaplus.hr no evo ga i ovdje, malo je dugačko ali eto, ministar mi je pomalo dignuo živac:

Vrlo uskoro bivši ministar Đuro Popijač izjavio je na poslovnom forumu, a potom ponovio to isto i nekim radio postajama kako je objava registra javne nabave “kriminalizirala sve poduzetnike”. Ministar je toj izjavi pridodao još pokoju verbalnu glupost i kada sam to pročitao postavilo se pitanje da li je moralno i etički odgovorom udarati metaforičko mrtvo kljuse HDZ-a, kao i gore spomenutog ministra svega nekoliko sati prije izbora i nekoliko sati prije nego što će HDZ prijeći u oporbu? Dobro ponašanje kaže kako to od mene ne bi bilo lijepo, no istovremeno obzirom da se Popijač svojim alpinističkim podvigom bez ijednog drugog očiglednog talenta uspio uvući na sam vrh izborne liste, te kako unatoč svemu postoji još uvijek stabilnih 20-25% ljudi koji će glasati za ljude poput njega, izvjesno je da će Đuro okupirati prostor Hrvatskog sabora slijedeće četiri godine pa će tako proizvoditi trošak državnom proračunu sve do 2015 godine, a ako se Kukuriku ne iskaže i ne ukine povlastice bivših dužnosnika, Đuro to može rastegnuti skroz do 2016. godine. Iz tih razloga smatram da bi mu ipak trebalo odgovoriti.

Druga dilema koju imate kada trebate odgovoriti osobi poput Đure Popijača je valjda jedna od prvih lekcija koje sam imao iz logike na fakultetu koja pak kaže kako nije u redu prilikom odgovaranja na neki napad uzvraćati na osobnoj razini (glasoviti ad hominem) i toga se strogo držim. Istovremeno, postoje trenuci kada je nasilje neizbježno i neki ljudi jednostavno nisu u stanju percipirati svijet oko sebe i tada, morate ga opaliti po prstima jer je to jedini jezik koji razumije. Tako da bih prvo obavio ovaj Ad Hominem dio prije nego što krenem objasniti zašto Đuro Popijač pojma nema.

Lik i djelo Đure Popijača, a njegovu biografiju možete promatrati još neokoliko dana na stranicama vlada.hr, ne krasi niti jedan jedini dan rada u privatnom sektoru. Ali baš niti jedan jedini. Nekako si mislim da je to iznimno bitno jer ljudi koji nisu iskusili neizvjesnost isplate plaće ili pak važnost ostvarivanja poslovnog uspjeha koji nije baziran na monopolu temeljenom na administrativnoj odluci jednostavno nisu podesni da razumiju kako se većina ljudi ove zemlje bori za svakodnevno preživljavanje; a budući da je on (barem još koji dan) ministar gospodarstva, rada i poduzetništva – čini mi se da je on jedinstveno nekvalificiran da obavlja tu funkciju, čak bih rekao kako je relativno teško naći osobu koja je do te mjere nekvalificirana za neki posao i ako postoji dokaz Dilbertovog principa onda je on utjelovljen u liku & nedostatku djela dotičnog gospodina.  Đuro je nadalje većinu svoje karijere proveo u SDK, ZAP i FINA-i što se netreniranom oku čini kao nekoliko tvrtki, no riječ je o jednoj te istoj instituciji koja nema stvarnog pandana u tržišnoj ekonomiji, iz koje je otišao u HUP gdje su ga se (tako mi insideri kažu) jedva riješili i pod izlikom napredovanja pretvorili u ministra. FINA, da se malo njome pozabavimo, nema stvarnog razloga da postoji i ako promatrate što sve ona radi i na koji se način financira biti će vam totalno jasno kako je ta javna tvrtka sanirana već nekoliko puta na razne manje ili više suptilne načine i duboko sam uvjeren da ćemo prije ili kasnije govoriti i o reformi, restrukturiranju ili privatizaciji te tvrtke jer je ona jednostavno jedna velika kočnica i nepotrebni trošak financijskog sustava RH. Toliko o dvadeset godina Đurinog doprinosa FINA-i. Đuro Popijač dakle nikada nije radio u gospodarstvu, dvojbeno je da li je ikada radio, a o poduzetništvu očigledno zna vrlo malo (barem promatrajući rezultate tvrtki s kojima je povezan). Istini za volju, u HUP-u je imao prilike susresti puno gospodarstvenika i poduzetnika (nešto manje radnika), no ponovno, ako samo šećete fakultetom to ne znači da će se silna pamet zalijepiti za vas, ipak je potrebni malo veći angažman. Ako uzmemo bilo koji od ekonomskih pokazatelja ove zemlje u razdoblju koje je svojim ministriranjem počastio Đuro Popijač, sasvim je jasno da posljednjih godina, baš kao niti u FINA-i nismo imali prilike vidjeti demonstraciju njegovog neotkrivenog ekonomsko-radno-poduzetničkog genija.

