eIDAS (electronic IDentification, Authentication and trust Services) je europska regulativa koja je nastala 2014. godine i koja u svojoj biti pokušava upravljati elektronskom identifikacijom i servisima povjerenja u elektronskim transakcijama. Ovih dana, nakon dovršetka procesa trialoga, u proceduru ulazi i reforma eIDAS sustava koja se popularno naziva eIDAS 2.0.
Pojednostavljeno, eIDAS koji na današnji dan defacto slabo ili nikako funkcionira, regulira pitanja elektroničkog identiteta (dakle kako se neko računalo predstavlja) u europskom internet prostoru, te kome se u tom prostoru može vjerovati ili ne (usluge povjerenja).
Na ovom linku možete pročitati trenutno dostupni tekst eIDAS 2.0 regulative (ovo nije finalna verzija, ako nađete/naiđete na UPDATE: našao sam finalnu verziju svakako je linkajte u komentaru). Problem s eIDAS direktivom u formi u kojoj se trenutno nalazi je članak 45. Taj članak teksta omogućava državama da drastično prošire opseg nadzor nad svojim građanima kroz kreiranje mehanizma za presretanje internet prometa.
Konkretnije, i da pokušam objasniti malo slikovitije, promet internetom je danas gotovo u cijelosti enkriptiran (šifriran) a kako bi se spriječilo da neka treća strana kroz čiju opremu taj promet prolazi (ili je promet snimljen, ili preusmjeren) bude u mogućnosti čitati koji je bio sadržaj poruke (tekst, audio, video ili uostalom bilo koji drugi sadržaj kojeg poželite poslati putem interneta). To se postiže korištenjem digitalnih certifikata, a što je digitalni dokument koji sadrži odgovarajuće enkripcijske ključeve temeljem kojih se sadržaj “šifrira” na putu prema i od krajnjeg korisnika. Autentičnost certifikata pružaju CA (Certificate Authority) serveri koji svojim digitalnim potpisom “jamče” da kada npr. utipkate u svojem browseru whatsapp.com da doista i razmjenjujete podatke s whatsapp.com. CA potpisni ključevi su tvornički ugrađeni u operativne sustave i browsere koje koristimo i oni su objektivno “ahilova peta” sigurnosnog sustava na kojem počiva današnji internet, jer kompromitacijom nekog od ključeva odjednom možemo “potpisivati” štogod želimo.
Članak 45. eIDAS 2.0 regulative eksplicitno govori o tome kako svaka EU država (i odobrene treće zemlje) mogu doslovno propisati kriptografske ključeve za koje je povjerenje obavezno u koje nije moguće proglasiti kompromitiranim bez eksplicitnog dopuštenja države (koja je taj CA potpis izdala). I ne samo to, nego se eksplicitno zabranjuje provjeravati sigurnost izdanih certifikata u EU osim ako je to eksplicitno dopušteno.
To otprilike znači da će svaka EU zemlja imati zakonsko pravo u browsere koje koristite “ubaciti” potpisne ključeve čija se sigurnost uopće ne smije preispitivati, a koji će omogućiti da bilo koja od tih zemalja kreira SSL/TLS certifikate s nazivom bilo koje domene, a koji će zbog “ugrađenog državnog” CA certifikata biti proglašeni ispravnim te vaše računalo neće generirati bilo kakvo upozorenje.
Ukratko, institucionalizirati ćemo “man in the middle” napad. Prevedeno i krajnje pojednostavljeno, to znači da će država biti u stanju kreirati certifikat kojim će oni svoj server predstaviti prema vama kao npr. gmail.com, i dok vi mislite da komunicirate s gmailom, u biti ćete komunicirati preko nekog državnog računala (proxya) koje će pojedinačno ili masovno pratiti i bilježiti promet koji se tim putem događa (još malo dodajte i AI-ja koji odlučuje što je bitno a što nije i odjednom smo usred Orwellove 1984.). To nije nikakva tehnologija koju tek treba izmisliti, to su komercijalno dostupna rješenja koja je potrebno samo konfigurirati. I naravno, ovdje ne govorim samo o vašem kontaktu s web servisima poput gmaila, nego i svim drugim servisima koji koriste SSL/TLS rješenja što uključuje WhatsApp, Signal, Telegram i u biti bilo koji browser ili aplikaciju koju koristite (uključivo, ali ne i ograničeno na npr. internet bankarstvo).
Pitanje povjerenja u CA (Certificate Authority) je ogromno tehničko pitanje i na njemu počiva sigurnost interneta. Ako se prebacimo na nama lokalne primjere, postoje odlični razlozi zašto recimo domaći CA (a imamo dva, AKD i FINA) nisu priznati. Po kriterijima sigurnosti i povjerenja, oni jednostavno ne udovoljavaju temeljne uvjete da bi im se vjerovalo i da bi “tvornički” stigli zapakirani u vašoj windows, linux ili MacOS instalaciji, upravo zato kada pokrećete npr. novu osobnu, jedna od operacija koju radite je i instalacija AKD CA root certifikata budući da mu vaši windowsi (s dobrim razlogom) ne vjeruju.
Nije to samo pitanje nepovjerenja u državu koja je sklona prekomjernom nadzoru svojih građana, zloupotrebama sustava (i podkapacitirane organizacije kojima je ovaj posao povjeren), nego i u tome što postoji cijeli povijesni niz kompromitacije certificate autohoritya i kada se tako nešto dogodi, ne samo da ćemo teško od državnih uhljeba dobiti priznanje da su kompromitirani (a jesu), nego će EU regulativa priječiti uklanjanje takvog kompromitiranog CA potpisa a automatizmom će biti onemogućeni mehanizmi za rješavanje takvih situacija.
Sažeto, implementacija eIDAS 2.0 u postojećoj formi i prijedlogu će drastično umanjiti sigurnost internet korisnika na području EU-a, te će posljedično umanjiti i sigurnost interneta širom svijeta. Nije zato nikakvo čudo što je više stotina znanstvenika i stručnjaka iz 39 zemalja širom svijeta nedavno napisalo otvoreno pismo u kojem upozoravaju na sistemske prijetnje internetu a koje proizlaze iz ovog prijedloga regulacije, jer prihvaćanje ovog prijedloga će unazaditi sigurnost na internetu na točku u kojoj smo bili prije 10-15 godina.
Misao dana:
For me, I will take freedom over security and I will take security over convenience, and I will do so because I know that a world without failure is a world without freedom. A world without the possibility of sin is a world without the possibility of righteousness. A world without the possibility of crime is a world where you cannot prove you are not a criminal. A technology that can give you everything you want is a technology that can take away everything that you have. At some point, in the near future, one of us security geeks will have to say that there comes a point at which safety is not safe.