Tag: chicago

Categories
Hrana i piće Putovanja

Get off of My Cloud…

Idem danas popodne put aerodroma i u Birmingham (Engleska). Imam tamo nešto posla kojeg sam nekako uspio posložiti preko vikenda i ako doista sve obavim možda mi ostane ponedjeljak ujutro za hodanje po Oxford street-u u potrazi za Warner Bross dućanom i Starbucksom na kojeg sam se navukao kada sam u rujnu prošle godine bio u Chicago-u.

Malo sam pretraživao po bespućima moje memorije i zemlju nisam napustio od studenog prošle godine (ne računajući Sloveniju) tako da je već krajnje vrijeme da malo vidim svijeta i provjerim da li je trava tamo doista zelenija. Englesku travu sam posljednji puta pregledavao prije četiri godine u otprilike isto doba i taj put ću zapamtiti jer sam na avionu pokupio infekciju suznog kanala. Ukratko, oči bi mi suzile bez prestanka i do podneva bi se oči toliko iziritirale da sam bio u stanju žlicom čupati ih van samo kako bi prestalo (nešto slično nedavnoj epizodi sa sinusima ali malo gorje). Otišao sam njihovom liječniku i svaka četiri sata sam morao ići na ukapavanje antibiotika. Oči su bilile strašno i plakao sam nekoliko dana u komadu.

Negdje tamo drugi ili treći dan, sjeli smo u indijski restoran kojima Birmingham obiluje pa sam tamo naručio “Chicken, only for the brave”, kada je jelo stiglo, stavio sam prvi zalogaj u usta, potom drugi i kroz maglu se sjećam trećega kada je nešto eksplodiralo u mojim ustima – te sam odjurio (onako plačući) prema WCu da isperem usta. Po prvi puta u nekoliko dana me nešto bolilo više od očiju. Koliko god bilo nepodnošljivo, ta bol je bila dobrodošla.

Nosim sa sobom samo BlackBerry, dakle nema notebooka pa vjerojatno neće biti niti blog update-a do ponedjeljka kasno navečer ili objektivno utorka. Ostavljam Vas sa sjajnom pjesmicom koju je spjevao Nick Cave, a koja se nalazi na trećem CDu posljednjeg trostrukog albuma “B sides and rarities”.

Misao dana:
When I get home,
I’m gonna clean up my house,
When I get home,
I’m gonna kick out that mouse;
When I get home,
I’m gonna put things in order...
But right now, right right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna make that call;
When I get home,
I’m gonna talk it through;
When I get home,
I’m gonna straighten it out…
But right now, right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna give up the booze;
When I get home,
I’m gonna eat me some food;
When I get home,
I’m gonna kick them drugs…
But right now, right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna call my mother;
When I get home,
I’m gonna cook her some dinner;
When I get home,
I’m gonna invite my brothers…
But right now, right right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna see my little boy;
When I get home,
I’m gonna buy him a toy;
When I get home,
he’s gonna jump for joy…
But right now, right right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna unpack my bags;
When I get home,
I’m gonna wash these dirty rags;
When I get home,
I’m gonna pack ’em up again
and I’m gonna go,
I’m gonna go,
I’m gonna go right back a’roaming.

Share the post "Get off of My Cloud…"

  • Facebook
  • X
Categories
Blog

welcome my friend (dobro mi dosel prijatelj)… (3:33, Josipa Lisac, Balade)

Tamo negdje krajem osamdesetih kada je moje srednjoškolsko školovanje bilo pri kraju imao sam neko vrijeme situaciju u kojoj sam u jednoj smjeni išao u jednu školu a u drugoj smjeni u drugu. U tom razredu u kojem sam boravio (u ovoj drugoj meni, ne_matičnoj školi) bilo je mnogo dobrih ljudi od kojih se s nekima i dan danas povremeno družim (za razliku od moje matične škole gdje je svaka komunikacija s tadašnjim razredom nestala).

Anyway, u tom razredu, jedan od učenika i mojih tadašnjih poznanika je i novopečeni bloger Arsenyev, krajem škole putevi su nam se rastali, nakratko su se ponovno bili spojili tamo negdje 1991/1992 da bi svaka komunikacija, pa i ona slučajna totalno nestala sve do prije nekoliko mjeseci kada sam išao u Chicago. Tamo su nam se po službenoj dužnosti putevi ponovno susreli te smo kao jedina dva hrvata koja se međusobno znaju proveli dobar dio tih dana zajedno na konvenciji odnosno kasnije, navečer šetajući gradom.

Arsenyev je jedna vrlo zanimljiva osoba koja je (donekle poput mene) imala prilike puno putovati i što je daleko važnije ta je svoja putovanja ali i neka druga svoja životna iskustva zabilježio (ne nužno na komadu papira nego u word/PDF dokumentu). Neke od tih tekstova mi je poslao, a nakon što sam se malo angažirao oko novog blogerskog online magazina bestseler sjetio sam se i njega i njegovog putopisa i bestselera kao idealnog medija za plasiranje ovog (po meni sjajnog) pravog literarnog djela.