Ukratko, živim u dubokom uvjerenju kako ima malo irelevantnijih ljudi od Đure Popijača da govore o bilo čemu, no kako on ima položajnu rentu, red je i da se odgovori na njegov verbalni ispad kako je projekt Vjetrenjače kriminalizirao poduzetnike.

Gospodin Popijač je zasigurno imao priliku čuti, barem iz medija, za tvrtku FIMI MEDIA, ona je naime uspjela u proteklih nekoliko godina osigurati cijeli niz vrlo dobro plaćenih državnih poslova mimo procedure javnog natječaja ili pak korištenjem glasovite odredbe IIb i neposrednom pogodbom. Metodologija je vrlo jednostavna, ponudite uslugu koja vrijedi stotinu tisuća kuna za jedan milijun, na devetsto tisuća uredno platite 20% poreza na dobiti i s preostalih 720 tisuća radite štogod želite pa čak možete uplatiti i donaciju demokratskoj zajednici po izboru. Ako na web stranici javne nabave promotrimo broj tvrtki koje bilježe nevjerojatne profite vidjeti ćemo da su neke od njih, vidi slučajnosti, povezane sa samim vrhom vlasti ili se pojavljuju kao istaknuti donatori gore navedenog kljuseta ali i nekih drugih političkih grupacija koje će također biti pometene u nedjelju. Registar za provjetravanje javne nabave omogućuje svima da osobno provjere koliko je koji pravni subjekt države (a ima ih više od četiri tisuće) napravio javnih nabava, tko je dobavio robu ili usluge, koliko se uštedilo, koliko se uopće ponuđača javili kao i cijeli niz drugih parametara koji osiguravaju da je neki natječaj doista bio transparentan. Također, za svakog ponuđača se može vidjeti na koliko je natječaja bio pobjednik, koliko je novaca dobio od države i na koje tipove natječaja i kojim pravnim osobama se javljao. Možete ukratko vrlo jednostavno i brzo dobiti sliku tko je poslovao s kime. Web aplikacija koju smo izradili osigurava transparentnost postupaka javne nabave. Transparentnost ne znači da se radi o kriminalu, niti smo mi to i u jednom trenutku tvrdili.

Problem koji se pojavljuje u svim koruptivnim aktivnostima je taj što su svi oni koji su u korupciji sudjelovali ujedno i vitalno zainteresirani da se o njoj nikada ništa ne sazna. Temeljni alat korumpiranih državnih dužnosnika je zaustavljanje svakog informiranja javnosti o utrošenom javnom novcu pa se onda u pokušaju da se zataškaju nepodopštine i sprega javnog i privatnog sektora kreiraju web stranice poput one od Narodnih novina na kojima se silom zakona moraju objavljivati javne nabave. Na toj stranici primjerice nema mogućnosti pretraživanja, podaci su dostupni samo ograničeno razdoblje, dio web stranice je ograničen samo onima koji plaćaju besmisleno skupu pretplatu, a sami podaci su poslagani u redosljedu dolaska u Narodne novine, a da sve skupa bilo još nepreglednije, na istome se popisu objavljuju sve informacija o javnim nabavama, počevši od najava nabave, objave nabave, poništenja, korekcija i svi ostali oblici aktivnosti koji su ponuđeni. Web stranica Narodnih novina možda služi tome da se udovolji neki od tisuća zahtjeva EU, no web stranica je apsolutno neprimjerena i neupotrebljiva za bilo što drugo. To znamo mi u Vjetrenjači, a to zna vrlo dobro i ministar Popijač. Ako ministar misli drugačije, predlažemo mali “dvoboj” u kojem će on predložiti javnu instituciju a potom idemo mjeriti koliko će kome vremena trebati da sazna sve o svim javnim natječajima koje je ta institucija napravila. Nama će trebati nekoliko sekundi, dok će ministru vjerojatno trebati sve četiri oporbene godine da ostvari isti rezultat.

