Oduvijek sam volio putovati i to isto preporučam vama. Na putovanjima se uvijek događaju zanimljive stvari, upoznajete ljude koje inače nikada ne bi sreli i imate jedinstvenu priliku vidjeti mjesta koja bi inače vidjeli samo na razglednicama, a koje od fotografije ili video snime u živo izgledaju sasvim drugačije, ponekad manje i neuglednije, a ponekad neke neugledne slike ostave trajni trag.
Jedno od najzanimljivijih mjesta na kojima sam bio, a i u koje se uvijek rado vraćam je Nizozemska. Ako ste imali prilike imalo vremena provesti u Nizozemskoj onda dobro znate da je to vjerojatno jedina zemlja na ovoj planeti u kojoj sva četiri godišnja doba možete doživjeti u istome danu i to neovisno o datumu. Dugo vremena sam se čudio nizozemskom paradajzu i nije mi bilo jasno kako je moguće da nizozemac može prodati svoj, nizozemski paradajz usred Zagreba po cijeni nižoj od seljaka iz Zagorja? Danas se više ne čudim, naime u nekoj od mojih brojni vožnji nizozemskom naletio sam na staklenike za uzgoj rajčice koji se nalaze tamo daleko na nizozemskom sjeveru negdje oko njemačke granice. Da ne duljim, jer ova kolumna nije o rajčicama, ti staklenici su toliko veliki da se negdje tamo u daljini stapaju s horizontom.
Kad god sam imao priliku, vodio sam i druge sa sobom i dok bi oni uglavnom navijali da slobodno vrijeme provodimo po Amsterdamskim ulicama koje su pune atrakcija, ja bih uvijek išao gledati nizozemske brane. Brana je brana, rekli su mnogi, nema ništa zanimljivog na branama – no ja se s time ne slažem. Brana koju uvijek rado pokazujem se nalazi sjeveroistočno od Amsterdama i dio je glasovitog “Zuiderze Works” i ta brana je dugačka impresivninih četrdesetak kilometara, ima na sebi četverotračni auto put, te je na sredini brane velika benzinska postaja i prigodni vidikovac.
Da bi stvar bila zanimljivija, ta brana počela se graditi tamo negdje poslije kraja prvog svjetskog rata, dok je prva ideja nastala još u sedamnaestom stoljeću ali tada jednostavno nije bila izvediva jer nije bilo tehnologije koja bi je omogućila. Krajem devetnaestog stoljeća, točnije 1891. godine, Cornelis Lely – državni službenik koji je kasnije postao ministar prijevoza i javnih radova predložio je sustav brana koji je osigurao Nizozemskoj njezinu današnju površinu. Od časa kada je on prvi puta predložio izgradnju sustava brana, pa do prvog kamena nove brane prošlo je gotovo dvadesetak godina, a do kraja gradnje gotovo četrdeset godina.
Nemojte misliti da je Cornelius bio jako popularna osoba, daleko od toga, basnoslovni troškovi gradnje brane i mnogobrojni protivnici, od ribara do političara otežavali su i usporavali realizaciju njegovog nauma, no usprkos svima, Cornelius Lely je na kraju uspio i brana je u konačnici sagrađena makar je Cornelius nije živ dočekao. Danas, gotovo da i nema grada u nizozemskoj koji se ne može pohvaliti ulicom, avenijom ili trgom Corneliusa Lelya, a i glavni grad pokrajine koja je nastala na mjestu pokorenog mora nosi ponosno ime Lelystad.
Hrvatska nema neke pretjerane potrebe za branama i more nam ne prijeti previše, no zanimljivo je da makar smo omanji raj na zemlji, nekako ne uspijevamo taj raj izvesti iz rohbau faze i izboriti se s problemima koji su daleko slabiji od moći majke prirode. Dio problema se nalazi i u našim političarima kojima je veliko postignuće preživjeti dan i čiji horizont odlučivanja nikada ne prelazi datum slijedećih izbora. Istovremeno, u zemljama poput Nizozemske postoje ljudi poput Cornelius Lelya. Vizionari koji razmišljaju, guraju i pokreću kotačiće danas, a koji će prosperitet kojem teže osigurati ne možda baš slijedećeg ponedjeljka nego za deset ili dvadeset godina neovisno o svim kritikama, optužbama i mnogobrojnim daleko jednostavnijim i lakšim populističkim odlukama koje im stoje na raspolaganju.
Ono što mi moramo učiniti je da prvom slijedećom prilikom političare kojih imamo u izbobilju zamijenimo državnicima, ljudima s vizijom, ljudima poput Cornelius Lelya.
p.s. ovo je moja deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 28. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Web pick tjedna:
http://vjetrenjaca.org Internet sjedište udruge Vjetrenjača čiji sam predsjednik, a koja nam je svima proteklog tjedna pokazala kako državni proračun doista izgleda. Pogledajte (i donirajte) neki od naših budućih projekata.