Predlažem Vam da posjetite Arsenyev novi blog, a svakako bacite pogled i na stranice bestselera, odnosno na prvi dio putopisa Putevima Dersu Uzale koji počinje uvodom u putopis putovanja od Zagreba do dalekog istoka Rusije.

I obavezno, bacite koji komentar (dobar ili loš, jer je blogeru početniku svaka sugestija, pokuda i pohvala više nego dobrodošla).

Citat dana:
Whatever the case might be, ponosan sam (manje ili više) što vam mogu predstaviti Arsenyeva, još jednog polustvarnog lika koji nema ruke, noge i glavu, već izgleda samo prste kojima kucka po tastaturi u većoj mjeri od prosječnog građanina svijeta (imajmo na umu da nam je tu prosjek prilično slab); ipak, on je za neke Vladimir Ilič Arsenyev, ruski vojni kartograf s prijelaza 19. u 20. stoljeće, za neke je Arsenjev za čiji je život Ivan Bunjin dobio Nobelovu nagradu 1933., a za neke patetični isfrustrirani lik koji iz nekog razloga nakucava istinite i poluistinite događaje iz svog života za široku javnost zato jer je Mračni mislio da je to dobra ideja.

Share the post "welcome my friend (dobro mi dosel prijatelj)… (3:33, Josipa Lisac, Balade)"

  • Facebook
  • X
Categories
Ostalo Putovanja

born in chicago… (3:05, Paul Butterfield Blues Band, Blues Brothers 2000, 1996)

Razmišljajući o prethodnoj godini koja me nija baš mazila pokušao sam pronaći neke svijetle trenutke i definitivno najsvjetliji je moj put u Chicago.

Kada zbrojim svoja putovanja (koja su doduše zadnjih godina bitno smanjena u kvantiteti i kvaliteti) uobičajena reakcija je kako je to super i divno da imam prilike putovati svijetom i gledati svjetske metropole; no to i nije baš sve tako idilično kako izgleda.
Sjećam se kada sam bio manji (mlađi) i kada sam krenuo putovati onda je odlazak u npr. Graz to su bile pripreme i noć prije sam teško zaspao. Nakon što su u jednome trenutku putovanja postala vrlo redovna (imao sam npr. prije desetak godina cijelu godinu u kojoj sam gotovo svaki utorak bio u Beču) zabava se izgubila, a uzbuđenje putovanja je zamijenjeno mučninom pred vremenom koje je potrebno provesti u automobili ili nekom drugom prometalu.

Volim putovati i jako sam zadovoljan što sam prokrstario ovaj kontinent do praktički zadnje rupe (a to je kada dođete u npr. Portugal i tamo na prometnici ima samo jedan putokaz: “All directions ->”), no puno tih putovanja se svelo na savršeno poznavanje industrijskih zona i industrijske arhitekture kao takve, a relativno malo na razgledanje ili putovanja koja bi na neki intelektualni način obogatila duh.

Ako idem gore na sjever, i kada se vraćam kući i stignem negdje do Minhena, onda se znam šaliti kako od te točke dalje auto zna i sam do kuće.

I stoga, vrlo je malo mjesta koja me nisu ostavila ravnodušnim, u europi to bi bila Barcelona gdje sam prije nekoliko godina došao i jedno cijelo ljetno popodne proveo na nekom balkončiću Sagrada Famiglia, nizozemska u kojoj je “na prvu loptu” (da upotrijebim tu meni nikada shvaćenu sportsku analogiju) najzanimljiviji Amsterdam, iako je sve ostalo izvan amsterdama daleko zabavnije od dvije ulice sa stotinama gotovo pa istovjetnih dućana. Mogao bih tu možda ugurati i London, a svakako bih izbacio Pariz ili Brisel; dok bi na popisu možda mogli ugledati Ženevu ili Lozanu iako su to gradovi daleko premaleni za moj ukus (no onaj pogled na jezero je definitivno hipnotički smirujući).

Chicago mi je bio totalno otkriće; nije da sam neki pretjerani poznavatelj amerike, no definitivno sam većim dijelom proizvod američke kulture (iako sam rođen i živim usred zagreba). Fascinirala me hladna efikasnost te, u elementima iznenađujuće zatupljujuće nacije, jeo sam prilično dobro a i društvo je bilo sjajno. I sada kada gledam slike Chicaga kroz tv emisije (npr. apprentice od prije neki dan) ili filmove i gledam mostove, zgrade i ulice kojima sam šetao prije koji mjesec nekako se osjećam drugačije nego kada gledam ulice Amsterdama, Haaga, Pariza ili Madrida.

Anyway, htio sam samo reći kako treba zgrabiti svaku priliku za putovanje jer iskustvo koje na putu steknete teško da možete steći kod kuće.

Misao dana:
Sometimes the road less travelled is less travelled for a reason.

Share the post "born in chicago… (3:05, Paul Butterfield Blues Band, Blues Brothers 2000, 1996)"

  • Facebook
  • X