Istraživanja koja su provedena, kažu kako je oko 4 milijarde kuna godišnje nestalo iz državnog proračuna a većina toga kroz sustav javne nabave. Svi mi danas znamo o gore spomenutoj FIMI mediji, o bojanjima tunela, o kilometrima “Kalmentine”, a naslućuje se što bi se moglo pronaći u sustavu zdravstva i mirovina. Ispada stoga da je barem 10% svih nabava, ili jedna od njih deset u cijelosti plod korupcije i namještanja (a i to je optimistična brojka), ili daleko vjerojatnije, nekoliko od njih deset na ovaj ili onaj način pogoduju onima koji su u nju uključeni.

Ono što ministar Popijač ne zna, ili (što je daleko vjerojatnije) ne želi znati, je to da je transparentnost prvi i pojedinačno najjači alat za borbu protiv korupcije. Da bi se uopće uhvatili u koštac s korupcijom sami ne smijete biti korumpirani, i dok udruga Vjetrenjača apsolutno zadovoljava taj kriterij, mi uz najbolju volju to isto ne vidimo u ministru Popijaču, dapače donekle je znakovito kako se on prepoznao u navodnom kriminaliziranju.

Web stranica koju smo napravili nastala je na uzoru na američki fedspending.gov, baš poput nas prije nekoliko godina američka je nevladina organizacija kreirala ovu aplikaciju i ponudila je javnosti. Nitko se tada nije, a osobito ne neki državni dužnosnik, usudila kritizirati projekt ili reći kako transparentnost javne nabave kriminalizira poduzetnike. Projekt je toliko uspješan da je nekoliko godina kasnije postao dio programa američke vlade i danas se nalazi na adresi usaspending.gov. Imamo mi i daleko bližih primjera, poput primjerice slovenskog supervizora gdje je moguće vidjeti ama baš svaki trošak državne uprave koliko god on maleni bio. Zanimljivo bi bilo vidjeti troškove primjerice ministra Popijača i njegove državne kreditne kartice, ili možda prelistati dnevnik vožnje njegovog vozača da vidimo gdje se to sve ministar vozio o našem trošku ili pak možda pregledati listu posjetitelja da vidimo s kime je i o čemu razgovarao. Veliko je pitanje da li bi ministar izdržao taj test javnog interesa.

Htio to ministar priznati ili ne (a organizacija kojoj pripada ionako živi u nekom svom svemiru koji se samo povremeno susreće s našim, a i to kada se dogodi sve češće je u Gajevoj ili Remetincu), dolaze neka nova vremena i pravila kako su se odrađivali poslovi više jednostavno ne prolaze. Građani traže i zaslužuju daleko više, ruka ruku više ne smije miti bez jako dobrog i opravdanog razloga, a oni koji svoju poziciju, poput ministarske, baziraju na tome da zadržavaju i trguju informacijama zaslužili su da umru u ropotarnici povijesne zbiljnosti.

Nije stoga niti čudo da je odlazeći ministar, kada već nije u mogućnosti pokazati ijedno jedino vlastito postignuće, u stanju na ovaj način kritizirati projekte koji ne samo da unosi transparentnost i fair play u sustavu javne nabave, nego direktno ugrožava cijeli onaj politički sustav koji je njega postavio u fotelju koju nikada i ni po čemu nije zaslužio.

Categories
Ekonomija

Brzi vlak

Streloviti rast koji je krenuo tamo negdje krajem devedesetih, a u biti uzletio nakon ulaska u novo tisućljeće omogućio je godine relativno solidnog rasta gdje je svašta bilo moguće. No sada, kada je došla kriza, grijesi prethodnih razdoblja dolaze na naplatu. Tu negdje dolazimo do diskusije koja se ovih dana razbuktala oko procjene koju je prvo na svome blogu napisao Nenad Bakić, a da bi sličnu tezu kasnije ponovio i Danijel Nestić, a koja kaže kako se vrlo uskoro može očekivati 350.000 nezaposlenih.

Ministar koji je zadužen za stvaranje radnih mjesta, no koji u vrijeme svog mandata nije uspio stvoriti niti jedno jedino (Đuro Popijač, op. a.) kao i obično ponovno je totalno profulao poantu te je naivno poput djeteta samo rekao da bi “rado čuo mišljenje i prijedloge stručnjaka kako smanjiti broj nezaposlenih”, iako je upravo on na tom radnom mjestu zato što je netko (jednako naivno) vjerovao da bi on to mogao znati. Koja greška!

Promašena poanta je otprilike slijedeća; negdje krajem devedesetih imali smo BDP koji koliko-toliko odgovara BDP-u kojeg imamo danas. Tada smo imali oko 1.8 milijuna zaposlenih, a danas ih imamo samo 1.4 milijuna. Radnih mjesta je oko 400.000 manje nego prije dvadeset godina. Nadalje, niti ta brojka nije baš jako reprezentativna jer je udio javne uprave u ovih 1.4 milijuna relativno i apsolutno daleko veći nego što je bio tada u 1.8 milijuna; tako da je broj onih koji nešto stvarno proizvode u biti i manji. Iako nam je broj zaposlenih kontinuirano padao posljednjih dvadeset godina (uz ovaj kratki intermezzo poslije dvije tisućite, a objektivno 2002. godine), cijelo je vrijeme rasla učinkovitost ovih preostalih. Svejedno, čak i u toj brojci od 1.4 milijuna bilo je dosta neproduktivnih radnika koji su zauzimali i ne baš tako isplativa radna mjesta; no, pijanka je trajala, posao je rasao u značajnim postocima i nitko se nije previše bavio time da otkrijemo tko su ti neproduktivni radnici, osim toga pronaći ih je nekakav trošak, a i samo otpuštanje uvijek loše djeluje na moral ovih koji ostaju. Kriza je stigla i sve je došlo na naplatu i puno takvih radnih mjesta je moralo biti ukinuto. Ako pogledamo strukturu nezaposlenih sasvim je jasno kako su bez posla ostali nisko produktivni radnici koji su po definiciji manje školovani. Tržišna vrijednost rada tih radnika nije nužno “nula kuna”, ali je svakako manja od troška edukacije, zapošljavanja i fiksnih troškova koje oni generiraju samim svojim postojanjem.

U času kada ekonomija krene nazad u pozitivne vode, a za potrebe diskusije možemo naivno nagađati da se to događa već danas, morati će proći dosta vremena dok se razina poslovnih aktivnosti ne digne do zadovoljavajućeg nivoa (a to je psihološki razina na kojoj smo bili prije dvije-tri godine) i taj rast će se crpiti iz daljnjeg rasta produktivnosti onih koji su uspjeli zadržati radno mjesto; tek kada iskoristimo te mogućnosti do njihovog logičnog maksimuma će ova grupacija koja je masovno otpuštana početi dobijati natrag nove prilike na tržištu rada. Pjesnički rečeno, plima će prije ili kasnije dići sve brodove (iako ne nužno i brodogradnju).

U međuvremenu, dok čekamo plimu, za očekivati je kako će mnogi koji su posljednje dvije-tri godine jedva držali dah ili izdahnuti ili preko ograde pobacati suvišan teret kako bi se održali na površini. To je ukratko razlog zašto imamo veliku šansu doprijeti do impresivnih 350.000 nezaposlenih.

Savjete o tome kako smanjiti broj nezaposlenih je trebao saslušati Popijačev predthodnih krajem 2007 ili tijekom 2008. godine i tada bi se ta brojka možda zaustavila na 300.000. Mudre savjete (ako ih uspije prepoznati) koje Đuro u funkciju stavi danas, svoje će rezultate početi pokazivati u času kada on već dugo vremena neće biti ministar.

p.s. ovo je moja dvadeset i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 15. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.